U Bugarskoj je anticiganizam iznimno snažan, što se očituje učestalim ubojstvima Roma u bugarskim šumama te rasističkim izjavama ljudi u visokoj politici. Potpredsjednik Vlade i ministar obrane Krasimir Karakačanov ove je godine izjavio da su Romi postali izuzetno teški za suživot što potiče etničku mržnju, a prije pet godina je bivši predsjednik Nacionalnog vijeća za etničke i integracijske poslove Valerij Simeonov, vođa nacionalističke stranke Nacionalna fronta spasa Bugarske (NFSB), ekstremistički ustvrdio da su se Romi pretvorili u razuzdane, jadne i bijesne antropoide. Traže pravo na plaće bez napora, zahtijevaju prava iz zdravstvenog osiguranja bez da su bolesni, dječje doplatke za djecu koja im se igraju sa svinjama na ulici i potporu za majke koje imaju instinkt uličnih kurvi. Zbog te je izjave Simeonov morao odstupiti sa svoje pozicije.
Ubojstva po šumama i ekstremne anticiganističke izjave onih na visokim pozicijama u politici imaju svoj korijen u silnoj ekonomskoj nejednakosti te vrlo teškim uvjetima u kojima Romi žive, a upravo tu tematiku, pomoću jednog romskog naselja na rubu Sofije, istražuje dokumentarni film Dobrodošli nigdje redateljice Kate Ryan iz 2013. godine. Pripovjedač u filmu je poznati američki glumac i višestruki kandidat za Oskara Ethan Hawk, koji tijekom filma iznosi povijest eksploatacije Roma i niz drugih činjenica važnih za shvaćanje konteksta njihove obespravljenosti. Film naizmjenično nudi uvid u romsku svakidašnjicu, predrasude bijelog stanovništva i političara te činjenice koje nude povijest iskorištavanja romskih zajednica, tako stvarajući široku i detaljnu sliku nepravde koja zahvaća Rome.
Dobrodošli nigdje započinje odgovorima bijelih Bugara na pitanje što misle o svojim romskim sugrađanima. Gledatelj je tako suočen s nizom predrasuda o Romima s kojima se vjerojatno i sam tijekom života susretao, kao što je okrivljavanje Roma za izolaciju u kojoj se nalaze, čvršće primanje novčanika kada ih se ugleda, optuživanje da su kriminalci i lažljivci, da imaju gene koji ih tjeraju samo na ples pa nisu u stanju gajiti europske vrijednosti ili raditi, da sami odabiru život u prljavštini te da ničemu ne vrijede. Film takvim početkom zapravo postavlja hipotezu koju će tijekom trajanja pobiti.
Pripovjedač, kako bi kontekstualizirao razloge zašto uopće postoje takve predrasude, navodi da su Romi došli u Europu iz Indije u 11. i 12. stoljeću te da su ih europske vlasti ubrzo pretvorile u robove (4), a oslobođeni su tek sredinom 19. stoljeća. Svaki od vlasnika robova dobio je novčanu naknadu za Roma koji mu je oslobođenjem oduzet, ali nijedan Rom nije dobio novac za višestoljetno služenje i izgrađivanje europske ekonomije. Bez financijskih sredstava, a još uvijek trpeći čitavu mitologiju predrasuda, tek oslobođeni Romi bili su primorani naseliti se na rubove naselja i gradova. U filmu je naglašeno da se nomadski život još uvijek smatra temeljnom karakteristikom romskog načina života iako ih većina živi u suživotu s većinskim stanovništvom, ali u izoliranim naseljima bez vodovoda, kanalizacije i asfalta. Tijekom povijesti Romi su bili optuživani da su špijuni islamskih država i neprijatelja Europe, a tijekom Holokausta su ponovno prisiljeni besplatno raditi te ih je ubijeno pola milijuna. Također, napomenuto je da ima 12 milijuna Roma u Europi te da su najneobrazovanija i najstigmatiziranija etnička skupina koja ima deset godina kraći životni vijek od ostatka stanovništva.
Gledatelj je zatim suočen sa Stefanom Sofianskim, bivšim gradonačelnikom Sofije koji je 2001. godine prodao javni prostor na kojem je živjela skupina od dvjesto Roma lancu supermarketa Billa. Ti Romi premješteni su u stare hrđave teretne vagone bez zahoda, vodovoda i struje. Sofianski je predstavio to kratkoročno rješenje obećavši da će Romi tamo živjeti šest mjeseci, ali oni tamo prebivaju već više od deset godina.
Romkinje Stefka i Marija ističu da je premještanje bilo iznimno traumatično. Naime, policija je došla sa psima te ih je prisilila na napuštanje prostora na kojem su živjele čitav život, rušeći im nastambe sa svim stvarima unutra i ne dopuštajući da ih ponesu sa sobom.
Što se mogućnosti bijega iz geta tiče, jedna Romkinja s troje djece ističe kako joj muž radi, ali zarađuje samo 115 leva tjedno, što je oko 440 kuna, a budući da joj djeca učestalo obolijevaju zbog nehigijenskih uvjeta u kojima žive, primorana je trošiti novac na lijekove te joj ne preostaje ništa za uštedu. Stefka ističe kako ponekad ne može poslati djecu u školu jer nema novac za cipele, torbu, prijevoz i knjige. Također, škola je vrlo nasilno okruženje za romsku djecu koja su izvrgnuta ruglu i nerazumijevanju od strane učitelja i bijele djece. S druge strane, segregirane škole su iznimno loše kvalitete jer grad ne uplaćuje mnogo javnih sredstava u njih. Roditelji iz tih razloga pokušavaju što kasnije poslati djecu u školu pa kada krenu sa sedam, osam ili devet godina ona su kognitivno i socijalno puno slabije razvijena od ostale djece. Stefka ističe da ima 27 godina, ali ne zna čitati i pisati jer su je djeca u školi učestalo fizički zlostavljala pa je izostajala s nastave tvrdeći roditeljima da odlazi u školu.
S obzirom na predrasude o romskoj kulturi ili genima, Plamen Makariev, profesor na Sveučilištu u Sofiji, i dr. Ilona Tomova s akademije znanosti, ističu da je romski način života u Sofiji povezan sa siromaštvom, a ne nekakvom specifičnom romskom kulturom ili genima. Svatko tko je od malih nogu izoliran od dobrostojećeg stanovništva, bez novca i nalazi se u nehigijenskim uvjetima ima iznimno male šanse za uspjeh. Tomova navodi da svi Romi koji uspiju završiti fakultet nisu iz geta nego iz miješanih kvartova i škola. Što se kriminala tiče, Romkinja Marija ističe da nikada ništa nije ukrala, a njen muž samo jednom jer mu je kasnila plaća, a ljudi od kojih su posudili novac su im prijetili da će im pretući djecu, nju silovati, a nastambu spaliti. Marija navodi da joj se muž iznimno boji krađe, ali je to morao učiniti da spasi obitelj. Ljudi koji se nalaze u financijski bezizlaznoj situaciji skloni su prekršiti zakon kako bi spasili sebe i svoju obitelj.
Pripovjedač zatim ističe da su za vrijeme komunizma u Bugarskoj, od 1944. do 1991. godine, Romi radili kao fizički radnici te imali vrlo dobre plaće, ali dolaskom slobodnog tržišta nastupa nezaposlenost. Budući da su Romi bili najmanje obrazovana i najomraženija etnička skupina, prvi su dobivali otkaze te je trenutačno više od pola romskog stanovništva u Bugarskoj nezaposleno.
Film između ostalog prati jedan bugarski bračni bpar koji pomaže romskom naselju donoseći im hranu i lijekove. Oni navode da većina liječnika odbija ili ne liječi kvalitetno Rome jer su puni predrasuda pa se Romi više oslanjaju na njih nego na pravu liječničku pomoć. Par na kraju filma odlazi do lokalne samouprave i moli ih da nešto poduzmu što se tiče nehumanih uvjeta u kojima Romi žive, ali ovi ih odbijaju, tvrdeći da je cijeli svijet u krizi te da bi bugarski glasači bili nezadovoljni da se pomogne Romima, a ne njima. Zatim im poručuju učestalu liberalnu floskulu napominjući da svi Bugari imaju takozvani “balkanski mentalitet” jer očekuju da će vlada riješiti sve njihove probleme umjesto njih, zanemarujući činjenicu da je politička borba i zauzimanje za obespravljene na sustavnoj razini također jedan oblik aktivnog djelovanja. Uostalom, volontersko doniranje hrane i lijekova nikada neće biti dovoljno pomoći Romima koji su suočeni s predrasudama na tržištu rada, koji se nisu u stanju otuširati i kojima nije omogućena kvalitetna socijalizacija i obrazovanje. Pojedinačne inicijative nisu u stanju pružiti ono što bi mogla Vlada s izgradnjom kvalitetnih stambenih objekata povezanih s toplanom, kanalizacijom, cestom i vodovodom te subvencijama poslodavcima što se tiče zapošljavanja Roma. Oslanjanje na dobronamjerne volontere ne može se mjeriti s utjecajem političkih odluka.
Dobrodošli nigdje završava prizivom drugačijeg načina odnošenja prema ljudima, svojevrsnim kulturalnim pomakom u kojem se patnja drugoga ne bi relativizirala ili aktivno osuđivala rasističkim predrasudama nego shvaćala ozbiljno i pokušavala riješiti. Iako je ta ideja pozitivna, ona ne odgovara ni na jedno pitanje koje film postavlja i ne objašnjava način kako uistinu pomoći Romima u sustavno uzrokovanoj nepravdi. Priželjkivanje promjene jednako je plodonosno kao i indiferentnost. Zato je potrebno naglasiti da je za rješavanje spomenutih problema potrebno politički mijenjati stvari. S obzirom na višestoljetno robovlasničko izrabljivanje i pokušaj istrebljenja za vrijeme Drugog svjetskog rata europske su države dužne osigurati Romima kvalitetne stanove povezane sa školama i potencijalnim radnim mjestima. Potrebno je pobijediti predrasude poslodavaca pomoću financijskih poticaja pri zapošljavanju Roma te snažno progoniti anticiganistički govor mržnje na radnom mjestu, u školi i politici. Tek kada se Romima pruže stabilni uvjeti za obrazovanje, stanovanje i rad možemo očekivati kulturalni pomak u odnošenju većinskog stanovništva spram njih. Do tada će ekstremističke desničarske skupine voditi glavnu riječ.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
