Povijest Roma: Robovlasništvo u Europi

0
214
Foto: wikipedia.org

Informacije o robovlasništvu Roma u Europi najvećim su dijelom uzete iz knjige Sindrom parije Iana Hancocka, britanskog lingvista romskog podrijetla koji je svoju karijeru posvetio proučavanju romskog jezika i povijesti.

Romi su se doselili u Europu oko 1100. godine, a njihovi su zanati poput izrade tkanina i vatrenog oružja koristili Europljanima. Međutim, zbog drugačijeg jezika i tamnije boje kaže, taj stav nije potrajao. Budući da su Tatari 1241. godine krenuli u invaziju Europe, u kršćanskim se prostorima počelo vjerovati da su Romi zapravo Tatari. Čak i danas, jedna od riječi za “Roma” u njemačkom je jeziku “Tatar” (“poganin”, “koji nije kršćanin”).

Osim straha od Tatara tu je i pitanje boje kože te tradicionalno bjelačko poimanje tamnije kože kao nečeg zlog. U europskom folkloru možemo naići na mnoga mjesta koja spominju romsku boju kože: grčka poslovica kaže “Idi ciganskoj djeci i izaberi najbjelije”, a jedno elizabetansko uvjerenje poručuje “Cigani bi odavno izgubili svoju garavu put da su prekinuli svoj prljavi način života”.

Zbog silnih ratova Europa je zatvarala trgovačke putove, teško hranila vojnike i ostatak stanovništva te se polako krenula oslanjati na besplatnu radnu snagu za jeftiniju proizvodnju hrane i robe. Drugim riječima, pretvorila je Rome u svoje robove.

Rome je snašlo ropstvo pretežito u južnoj Europi te su postali toliko potrebni privredi da su se uskoro počele poduzimati mjere kojima ih se prisiljavalo da ostanu. Usprkos tome, Romi su često bježali prema sjeveru i zapadu, ali bi ih u Njemačkoj i Poljskoj snašle takve okrutnosti da su se vratili u planine i šume južne Europe, gdje ih je ponovno dočekalo ropstvo. Uskoro su i pravnim putem inkorporirani u sustav koji će se narednih pet stoljeća snažno oslanjati na njih.

Najstariji dokumenti koji spominju Rome kao robove sežu do razdoblja od 1331. do 1355. godine, vladavine austrijskog vojvode Rudolfa IV i cara Srba, Bugara, Grka i Albanaca Stefana Dušana, koji je jednu petinu svojih Roma poklonio manastirima i zemljoposjednicima. U tim se dokumentima Romi oslovljavaju kao sclavi, scindromi ili robie, što su rumunjske i slavenske inačice za riječ “rob”.

Romi su podijeljeni na kućne robove (tsigani de casatsi) i robove za poslove u polju (tsigani de ogor). Postoje i daljnje podijele tih ropskih poslova. Između ostalog, Romi su bili rudari, krotitelji medvjeda, rezbari drvenih žlica, glazbenici, konjušari, kočijaši, kuhari, košari, kovači, perači zlata, izrađivači sita i ličioci. Specifičnost balkanskog ropstva je u tome što su sami robovi trebali plaćati porez državi ili vlasnicima. Na taj im se način uzimao dio koji su bili u mogućnosti zaraditi za sebe.

Bojari (feudalna aristokracija Rusije, Bugarske, Moldavije i Vlaške) su bili najokrutniji prema svojim robovima. Imali su poseban kazneni zakonik gdje je bilo dozvoljeno batinanje Roma po stopalima sve dok “meso ne bi visjelo u krpama”. Kad bi uhvatili bjegunca, nakon nemilosrdnog bičevanja, vrat bi mu postavili u željezni obruč podstavljen oštrim šiljcima tako da nije mogao pomaknuti glavu, pa ni zaspati ili odmoriti se, jer bi ga šiljci oko vrata ubili. Bojari nisu smjeli ubijati robove, ali o polaganom mučenju do smrti nije bilo riječi. Također, nikakav im zakon nije branio da uzimaju najljepše djevojke za svoje ljubavnice, da razdvajaju žene od muževa te djecu od roditelja.

Iako vlasnici nisu imali pravo na brzo ubojstvo robova, francuski novinar Felix Colson u svojem dnevniku piše da su ubojstva Roma bila česta te da nijedan bojar za to nije bio zakonski proganjan. U jednom od svojih zapisa Colson piše da se Romima pratiocima kočije često puca u glavu ili ih se bičuje do smrti iz bilo kojeg ili bez razloga, a da ubojstvo prođe neprimijećeno.

Colson piše dok ruča za stolom: “Bijeda se tako jasno ocrtava na licima ovih robova i ako bacite pogled na kojega, izgubit ćete apetit”.

Romske su robove oslovljavali kršćanskim imenima, ali također su im se davali i nadimci: Faraon, Brončani, Mračni ili Krastača za muškarce, a Vještica, Deva, Krpa ili Kurva za žene.

Navečer gospodar odabire neku od prekrasnih Romkinja, piše Colson, a neke nudi i gostima. Sutradan goste bude urlici jer je vrijeme kažnjavanja robova zbog proizvoljnih razloga poput razbijenih tanjura ili loše nakovrčanih uvojaka kose. Diže ih se u zrak te im se bičem trgaju stopala.

Potomci silovanja rođenjem su također postajali robovi

U drugim dijelovima Europe nije bilo tako eksplicitnog ropstva Roma, ali situacija je možda bila još i gora. Papa Pio V pokušao je 1568. godine otjerati sve Rome s područja pod utjecajem rimokatoličke crkve. Slični nalozi za izgon već su bili na snazi u mnogim zemljama jer je Zapadna Europa razvila pomorsku ekspanziju te je odvodila Rome na kolonijalne plantaže, što je značilo učinkovit način otpreme Roma iz zapadne Europe. Španjolci su bili prvi Europljani koji su dopremali Rome na američki kontinent, a postoje i zapisi koji Romima zabranjuju kretanje španjolskim ulicama. Ako ih se nađe na ulici, prvi put dobivaju 100 udaraca bičem, drugi put idu u okove na šezdeset dana, a treći put postaju robovi onih koji ih nađu.

Portugalci su u 17. i 18. stoljeću slali Rome u svoje kolonije u Južnoj Americi, Africi i Indiji, a portugalski je kralj Ivan V razvio opsesivnu mržnju spram Roma te ih redovito otpremao u Brazil i Angolu, bez ikakvih optužbi protiv njih.

U Francuskoj naredbe za izgon sežu u 1427, ali su se u početku izvršavale samo povremeno, no 1560. se godine Romima počelo zapovijedati da smjesta napuste zemlju ili se ukrcaju na galije. Kralj Luj XIV je 1682. naredio da se svi muški Romi u lancima ukrcaju na galije, a žene izbičuju i protjeraju iz kraljevstva, bez ikakvog oblika suđenja.

U njemačkom muzeju grada Nordlingena mogu se vidjeti mnoge sprave za mučenje koje su se koristile protiv Roma u Njemačkoj, kao i plakat koji prikazuje Roma čije je meso udarcima biča otkinuto s tijela prije nego li je odveden na vješala, uz natpis “Kazne za Cigane i njihove žene u ovoj zemlji”. Karlo VI je 1726. donio zakon po kojem se bilo koji Rom pronađen u zemlji mora smjesta ubiti, dok se Romkinjama i djeci moraju odsjeći uši i bičevima ih se ispratiti sve do granice. Lov na Rome bila je uobičajena zabava. Aristokrat Freiherr von Lenchen 1826. se godine hvalisao svojim trofejima: odsječenim glavama Romkinje i njenog djeteta, te je 1835. svom popisu ubojstava pridodao “Ciganka i njeno dojenče”.

Oslobođenje od ropstva i osvrt na danas

Potpuna zakonska sloboda, poznata kao Slobuzenja, koju europski Romi i dan danas spominju, dogodila se 1864. godine. Počinjen je državni udar te je vlada nove rumunjske države, pod vodstvom Mihaila Kogalniceanua koji je predstavljao progresivno krilo, donijela zakon koji ukida ropstvo i kmetstvo i po kojem je zemlja preraspodijeljena seljacima.

U teoriji su se zemljišnom reformom trebali okoristiti oslobođeni rumunjski kmetovi i oslobođeni romski robovi, no to se nije ostvarilo. Naime, mnogi Romi nakon oslobođenja nisu imali kamo otići budući da nisu imali ni novac ni posjed te su se ponudili na preprodaju prijašnjim vlasnicima. Ljudi bez početnog kapitala ili posjeda mogu samo prodavati svoju radnu snagu.

Nakon oslobođenja od ropstva, Romi su pokušali poboljšati svoje stanje te se osigurati protiv bilo kakve buduće prevlasti nad njima. Iz tog su razloga odlučili zajednički djelovati prema nekoj vrsti političkog ujedinjenja. U rujnu 1879. godine održan je paneuropski kongres u Kisfaluu u Mađarskoj, s namjerom uspostave građanskih i političkih prava za Rome diljem Europe. Taj kongres nije gotovo ništa postigao jer se događaj ismijavao u novinama, koje su pojmove intelektualizma i “ciganstva” smatrale nespojivima. Osim novina, vlast i obrazovani sloj popratio je taj pokušaj ujedinjenja potpunom nezainteresiranošću i porugicom.

Takav tip omalovažavanja političke akcije Roma i duboko uvjerenje bijelih Europljana da su bolji od njih, da su nadrasa, vlada i dan danas, te zanemaruje činjenicu višestoljetnog ropstva i napuštanja čitave skupine ljudi u bijedi i siromaštvu, bez mogućnosti za napredak.

Uistinu, osloboditi robove nije dovoljno. Potrebno je isplatiti reparacije za nehumano stanje u koje su prisiljeni te isplatiti plaće za neplaćeni rad kojeg su obavljali. Oslobođenje ljudi bez imovine znači jako malo. Možemo se igrati argumenata da taj rad nisu obavljali današnji Romi nego njihovi preci, ali jedna od osnova kapitalizma je nuklearna obitelj i njen naslijeđeni kapital, kojeg bijeli Europljani često dobivaju na poklon, a Romi ne.

Nije čudno da su se Romi povukli i žive u siromašnim naseljima kada ih je europski narod, nakon iskorištavanja, suptilno tamo i otjerao, ne pružajući isplatu za rad koji je stoljećima Europu i njenu kulturu održavao na površini. Nije čudno ni to što je u ta siromašna romska naselja ušla navika nasilja, kada je nasilje bila jedina interakcija koju su stoljećima poznavali.

Mnogi današnji Romi uspjeli su steći imovinu i zaposliti se, ali takvi primjeri ne znače da je rješenje dignuti ruke od problema i arogantno očekivati od svih Roma, koliko god siromašni, gladni i neobaviješteni bili, da učine istu stvar. Potrebna je institucionalna promjena odnosa spram Roma, priznanje višestoljetnog iskorištavanja te isplata reparacija, barem u obliku bolje integracije u obrazovni sustav, izgradnje asfaltnih cesta u romskim naseljima, ekspanzije vodovodnih cijevi i grijanja, organizacije dobro plaćenih javnih poslova te aplikacije državnih poticaja privatnim firmama za zapošljavanje ljudi romskog podrijetla. To je jako malo kada se u kontekst uzme višestoljetna povijest krvavog ekonomskog iskorištavanja.

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime