Za one koji su čuli nešto o romskoj književnosti ili znaju za nekog romskog književnika ili književnicu, imena Bronislawe Wajs Papusze i Slobodana Berberskog vrlo vjerojatno su ona koja će spomenuti ili potvrditi da ih poznaju. Time smo se i mi u Književnom klubu vodili kada smo za čitanje reprezentativnih djela romske poezije uzeli njihove pjesme.
Na trećem okupljanju Kluba 24. lipnja tema našeg razgovora bile su Papuszine pjesme “Krvave suze” i “Siromašna sam Romkinja” i Berberskijeve “Vrelo” i “Odlazak brata Jakala”. Iako su generacijski veoma bliski (oboje su rođeni u prvim, a umrli u posljednjim desetljećima 20. stoljeća), poezija Berberskog i Papusze značajno se razlikuje. Dok Berberskijevu poeziju obilježava zgusnutost, metaforičnost i neprozirnost, Papuszina je poezija ispovjedna, dokumentarna i stilski jednostavnija.
Međutim, ispod tih razlika ipak stoji isti temelj povezan s teškim periodom kroz koji su Romi prolazili sredinom prošlog stoljeća. Kod Berberskog je on vidljiv u zadnjoj strofi “Vrela” gdje on govori Ako mi u ponoć vežu koštunjave ruke, / ako mi vene budu mučki raskidali, / ako mi okove budu usecali u kosti gole, / neće mi otrovati / vrelo za čoveka, a kod Papusze u “Krvavim suzama” i stihovima Uopće ne želim podsjećati na strašna vremena, moja duša je bolesna / i spremna je za plač. / Ali što da radim? Moram postati pjesnik / I loših ljudi, i onih koji vole rat. Kako je primijećeno u našem razgovoru, u oba slučaja, usprkos svoj pretrpljenoj muci i zlu, iskra onog univerzalno ljudskog nije ugašena. U nekom tužnom i paradoksalnom smislu čak je i nadmoćna zlu koje joj se nanosi jer, u nemogućnosti da pruži drugačiji otpor, stoji kao grumen savjesti pred onima koji je uništavaju, kao ogledalo za one koji vole rat da im u njihovom destruktivnom činu ponudi posljednju nepokorivu sliku u kojoj se rat više ne voli. Poezija je, dakle, u ovom slučaju repozitorij nade.
Druga Papuszina pjesma, “Siromašna sam Romkinja”, otvorila nam je nekoliko pitanja. Glavno je bilo pitanje čestog motiva u romskoj književnosti – pozicije ‘između dva svijeta’, izričito prisutne primjerice u romanu Slike u dimu Menyhérta Lakatosa i u opisu poetike Jovana Nikolića. Želja ili čak žudnja koja se provlači Papuszinom pjesmom jest ona da nauči čitati i pisati kako bi ostavila nešto ljudima iza sebe. No, iako je pisanje i čitanje smatrala najvećim bogatstvom bez kojeg nema sreće, nema ništa, pisanje je Papuszu, suprotno njenim očekivanjima, udaljilo iz romske zajednice. U strahu da će gadžovanima otvoriti ulaz u zajednicu i zato što nije živjela životom kakav se tradicionalno očekuje od Romkinje, Papuszu je romska zajednica izopćila. Našla se u teško podnošljivom procijepu u kojem se nije mogla vratiti natrag u matičnu zajednicu niti bez osvrtanja postati netko drugi. Duševno se slomila i zažalila što je pisanjem i čitanjem izgubila sreću. Na kraju joj je ostala utjeha da je nitko neće razumjeti, / samo šume i vode. Kao kontrast pjesmama “Vrelo” i “Krvave suze” koje čuvaju vjeru u čovjeka, Papuszin život pokazuje da su okolni pritisci, proizašli čak iz samog pisanja, ponekad presnažni da bi im se poezijom suprotstavilo.
Kod pjesme “Odlazak brata Jakala” Slobodana Berberskog javilo nam se nekoliko veoma različitih interpretacija, od doslovne prema kojoj bi Jakal bio star i drag prijatelj do one, temeljene, između ostalog, na značenju vlastitih imena ‘Jakal’ i ‘Phureja’, u kojoj bi prevagnuo simbolički smisao.
Za iduće, jesensko okupljanje Kluba dogovorili smo čitanje romana Proslava suvremenog autora Damira Karakaša. Jedan razlog za taj odabir želja je da zavirimo u aktualnu književnu scenu, a drugi Karakaševa upućenost u povijest Roma koja se očituje i u samom romanu.
