Vraćanje žena na „njihovo mjesto”

0
34
Foto: Pixabay/dimitrisvetsikas1969

Prije dvije godine, u jesen 2017. godine, američka glumica Alyssa Milano udarila je kamen temeljac #MeToo pokretu putem društvenih mreža, kako bi osvijestila široko rasprostranjeni problem seksualnog zlostavljanja, uznemiravanja i silovanja. Milano je tada tweetom pozvala žene koje su bile žrtve seksualnog zlostavljanja ili uznemiravanja da napišu “Me too” u svom statusu.

Nakon njezine objave, pokret se razbuktao na platformama različitih društvenih medija, te su stotine tisuća žena diljem svijeta u mjesecima koji su uslijedili obznanile kako su i one bile žrtve zlostavljanja i uznemiravanja. Milano je reagirala nakon istupa nekoliko žena u medijima, koje su progovorile o seksualnom zlostavljanju, uznemiravanju i silovanju od strane američkog producenta Harveya Weinsteina.

Kampanja je tijekom posljednje dvije godine na neki način dotaknula čitav svijet i pokrenula raspravu o seksualnom nasilju – od SAD-a, preko Europe do Nigerije i Indije. Milijuni žena diljem svijeta počele su dijeliti vlastita iskustva seksualnog nasilja i pozivati na odgovornost i nužnost širih društvenih promjena.

Pokret nije izbjegao kritikama, što je opravdano i poželjno, ali također ne umanjuje njegov značaj. Tarana Burke,  jedna od osnivačica pokreta, istaknula je tako kako je pokret uzeo zamah dijelom i zbog fokusiranja na bijele poznate ličnosti koje su moćne muškarce širom Hollywooda optuživale za seksualne napade i nedolično ponašanje. Priznala je da je javnosti mnogo lakše raspravljati i prozivati one koji su poznati “negativci”, a ne preispitivati one iz našeg vlastitog života koji bi mogli počiniti i čine iste zločine.

Iako je Me Too pokret zaista doveo do povećane svijesti o seksualnom nasilju, Burke je jasno kako su mnoge priče žena koje pripadaju različitim manjinama ostale uvelike zanemarene i nezapažene. Primarno se radi o crnim i smeđim ženama, trans i queer ženama, siromašnim ženama, beskućnicama – onima čije se priče guraju u stranu i čija bol znatno teže zadobiva pozornost šire javnosti.

Dodatno, o pokretu se u prvih godinu dana pričalo na gotovo svakodnevnoj razni, dok je s vremenom interes javnosti za ovu problematiku opao. Kako je pokazala Gallupova anketa provedena početkom ove godine, muškarci su za seksualno zlostavljanje marili više neposredno nakon pojave pokreta, dok sada to smatraju manjim problemom. Barem se tako čini.

Preplavljenost medija ovom temom možda je dovela muškarce u obrambenu poziciju, piše u Gallupovom izvještaju, ili su ljudi postali donekle desenzitinirani na ovaj problem. Ipak, primjećuje se da i muškarci i žene daleko više brinu o seksualnom nasilju na radnom mjestu, nego 1998. godine prema njihovom istraživanju iz tog vremena.

Valja istaknuti kako većina izvještaja koji analiziraju utjecaj i doseg pokreta ustvrđuju da prevladavajuća većina optuženih radi u sektoru politike, zabave, umjetnosti i glazbe ili medija, iz čega je vidljivo da je pokret ipak (zasad) ostao limitiran u svom dosegu, odnosno da ima mnogo prostora za napredak i širenje.

Zanimljivu analizu (posljedica) pokreta donosi i nova studija, objavljena u Harvard Business Reviewu. U studiji se navodi kako zbog Me Too pokreta muškarci na radnom mjestu sada znatno teže ulaze u interakciju sa svojim kolegicama. Istraživanje je tako, između ostalog, pokazalo da 27% muškaraca izbjegava sastanke jedan na jedan s kolegicama, 21% muškaraca izjavilo je da nerado zapošljavaju žene za poslove koji podrazumijevaju prisnu interakciju (poput poslovnih putovanja), dok 19% muškaraca ne bi za posao angažiralo atraktivnu ženu.

Podaci su prikupljeni početkom 2019. od radnika u širokom rasponu industrija, a slično je istraživanje rađeno i lani, kada su rezultati bili nešto drugačiji – tada je manje ispitanika istaknulo kako bi odbili žene za poslove koji zahtijevaju blisku međuljudsku interakciju i sl. Pritom se ne plaše samo muškarci. Također se čini da su sada i žene postale opreznije pri zapošljavanju žena.

Ono što je posebno zanimljivo u studiji, kako piše Arwa Mahdawi u tekstu za Guardian, jest da ona razbija mit da su muškarci zbunjeni oko toga što predstavlja (ne)prihvatljivo ponašanje. Prvo što su istraživači učinili bilo je da daju ispitanicima da promatraju 19 različitih ponašanja (na primjer, slanje seksualne šale podređenom) i natjeraju ih da to klasificiraju – spada li u uznemiravanje ili ne. Oba spola su se u osnovi složila o onome što uključuje maltretiranje. Većina muškaraca i većina žena, dakle, zna što je seksualno uznemiravanje.

Ako većina uključenih zna što je seksualno uznemiravanje, pa možemo zaključiti da srž problema ne leži u strahu od „krivih interpretacija”, zašto onda toliki postotak ispitanika sada ne želi biti u doticaju sa ženama na radnom mjestu? Čega se boje?

Mahdawi piše kako muškarcima očito smeta što su natjerani da razmišljaju o svom ponašanju, prisiljeni na ispitivanje dinamike moći koju su uvijek uzimali zdravo za gotovo, a žene kažnjavaju za to odbijanjem interakcije s njima i poslovnom izolacijom.

Valja uočiti da je članak o studiji objavljen u Harvard Business Reviewu naslovljen #MeToo Backlash. Ta fraza puno govori. Ovakvo suptilno uokvirivanje podrazumijeva da je #MeToo otišao predaleko, da su negativne reakcije prirodne. To je još jedan oblik okrivljavanja žrtava; još jedan način da potiho vratite žene na njihovo mjesto, zaključuje Mahdawi.

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime