Profesorica Kristina L. Richardson istaknuta je povjesničarka srednjovjekovnog islamskog svijeta i John L. Nau III profesorica za povijest i principe demokracije na Sveučilištu Virginije, gdje predaje povijest te bliskoistočne i južnoazijske jezike i kulture. Njezina istraživanja usmjerena su na povijest marginaliziranih skupina u premodernom arapskom svijetu — osoba s invaliditetom, korisnika znakovnog jezika, obrtnika, porobljenih ljudi te romskih zajednica (Ghurabāʾ). Autorica je dviju značajnih knjiga: Razlika i invaliditet u srednjovjekovnom islamskom svijetu: Oštećena tijela (2012) i Romi u srednjovjekovnom islamskom svijetu: Pismenost, kultura i migracija (2021), za koju je nagrađena prestižnom nagradom Dan David 2022. i nagradom Monica H. Green 2023.
U svojem radu Richardson istražuje teme mobilnosti, pismenosti, rase, ropstva i kulturne razmjene u srednjovjekovnom islamskom kontekstu, otkrivajući nove perspektive o ulogama koje su Romi i druge putujuće zajednice imali u globalnoj povijesti. Ovaj intervju posvećen je upravo njezinoj knjizi Romi u srednjovjekovnom islamskom svijetu: Pismenost, kultura i migracija, o kojoj smo pisali ovdje, a koja na inovativan način vraća Rome u povijesni narativ iz kojeg su dugo bili isključeni.
Što vas je prvo privuklo istraživanju povijesti romskih zajednica u srednjovjekovnom islamskom svijetu, temi koja je često zanemarena i u bliskoistočnoj i u europskoj historiografiji?
Moja su se istraživanja uvijek usredotočavala na ljude bez moći – one koji žive na marginama društva. Zanimljivo je da je moj interes za romske zajednice srednjovjekovnog islamskog svijeta započeo donekle slučajno. U početku nisam planirala pisati posebno o Romima. U to sam vrijeme uređivala arapski rukopis iz 16. stoljeća iz Alepa, u kojem autor opisuje kako šeta gradom i susreće čovjeka koji govori sedam jezika – jedan od njih bio je jezik putujućih ljudi. Taj kratki spomen probudio je moju znatiželju i dublje me uveo u njihovu kulturu. Slučajno sam tada živjela u Münstru, na sjeverozapadu Njemačke, dok sam radila na ovom istraživanju. Ono što me tamo zapanjilo bila je otvorenost s kojom su ljudi izražavali rasističke stavove prema romskim zajednicama. Dolazeći iz Sjedinjenih Američkih Država, navikla sam da je rasizam više prikriven ili neizravan, ali u Njemačkoj je bio zapanjujuće otvoren. To iskustvo navelo me da dublje razmišljam o postojanosti takvih predrasuda.
Dakle, moj angažman s ovom temom proizašao je iz dva smjera društvene svijesti oblikovane mojim okruženjem i znanstvenog interesa koji je iznikao iz srednjovjekovnih tekstova. Na kraju su se ti pravci spojili na neočekivan, ali smislen način.
Popularni narativi često prate migracije Roma prvenstveno prema Europi. Što vaše istraživanje otkriva o njihovoj prisutnosti i mobilnosti diljem Bliskog istoka i sjeverne Afrike tijekom srednjovjekovnog razdoblja?
Postoje vjerojatno dva glavna razloga zašto je prisutnost i mobilnost Roma diljem Bliskog istoka i sjeverne Afrike bila toliko zanemarena. Jedan razlog, koji spominjem u svojoj knjizi, jest jezični. Dugo nismo znali koji se klasični arapski izraz koristio za Rome ili za putujuće narode, poput Doma, Loma ili drugih srodnih skupina. U arapskom jeziku riječ za njih doslovno znači “stranci”. Budući da arapski, perzijski i osmanskoturski jezici ne koriste velika početna slova, često je teško razlučiti odnosi li se neki pojam na određenu skupinu ili je riječ o deskriptivnoj oznaci. Na primjer, u arapskom “arab” označava etničku skupinu, a “hebrejski” je jezik – no ni jedan ni drugi pojam nisu pisani velikim slovima. Stoga je, kada se u klasičnim tekstovima pojavio izraz “stranci”, on često bio pogrešno protumačen ili jednostavno zanemaren jer se nije činio kontekstualno prikladnim. Drugim riječima, znanstvenici nisu znali gdje, pa čak ni kako, tražiti te zajednice u povijesnim izvorima. Drugi je razlog više strukturne prirode. Polje srednjovjekovnih islamskih ili bliskoistočnih studija razvilo se uglavnom u Europi, gdje je, kao što ste spomenuli, dugo postojao određeni stupanj svjesnog rasizma prema Romima. To je vjerojatno pridonijelo percepciji da nisu bili dovoljno “važni” da bi bili dio povijesti pa nije postojalo mnogo poticaja da ih se traži u izvorima. Zajedno su ti čimbenici učinili Rome gotovo potpuno nevidljivima tijekom dugog razdoblja. Postojao je određeni rani znanstveni interes, osobito među njemačkim istraživačima početkom 1900-ih, i njihov je rad bio vrijedan, ali je ostao izoliran i nikada nije stekao širu prepoznatljivost.
Ako mogu dodati još jednu točku, koju također spominjem u uvodu, a koju su neki smatrali kontroverznom, vjerujem da je način na koji je sjećanje na Holokaust konstruirano pridonio prikazu Roma kao povijesno izoliranih. Često su prikazivani kao da su postojali odvojeno od svih drugih i kao da su svi njihovi kontakti s drugim skupinama nužno bili negativni. Takvo uokvirivanje stavlja ih izvan same povijesti. Iako to možda nije bilo namjerno, imalo je dubok utjecaj. No, naravno, nijedna skupina doista ne postoji izvan povijesti niti bez međusobnih odnosa. Ta je percepcija ne samo pogrešna nego i prilično štetna jer oblikuje šire razumijevanje romske povijesti.
Vaš rad naglašava višejezičnost i kulturnu razmjenu. Vidite li tragove jezika lughat al-sīn u suvremenim romskim ili domarskim jezicima?
To je vrlo dobro pitanje i ono koje također ukazuje na ograničenja mojega vlastitog stručnog znanja, kao i na potrebu za suradničkim istraživanjima. Zapravo ne govorim romski ni domarski, iako vrlo dobro poznajem lughat al-sīn. Ono što sam uspjela pokazati u svom istraživanju jest da se arapski izraz Ghurabāʾ — koji znači “stranci”, a odnosio se na putujuće narode na Bliskom istoku, čini da je u nekom obliku opstao među romskim zajednicama. Na primjer, preživio je u nazivu romskog dijalekta poznatog kao Gurbet Romani. Iako ne mogu potvrditi konkretne jezične tragove u romskom ili domarskom, čini se da je sam izraz imao značenje, funkcionirao je kao etnička ili srodnička oznaka, ne samo za Rome nego i za skupine Dom i Lom. To je područje koje bi uvelike profitiralo od daljnjih istraživanja.
Kako su Romi bili prikazani u srednjovjekovnim islamskim tekstovima? Jesu li se ti prikazi razlikovali od onih u tadašnjim europskim kršćanskim izvorima?
Njihovi su prikazi bili vrlo, vrlo različiti. U srednjovjekovnom islamskom kontekstu Romi i druge putujuće skupine nisu se isticali onoliko koliko su se isticali u srednjovjekovnoj Europi. To je uglavnom zato što sama mobilnost nije bila neobična u islamskom svijetu. Postojala su beduinska plemena, nomadski i pastirski narodi koji su se kretali sa svojim životinjama, te zajednice koje su živjele polutrajno na rubovima gradova. Ghurabāʾ, putujući narodi, možda nisu putovali sa životinjama, ali život u šatorima ili na rubu grada nije se smatrao neobičnim niti posebnim. Bio je to jednostavno dio društvenog krajolika. Koliko znamo, u središnjim islamskim zemljama njihova su zanimanja uglavnom bila javna, ali ne i samoodrživa, što znači da su ovisili o stalno naseljenim zajednicama za hranu i prihode. Bili su zabavljači koji su izvodili akrobacije, mađioničarske trikove i gatanje ili prodavali tiskane tekstove dok su nastupali. Njihov se rad smatrao zabavnim, a ne prijetećim. Ljudi su uživali u njihovoj prisutnosti; nije bilo one tjeskobe ili neprijateljstva koje je često pratilo prikaze Roma u Europi. U oba konteksta, međutim, čini se da su te skupine vrlo dobro ovladale lokalnim jezicima. Čak ni najraniji europski izvori ne spominju da Romi nisu mogli govoriti njemački, talijanski ili druge lokalne jezike, lako su se kretali i učinkovito komunicirali.
Jedan čimbenik koji bi mogao objasniti različite prijeme jest to što je Bliski istok tada bio manje urbaniziran od Europe. Jednostavno je bilo više prostora, fizičkog i društvenog, za slobodno kretanje i život po vlastitim pravilima. Zanimljivo je da bi neke osobine na koje su se europski izvori posebno usredotočili, poput djece s probušenim ušima ili žena s turbanima, u islamskom svijetu prošle gotovo nezapaženo. Takvi detalji nisu bili neobični u bliskoistočnim društvima. Ukratko, Romi su se ondje prirodnije uklapali; bili su dio šireg tkiva života, a ne izdvojeni iz njega.
Mislite li da je postojao uzajamni utjecaj između cehova Ghurabāʾ i sufijskih redova?
To pitanje nisam izravno istraživala u svom radu, ali zasigurno postoje zanimljive poveznice. Kao prvo, postoji poznati hadis o Ghurabāʾ , “strancima”, koji kaže da će na kraju vremena upravo čudni, odnosno strani, biti oni koji će podržavati i obnavljati pravu vjeru. U širem islamskom mišljenju, a osobito u sufijskoj tradiciji, biti gharīb, stranac, s vremenom se počelo smatrati čašću. Ne vjerujem da su cehovi Ghurabāʾ odabrali svoje ime izravno zbog tog hadisa, ali preklapanje u terminologiji doista je upečatljivo. Ono što je još očitije jest da su sufiji često crpili nadahnuće od ljudi s društvenih margina. Neke od zajednica Ghurabāʾ o kojima govorim u svojoj knjizi živjele su u skromnim uvjetima izvan gradova poput Kaira. Njihov način života, obilježen siromaštvom, pokretljivošću i asketskom jednostavnošću, mogao je utjecati na određene sufijske prakse ili ideale. Sufiji su također pronalazili duhovno nadahnuće u drugim marginaliziranim skupinama, poput porobljenih ljudi, čije je prisilno lišavanje – jedenje vrlo malo hrane, nošenje malo odjeće, spavanje na otvorenom ili rad tijekom noći, predstavljalo oblik nametnute askeze. Sufijske prakse poput bdijenja noću ili odbacivanja materijalnih udobnosti mogle su odražavati ta životna iskustva.
Dakle, iako ne možemo tvrditi da je postojala izravna interakcija između cehova Ghurabāʾ i sufijskih redova, čini se da su sufiji bili barem djelomično nadahnuti životom i izdržljivošću onih na marginama društva, a možda i samih Ghurabāʾ.
Koje su najtrajnije zablude među znanstvenicima o ulozi Roma u svjetskoj povijesti?
Popis je dug. No mislim da je najštetnija zabluda i ona koju sam najviše željela osporiti u svojoj knjizi ideja da Romi nigdje u svijetu nisu imali nikakav odnos s pismenošću. Često su opisivani, pod navodnicima, kao “narod bez povijesti”, navodno zato što nisu čitali ni pisali te nisu imali pisanu kulturu ni učenje. Ta je pretpostavka u biti smjestila romske zajednice izvan povijesti, kao da su postojale izvan ljudskog razvoja ili intelektualnog života. To je jedan od razloga zbog kojih sam bila toliko odlučna dokazati da je Sīn pravi jezik. Nekolicina znanstvenika koji su ga ranije proučavali obično ga je odbacivala kao puki sleng. No sleng ne može preživjeti tisuću godina sa zadržanim istim rječnikom. Jezici poput Sīn-a pokazuju nam da su to bile stvarne, složene zajednice koje su živjele uobičajene ljudske živote, ostavljajući tragove koji zaslužuju da se čitaju i proučavaju kao i bilo čiji drugi. Dakle, ta poveznica ili bolje rečeno, lažni raskid između romske kulture i pismenosti mora biti potpuno preokrenuta. Romske su skupine bile vrlo pokretne, jezično vješte i iznimno prilagodljive. U Europi, primjerice, ljudi dugo nisu shvaćali da romske zajednice govore lokalne jezike sve do 1500-ih, kada su se kroz bliže kontakte uvjerili koliko su višejezične.
Još jedna velika zabluda jest ideja da je diskriminacija Roma na neki način neizbježna, da ih se nikada ne može smatrati potpuno pripadajućima Europi. No dokazi to osporavaju. Ghurabāʾ, primjerice, nisu bili isključivo indoarijski migranti; uključivali su i autohtone bliskoistočne skupine koje su vodile nomadski način života. I kao što u Škotskoj ili Irskoj postoje domaće putujuće zajednice, tako ni ti oblici života nisu strani ni iznimni. Oni su dio mnogo šireg, ljudskog obrasca pokretljivosti.
Na temelju vaših otkrića, postoje li određene tehnologije ili umjetničke prakse koje su romski putnici pomogli prenijeti s Istoka na Zapad osim njihove uloge u razvoju tiskarskog stroja?
Da, u završnom dijelu svog rada sugerirala sam, iako nisam imala dovoljno dokaza da to u potpunosti razvijem, da su određene prakse proricanja, poput korištenja tarot karata, možda potekle iz mamelučkog Egipta. To je područje koje bi, po mom mišljenju, bilo zanimljivo dublje istražiti u budućim studijama. Što se tiče drugih tehnologija ili umjetničkih praksi, ne mogu tvrditi ništa sa sigurnošću. No uloga romskih putnika u razvoju i prijenosu tiskarstva bila je, bez ikakve sumnje, izuzetno važna.
Kako ste se osjećali kada ste otkrili novi jezik i svjedočili proboju koji je promijenio povijest tiskarstva?
Tijekom pandemije ta mi se spoznaja doista kristalizirala. U to vrijeme živjela sam u New Yorku, a kao i svi ostali 2020. i 2021. godine, bila sam kod kuće, sve je bilo zatvoreno. Dane sam provodila sa svojim djetetom, a kad sam došla do otkrića, bila sam toliko uzbuđena da sam ga morala podijeliti s nekim, otišla sam do susjeda, jer nije bilo nikoga drugog u blizini. Jednostavno nisam mogla vjerovati da to nitko prije nije primijetio. To je potpuno promijenilo način na koji sam razmišljala o pitanju jesu li Romi doista bili izolirani od ostatka povijesti. Sama pomisao da je Gutenberg mogao studirati na Sveučilištu u Erfurtu oko 1419., baš u vrijeme kada su romske skupine 1417. putovale prema sjeveru iz Konstanza i prolazile kroz Erfurt, bila je zapanjujuća. Čak i ako se nikada nisu sreli, sama mogućnost da su im se putevi mogli ukrstiti pokazuje koliko su te povijesti zapravo isprepletene. Romi su, doslovno, dio njemačke povijesti. Bila sam potpuno zadivljena tom spoznajom i iskreno, još uvijek jesam. Knjiga je objavljena 2022. godine, a i dalje me pozivaju da o njoj govorim. Prošlog tjedna, primjerice, održala sam predavanje u Torontu. Kontinuirani interes publike je nevjerojatan, i jako sam sretna što se ljudi i dalje angažiraju oko ovog rada.
Kako je vaše istraživanje primljeno u akademskim krugovima? I jesu li vas kontaktirale romske ili domarske zajednice zainteresirane za Vaš rad?
Prijem u akademskoj zajednici bio je uglavnom vrlo pozitivan. Naravno, ponekad se ljudi ne slažu s određenim dijelovima rada, što je posve normalno, ali još nisam čula konkretne primjedbe. Voljela bih dobiti detaljne povratne informacije. Knjiga je osvojila najveću svjetsku nagradu za povijest 2022. godine, ubrzo nakon objavljivanja, što me zaista iznenadilo. Od tada je osvojila još dvije nagrade. Još uvijek me gotovo svaka dva tjedna pozivaju da govorim, često o temama povezanim s Romima. Osjećam određenu odgovornost da nastavim pisati o njima. Čak i nedavno, prije otprilike dva tjedna, održala sam predavanje u Vašingtonu. Iako tema nije bila izravno o Romima, govorila sam o knjigama koje su oni izrađivali. Što se tiče romskih i domarskih zajednica — Phralipen bi zapravo mogao biti prvi romski medij koji mi se obratio!
S obzirom na stalnu borbu za priznavanje i uključivanje, koju bi ulogu trebali imati povjesničari i kulturne institucije u promicanju točnijeg i s poštovanjem prikazanog razumijevanja romske povijesti?
Mnogo sam razmišljala o tome i mislim da bi sjajan početak bio upravo u mjestima s većom koncentracijom romskog stanovništva. Na primjer, kada sam živjela u Njemačkoj tri i pol godine, shvatila sam da je krajnje vrijeme da se počne predavati romski jezik, možda ne u srednjim školama, ali svakako na sveučilištima. Ne bi bilo teško smjestiti ga unutar odjela za europske jezike ili u programe koji se bave poviješću Bliskog istoka, čime bi studenti dobili sveobuhvatniju perspektivu. Potrebna je temeljna obveza uključivanja romske povijesti u nastavne planove i programe. To nadilazi samo priznavanje Holokausta, što je svakako važno, ali potrebno je i dublje uključivanje. Čak i u Njemačkoj, državni kurikulum za srednje škole sadrži samo kratak odjeljak o Romima. Proširenje tog sadržaja bio bi značajan korak naprijed.
Razumijevanje romskih doprinosa, poput njihove uloge u povijesti tiskarstva, osporava ustaljene narative europske modernosti, koji se često prikazuju kao postignuća „čistog“ europskog genija, bez azijskog, afričkog ili romskog utjecaja. Promjena takvih percepcija zahtijevat će vrijeme, ali prvi korak jest jednostavno početi integrirati romsku povijest u obrazovanje i kulturni diskurs.
Kad biste nastavili s ovim istraživačkim smjerom, kamo bi vas ono odvelo? I kakav biste savjet dali mladim romskim istraživačima ili kulturnim djelatnicima koji žele proučavati vlastitu povijest iznutra?
Definitivno bih voljela vidjeti nastavak ovoga rada, a osobno me zanima dublje istraživanje religijskih tradicija Roma, osobito u srednjovjekovnom islamskom kontekstu. Željela bih detaljnije proučiti astrologiju kojom su se, čini se, bavili i u koju su vjerovali. To nije u suprotnosti s njihovim drugim vjerovanjima, mogli su biti muslimani ili kršćani, ali očito su imali snažan interes za astrologiju. Nerado se usredotočujem na glazbu, iako mnogi to očekuju od mene, jer volim prkositi očekivanjima. Postoje elementi o kojima bih mogla pisati, i možda ću to učiniti u nekom članku, ali nastojim ići dalje od onoga što se obično očekuje od povijesti. Također bih voljela osposobljavati romske znanstvenike, bilo u Europi, Americi ili Egiptu. Izazov se uglavnom svodi na pronalaženje pravih ljudi: ulazak u područja poput srednjovjekovne islamske povijesti zahtijeva specifičnu izobrazbu, uključujući arapski, perzijski ili čak amharski jezik. Divim se radu koji romski istraživači i kulturni djelatnici već obavljaju. Stvaranje vlastitih prostora, časopisa, društvenih klubova ili drugih platformi, od iznimne je važnosti. Čak i kada takvi napori izazivaju nelagodu kod većinskih skupina, to samo naglašava važnost pronalaženja glasa unutar zajednice.
Moj savjet mladim romskim istraživačima jest da prihvate vlastitu povijest i biografiju bez srama. Nemojte dopustiti drugima da određuju kako ćete izražavati svoju kulturu. Važno je pronaći mir s vlastitom osobnom i kolektivnom poviješću, suprotstaviti se negativnim stereotipima i osnažiti svoju zajednicu na način koji vam se čini autentičnim.
