Gost prvog podcasta Romatopije, serije audio-podcasta s romskim umjetnicima, aktivistima i akademicima, bio je Daniel Baker, umjetnik, kustos i istraživač koji je doktorirao na temu romske estetike na Kraljevskom koledžu umjetnosti u Londonu, gradu u kojem i danas živi. Bio je savjetnik i izlagač prvog i drugog romskog paviljona Izgubljeni raj i Pozovite svjedoka na 52. i 54. Venecijanskom bijenalu te kustos izložbe FUTUROMA na 58. Međunarodnoj izložbi vizualnih umjetnosti na Venecijanskom bijenalu 2019. godine. Radio je i kao vizualni savjetnik za RomArchive – digitalni arhiv Roma te je bivši predsjednik Romskog vijeća. Radovi ovog svestranog umjetnika mogu se pronaći u zbirkama širom svijeta.
Prvi u nizu podcasta započela je voditeljica Isabel Raabe tražeći od Daniela da pogodi tko je izrekao ovu rečenicu: Kada putujem Walesom sjetim se Daniela, on je ljubazna duša puna duha i nadahnuća. Njemu je to bio vrlo jednostavan zadatak jer mu je riječ Wales sve odala te je odmah znao da se radi o Isaacu Blakeu, profesionalnom plesaču i koreografu iz Walesa, izvršnom direktoru Romske tvrtke za kulturu i umjetnost (RCAC). Ispričao je kako se oni poznaju od 2013. godine kada je Isaac pozvao Daniela da priredi izložbu povodom obilježavanja Mjeseca povijesti Roma i putnika u Velikoj Britaniji 2014. godine, a od tada su surađivali u više navrata te Daniel posljednjih godina sudjeluje i na njegovom projektu Gypsy Maker Project kao mentor i savjetnik za romske umjetnike.
Daniel Baker rodio se kao zadnje dijete od njih šestero, a odrastao je u kući koju je njegovim roditeljima dodijelila lokalna vlast nakon što odlučili prestati putovati i živjeti u karavanima. On je odmalena bio dobar u crtanju i izrađivanju stvari te je znao da jednoga dana želi postati umjetnik. Svjestan je koliko su na njegov odabir buduće profesije utjecali svojevrsni vizualno stimulirajući prikazi, kako ih on naziva, iz roditeljskog doma, a koje navodi kao svoju najživlju uspomenu iz djetinjstva: Sjećam se da je dom mojih roditelja bio pun staklenih ormara s ukrašenim posuđem, keramičkim figuricama, zrcalnim pozadinama ovih ormara koji su odražavali ovakve dragocjene predmete sa svih strana.
Osnovnu školu pohađao je kasnih 60-ih i ranih 70-godina prošlog stoljeća te iako su s njime u školu išla i djeca drugih romskih obitelji, međusobno nisu previše komunicirali niti je u školi postojala neka romska zajednica. Kazuje da je bio dobar učenik te da je želio sudjelovati u školskim aktivnostima pri čemu je imao osjećaj da isticanje njegove nacionalnosti nije bilo poželjno. U školi je postojala neka solidarnost i ponašanje učitelja nije bilo diskriminatorno, ali s diskriminacijom se ipak susretao: Definitivno sam doživio diskriminaciju i to me na neki način učinilo otpornijim i natjeralo me da pomislim kako se zaista moram truditi dva puta više da bilo gdje dođem. U priličnoj strogoj srednjoj školi za dječake u kojoj su članovi osoblja bili bivši vojnici češće je doživljavao diskriminaciju, ali ponajprije zbog toga što je homoseksualac, a manje zbog toga što je Rom. Iako, kazuje, nikada nije otvoreno govorio o svojoj seksualnoj orijentaciji, priznaje čak niti svojoj obitelji, njegovi su kolege to pretpostavili, u čemu su bili u pravu, pa su zbijali šale na njegov račun i nazivali ga različitim imenima, ali nikada nije došlo do fizičkog nasilja. On se pak nije upuštao u dijalog te je uvrede samo ignorirao. Potaknut svojom situacijom, za magisterij iz sociologije izabrao je pisati o homoseksualnom i romskom identitetu, što je u to vrijeme bio vrlo težak posao jer nisu postojale LGBTQ+ romske zajednice niti se o tome igdje pisalo. Svoje istraživanje tako je morao početi od temelja, a s velikom voljom i vjerom u svoje sposobnosti završio ga je 2000. godine.
Vizualna kultura Roma njegov je glavni izvor inspiracije, a moći i mogućnosti koje ona nudi postao je svjestan kada je započeo svoj doktorat. Spoznao je da je do tada okretao leđa velikom dijelu sebe, romskom dijelu sebe, pa kada je otvorio ta vrata kroz njih je navro nezaustavljivi kreativni tok: To mi je bila dobra lekcija jer sam shvatio da kada možemo prigrliti sve dijelove sebe, stvari se slažu i stvarno počinju teći. Ako se borimo s dijelom sebe i taj dio držimo zatvorenim, to znači da nema slobodnog protoka energije i komunikacije između cijeloga vas. Tako objeručke prihvativši znanja svoje zajednice te vlastita iskustva unutar iste i njegovo je umjetničko stvaralaštvo, a koje se dotada baziralo na minimalizmu, doživjelo veliki preokret. To obilje romske vizualnosti u pogledu prikaza te plesa, pjesme i usmene tradicije, smatra Daniel, svakako je i rezultat manje pismenosti, a samim time i nedostatka pisane tredicije, iako treba istaknuti da danas postoji mnogo kvalitetnih romskih spisatelja. Objašnjava da su Romi neko vrijeme zanemarivali pismenost pa se prisjetio oca i majke koji nisu znali pisati ni čitati zbog čega kod kuće nisu imali ni jednu knjigu te njihovih prijatelja koji su se odupirali učenju pisanja jer nisu vjerovali pisanoj riječi ni ljudima koji su o njima pisali.
Razgovarajući o umjetnosti općenito, Daniel je kazao da je ona svakako snažan alat otpora, ali njezin utjecaj nema neograničen domet, jer njome se ne mogu nahraniti ljudi ili direktno promijeniti politički režimi, ali ipak se može pokazati da postoje i drugi koji čine korak prema naprijed. Mislim da je pogreška biti previše ambiciozan o tome kako svijet umjetnosti ili umjetnost može utjecati na promjene. Ja mislim da može, ali na neki način to je više odraz mogućnosti i onoga što se sada događa, dodao je. Oduvijek je imao problema s konceptom romske umjetnosti kao takve jer nije siguran koliko je ta ideja korisna, osim kao marketinški alat za politički aktivizam. Iako je romska umjetnost svakako učinkovita kategorizacija za kustose, teoretičare i pisce, objasnio je, mnogi umjetnici ne žele svoj rad okarakterizirati kao romsku umjetnost jer žele da njihova umjetnost djeluje i na mnogim drugim razinama. Međutim, umjetnost pripadnika romske nacionalnosti korisna je za iznijeti neki argument, zaključio je. Za postići kritičku masu po njegovom je mišljenju potreban još veći broj umjetnika romske nacionalnosti, ali još je potrebnije njihove radove postavljati u nacionalnim muzejima, uključiti ih u nacionalne kolekcije i narative te o njima izvještavati u medijima.
Danielovo stvaralaštvo, doznajemo, nema ciljanu publiku, već je namijenjeno svima, te smatra kako je zadatak svakog umjetnika potaknuti publiku na promišljanje o temi koju želi prenijeti svojim radom: Način na koji sastavljate stvari i način na koji formulirate i prezentirate svoje ideje mora biti takav da se te ideje prenesu što jasnije i sažetije. Ako se to ne dogodi, ne radite posao kako treba. Stoga, definiranje vlastitoga “jezika” izražavanja iziskuje mnogo vremena i vještine, a Daniel to postiže isprobavanjem različitih stvari, slušajući povratne informacije te promatrajući kako se ljudi, ali i on sam, osjećaju s onime što je napravio. Budući da radi od kuće, mjere samoizolacije za vrijeme pandemije koronavirusa nisu previše utjecale na njegov posao te je taj period iskoristio za dovršavanje nekih radova te za eksperimentiranje s novim idejama. Ipak, morao je otkazati ili odgoditi neke izložbe pa se tako održala samo jedna od tri izložbe u sklopu projekta na kojem radi s Isaacom Blakeom, a kako bi prezentirali svoj rad morali su pronaći druge opcije, poput virtualne galerije. Također, seminar u sklopu istog projekta održao se preko Zoom-a.
O svojim brojnim umjetničkim projektima Daniel bi mogao kazivati satima, a u ovom podcastu dotaknuo se samo nekih od njih, među kojma je svakako neizostavan Altered States organiziran u sklopu izložbe Makeshifting: Structures of Mobility koja se bavila strukturama koje pospješuju te koče socijalnu i fizičku mobilnost. Kažemo neizostavan jer je upravo jedan od motiva preuzet za cover Romatopije, a riječ je o zastavi Europske unije u koju je ukomponirao element s romske. Ovim radom želio je poslati dvostruku poruku pa je crveni kotač okružen žutim zvjezdicama te smješten na plavu pozadinu zastave EU postavio kao ikonu otpora, poručujući da se romske zajednice na tim teritorijima nalaze već stotinama godina, ali i kao simbol harmonije sa svrhom propagiranja ideje uključivanja. S kombiniranjem elemenata sa zastava Daniel se ponovo poigrao i nekoliko godina kasnije kada je sudjelovao u izložbi u Centru za suvremenu umjetnost u Glasgowu, a koja je bila u sklopu filmskog festivala Queer People of Colour. Ovoga puta romski je kotač smjestio na zastavu duginih boja, a kasnije je za taj svoj rad dobio brojne zahtjeve za korištenje na prosvjedima te u različitim publikacijama.
Godine 2013. Daniel Baker održao je i predavanje A Roma model/the Cosmopolitan Other zajedno s Ethel Brooks, a zbog kojeg su ga unutar romske zajednice oštro kritizirali. Većina, ako ne i sve negativne povratne informacije bile su prije nego što se razgovor zapravo dogodio pa su ljudi reagirali na ono što su mislili da će vidjeti, a ono što su vidjeli mislim da je bilo nešto sasvim drugačije, razjasnio je situaciju. Nadalje objašnjava kako je ideja bila prezentirati ikonične aktivnosti iz romske povijesti, kulture i sadašnjosti s ciljem promišljanja o diskriminaciji, a zbog čega se na pozornici poigrao stereotipima. Čitanjem iz tarot karata i iz dlana želio je pokazati da kada se Romi bave “proricanjem” budućnosti to se smatra zavaravajućim i kriminalnim djelom, a kada to rade političari, financijski prognostičari ili meteorolozi ljudi ih neće osuđivati, nego će poslušati što imaju za reći.
Pred kraj podcasta prokomentirao je i situaciju s pripadnicima romske nacionalnosti na području Velike Britanije, kazavši da još uvijek ima mnogo Roma koji ne žele govoriti o svom identitetu jer je prevelik rizik od susretanja s diskriminacijom na poslu ili u obrazovnom okruženju. Ne čudi ga što se ljudi ne žele identificirati kao Romi jer još uvijek postoji mnogo negativnog medijskog izvještavanja o njegovom narodu pa se jednostavno ne žele povezivati s takvom slikom. Iako su Romi kao grupa još uvijek marginalizirani na nacionalnim teritorijima, svejedno smatra da postoji vrlo snažan osjećaj ujedinjenosti kroz kulturu, aktivnosti i zajednički jezik. Jednom riječju njegova vizija utopije je jednakost te je dodao: Mislim da se utopija doista temelji na premisi optimizma. Generalno, ideja utopije mi sugerira nešto nedostižno pa to nije nešto o čemu provodim vrijeme razmišljajući. No, ja sam vrlo optimistična osoba pa uvijek vjerujem da stvari mogu biti bolje. Prilagodljivost i održivost romske zajednice u smislu lakog života na zemlji istaknuo je kao jedne od njezinih karakteristika koje drugima mogu poslužiti kao uzor.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
