Prošlogodišnja akcija #PrekinimoŠutnju iz listopada skrenula je pozornost hrvatske javnosti na problem nasilja nad ženama pri porodu i sustavne probleme u hrvatskom zdravstvu, nakon što je MOST-ova saborska zastupnica Ivana Ninčević Lesandrić o svom potresnom iskustvu pri kiretaži bez anestezije u splitskom KBC-u progovorila upravo u Hrvatskom saboru.
Time je Ninčević Lesandrić izazvala lavinu šokantnih svjedočanstava ogromnog broja drugih žena na društvenim mrežama. Udruga Roda tada je na svom portalu objavila: Redovito nam se javljaju žene koje svjedoče kako im je “na živo“ rađena kiretaža, pobačaj, aspiracija, epiziotomija ili šivana maternica nakon poroda. Dapače, postupci se nad ženama izvode bez ikakvog objašnjenja o tome da taj postupak boli i da imaju opciju anestezije. U samo dva dana zabilježeno je preko 400 objava ovakvog sadržaja.
Nakon što je preko udruge Roda, ali i na društvenim mrežama prikupljen frapantan broj takvih svjedočanstava, održana je i akcija pri kojoj su ta svjedočanstva na zagrebačkom Cvjetnom trgu javno čitali muškarci u znak podrške ženama koje su u hrvatskim bolnicama izložene traumama i degradaciji.
A ove potresne priče nisu odjeknule samo u Hrvatskoj i susjednim državama, iz kojih su se također javljale žene sa sličnim iskustvima, već je vijest o ozbiljnim kršenjima ženskih reproduktivnih prava dospjela i do Ujedinjenih naroda.
Tri stručnjaka UN-a za ljudska prava iz Ženeve su 22. veljače – užasnuti svjedočanstvima koja su vidjeli – obratili su se Vladi Republike Hrvatske, zahtijevajući hitno poduzimanje potrebnih reformi kako bi se zaustavilo kršenje ženskih prava u reproduktivnom zdravlju.
Također su se osvrnuli na nedjelovanje Vlade RH, ali i na izbjegavanje odgovornosti i negiranje problema, te preispitivanje i suptilno diskreditiranje žena koje su dijelile svoja stravična iskustva. Zdravstveno osoblje moralo bi primjenjivati najviše standarde profesionalnosti i etičkih kodeksa pri pružanju reproduktivne zdravstvene zaštite, i moraju poštivati dostojanstvo, privatnost, autonomiju, integritet i sigurnost žena. Potičemo Vladu RH da provede nezavisnu istragu tih navoda, objavi njezine rezultate i razradi nacionalni akcijski plan za žensko zdravlje, poručili su iz UN-a.
Mjesec dana kasnije, iz UN-a je stigla i vijest o pripremama za posebno tematsko izvješće o nedopustivom ponašanju i nasilju u reproduktivnoj skrbi žena, s posebnim naglaskom na nasilje pri porođaju. Izvješće UN-a pristiglo je u srpnju 2019., te je u rujnu iste godine predstavljeno na Općoj skupštini UN-a.
U Hrvatskoj, s druge strane, muk. Više od godinu dana nakon potresnih svjedočanstava i apela UN-a, nije provedena istraga niti su poduzeti bilo kakvi konkretni koraci koji bi suzbili kršenja ženskih prava u budućnosti. Godinu dana nakon inicijative #PrekinimoŠutnju, Hrvati su, u izobilju drugih društvenih problema, prebacili fokus s ovih problema na neke druge.
S obzirom na apsolutni manjak adekvatnog djelovanja po ovom pitanju u Hrvatskoj, sreća je da je UN nešto ozbiljnije pristupio ovoj temi, jer Hrvatska nipošto nije jedinstvena po ovakvim monstruoznim kršenjima ženskih reproduktivnih prava, niti je inicijativa #PrekinimoŠutnju prva ukazala na narušene principe etike, dostojanstva i ljudskih prava u reproduktivnom zdravlju.
U europske zemlje s izuzetno negativnom poviješću kršenja reproduktivnih prava žena definitivno spadaju Slovačka i Češka, u čijim su bolnicama najgori tretman, poniženje i sustavno maltretiranje doživljavale Romkinje. U ove dvije zemlje, povijest prisilne sterilizacije Romkinja seže još u doba Čehoslovačke, o čemu smo pisali prošle godine, ali posljednjih godina također se bilježe vrlo problematične prakse pri reproduktivnoj brizi i u Mađarskoj i Bugarskoj.
Nažalost, unatoč relativno velikoj međunarodnoj pažnji prema ovoj temi, brojna nedavna istraživanja i dalje ukazuju na jezivi tretman Romkinja u europskim bolnicama.
Švicarsko istraživanje iz 2017. godine, provedeno na temelju intervjua s 38 Romkinja iz istočne Slovačke predstavilo je poražavajuće pronalaske o zapanjujućim kršenjima njihovih prava. U samom istraživanju naglašeno je da cilj nije predstaviti cjeloviti presjek tretmana Romkinja u slovačkom reproduktivnom zdravstvu, već dati Romkinjama mogućnost opisivanja vlastitim riječima diskriminacije i nehumanog tretmana od strane medicinskog osoblja.
Iskazi intervjuiranih Romkinja svakog bi čitatelja ili slušatelja ostavili zatečenog i duboko uznemirenog, jer ono čemu su ove žene bile izložene ne zaslužuje apsolutno nitko te za takvo ponašanje nema opravdanja. U njima se upućuje na niz kršenja ljudskih prava, uključujući zabrinjavajuće iskaze o zlostavljanju i diskriminaciji u ustanovama reproduktivne zdravstvene zaštite. Konkretno, radi se o segregaciji u zasebna rodilišta, rasnom uznemiravanju i ponižavanju, zanemarivanju, fizičkom ograničavanju, zlostavljanju tijekom porođaja, neostvarivanju uvjeta za informirani pristanak i odlučivanje o medicinskom tretmanu.
Romkinje koje su tražile reproduktivne zdravstvene usluge prisjećaju se kako su bile nazivane pogrdnim imenima, neprestano vrijeđane i omalovažavane. Odvajane su od ostalih žena u prostorije znatno lošijih sanitarnih uvjeta, a kada nije bilo dovoljno prostorija u koje bi ih odvojeno mogli smjestiti, Romkinje su ostavljane na nosilima u hodnicima. Također, prednost u čekaonici redovito je davana drugim ženama.
Mnoge se prisjećaju i izostanka komunikacije s liječničkim osobljem, s kojima nisu mogle uspostaviti povjerenje, dok su njihove zdravstvene pritužbe ignorirane, podcjenjivane ili dočekane s podsmjehom, a informacije o potrebnim lijekovima i procedurama nisu im pružene. Također, nakon poroda je mnogim Romkinjama uskraćeno vrijeme s novorođenom djecom, dok su ostale žene u bolnici sa svojom novorođenčadi provodile čitave dane.
Osim verbalnog zlostavljanja koje je uključivalo najgore uvrede i vulgarne izjave, neke od ispitanica prisjećaju se i fizičkog nasilja te kako su ih doktori šamarali i tukli. Jedna ispitanica opisala je sljedeći prizor kojemu je svjedočila: Sjećam se kako su se odnosili prema jednoj ženi koja je bila u bolovima i htjela što prije roditi; nije znala zašto je tretiraju toliko grozno. Vrijeđali su je, omalovažavali i tukli. Tukli su je, šamarali i udarali po leđima.
Kako prenosi Open Democracy, u Češkoj i dalje traje borba za odštete Romkinjama koje su prisilno sterilizirane ne samo bez pristanka, već i bez znanja o tome što im se radi.
Prisilna sterilizacija Romkinja omogućena je na državnoj razini u tadašnjoj Čehoslovačkoj na temelju zakonske odredbe iz 1971. godine koja je dala javnim vlastima slobodnu vladavinu nad sustavnom sterilizacijom žena bez potpunog i informiranog pristanka, kao sredstvo kontrole rađanja.
Iako je tzv. Sterilizacijska direktiva ukinuta 1993. godine, praksa sterilizacije Romkinja bez njihovog pristanka nastavila se kroz 1990-e i 2000-e, s posljednjim poznatim slučajem iz 2007. godine. Priče Romkinja koje su tragično sterilizirane i sustavno terorizirane od strane socijalnih radnika i medicinskog osoblja priliče najstrašnijim pričama iz filmova strave, sa stotinama zabilježenih slučajeva žena nad kojima su primjenjivane taktike zastrašivanja, prisile, ucjene i kompletnih laži kako bi ih se navelo na sterilizaciju, za koju mnogima nije niti objašnjeno što znači.
Češki pravobranitelj zaključio je 2005. godine da je praksa prisilne sterilizacije Romkinja do 1991. godine bila motivirana eugenikom te da sve žene koje su prisilno sterilizirane u periodu 1972.-1991. trebaju dobiti odštetu. Na temelju toga 2015.godine radna je skupina pod okriljem Ministarstva ljudskih prava predstavila zakonski okvir za pružanje odštete žrtvama prisilne sterilizacije, ali taj je prijedlog krajem iste godine odbijen od strane vlade, ostavljajući trajno oštećenim i traumatiziranim žrtvama praktički nikakve šanse za odštetu.
Pored niza tragedija u češkom slučaju, od stotine žrtava prisilne sterilizacije u Čehoslovačkoj i manjka bilo kakvog službenog priznanja, odgovornosti i adekvatne odštete za njih, ono što posebno zastrašuje su izvještaji o porastu broja zagovornika sličnih praksi u današnjoj Bugarskoj.
Tamošnji ministar obrane i zamjenik premijera Krasimir Karakachanov opetovano izražava prijedloge za ono što sam naziva “romskim pitanjem“, a oni uključuju besplatne pobačaje za Romkinje i “edukativne centre”, prenosi RFE/RL. Aktivist za romska prava Atanas Zachariev – komentirajući porast rasizma u bugarskoj politici – za RFE/RL je izjavio: To je krajnje nečuveno, ali ne i iznenađujuće. Bugarska se polako ali sigurno pretvara u fašističku državu u kojoj pseudo-patrioti i populisti poput Karakachanova dobivaju sve više moći.
Iz Mađarske također pristižu slična zabrinjavajuća izvješća. Nevladina organizacija koja se bavi promicanjem prava Romkinja – The Regina Foundation – identificirala je nekolicinu problema pri reproduktivnoj zdravstvenoj brizi u Mađarskoj. Ovdje je također izvještavano kako se Romkinje odvaja na zasebne odjele, ne informira ih se dovoljno o medicinskim procedurama, mogućnostima koje su zakonski zagarantirane niti o potrebnim lijekovima. Nadalje, i u Mađarskoj se bilježe ponavljajući slučajevi verbalnog zlostavljanja, vrijeđanja i uznemiravanja romskih pacijentica.
Mađarska bolnica u Miskolcu, na sjeveroistoku zemlje, kažnjena je 2017. godine novčanom kaznom od 1600 eura zbog diskriminacije nad Romkinjom pri porodu. Žrtva diskriminacije u ovom je slučaju navela kako joj je za vrijeme poroda više članova medicinskog osoblja – uključujući primalju i ginekologa – prijetilo fizičkim nasiljem i oduzimanjem novorođenog djeteta, uz višestruke verbalne napade i to samo zato što je plakala i vikala za vrijeme poroda.
U izvješću Europske komisije dvije godine kasnije – iz lipnja 2019. – doznajemo kako je ista bolnica u Miskolcu 2018. godine, nakon apela nevladinih organizacija, na regionalnom sudu u Miskolcu kažnjena sa 17.000 eura zbog diskriminacije, ponovno nad Romkinjama. Bolnica je u tom slučaju kažnjena zbog uspostave pravila po kojima pratitelji trudnica koje dolaze roditi moraju platiti tzv. “odjeću za posjetitelje”, što je praktički standardna zaštitna odora koju je medicinsko osoblje dužno dati posjetiteljima, pa tako i onima koji kao pratnja – na koju trudnice pri porodu imaju zakonsko pravo – dolaze u bolnicu. Kazna je potvrđena i na žalbenom sudu, iako je tamo smanjena na 6.800 eura.
Iako su reproduktivna prava bez sumnje osnovna ljudska prava od vitalne važnosti za žene diljem svijeta, upravo su ona prečesto kršena ili zanemarivana. Žene, a pogotovo one najranjivije i sustavno diskriminirane poput Romkinja, predugo su žrtve nehumanog tretmana i stravičnih praksi u trenucima kada su im adekvatna njega, potpora, strpljenje i razumijevanje najpotrebniji.
U velikom broju slučajeva, ovakve se nedopustive prakse nastavljaju i dugo nakon upozorenja i sankcija, te je krajnje vrijeme da se razviju konkretni i čvrsti mehanizmi za provjeru uvjeta u kojima žene (ne) ostvaruju svoja zakonom zagarantirana prava ali i značajnije sankcije za one koji ih sustavno krše. Posebna se pozornost time mora obratiti na pripadnice romske zajednice i ostale manjine koje diskriminaciju i rasizam doživljavaju u praktički svim sferama svog života te koje su u sve većoj opasnosti zbog rastuće anti-manjinske retorike koja se širi Europom.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autoričini i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
