Prisilne sterilizacije i prisilni zaborav

0
256
Foto: Roma Media Foundation

Svjetski dan Roma obilježava se 8. travnja, u čast prvog Svjetskog kongresa Roma, održanog od 8. do 12. travnja 1971. godine u Londonu. Ususret Svjetskom danu Roma, odlučili smo posvetiti pažnju tabu temama – manje vidljivoj problematici s kojim se suočavala i suočava romska populacija. Među takve teme svakako spada i prisilna sterilizacija Romkinja u Češkoj i Slovačkoj. Jedan od rijetkih primjera akademskih i znanstvenih radova koji se, između ostalog, bave i tom temom, jest knjiga Seksualnost cigana: O intimnosti: romska i autsajderska perspektiva.

Kako Claude Cahn objašnjava u knjizi, početkom 1970-ih, pod utjecajem nanovo probuđenog interesa za eugeniku, čehoslovački medicinari sistematski su i prisilno vršili sterilizaciju Romkinja, uz podršku političara i državnih struktura te uz punu pomoć socijalnih radnika i radnica. Ta praksa, iako u manjem obujmu, ostala je na snazi i po raspadu Čehoslovačke, u današnjoj Češkoj i u Slovačkoj.

Prisilne sterilizacije pretežno su ciljale Romkinje koje su živjele u društvenoj izolaciji, često imale mnogobrojnu obitelj, a socijalni radnici su ih znali etiketirati kao “sumnjive”. Sterilizacija je ciljala primarno romske žene. Naime, vazektomija je značajno jednostavnija procedura od podvezivanja jajovoda ili drugih načina sterilizacije žena, ali teško je muškarce staviti u položaj da ih netko uvjerava da se podvrgnu vazektomiji koji bi bio sličan situacijama gdje su žene izložene pritisku (stres uzrokovan porođajem, strah od mogućih komplikacija, itd.).

“Postoji samo jedan zabilježen slučaj u kojem se navodi da je muškarac steriliziran pod pritiskom ili bez dobijanja adekvatnih informacija, pa samim time u okolnostima koje se mogu okarakterizirati kao prisilne. Ovo ukazuje da je postojao rodni, ali i psihološko-seksualni aspekt: na Romkinje se gleda kao na  opasne, osobe koje se ne mogu seksualno kontrolirati; nedovoljno oslobođene prisile svojih supruga i seksualnih partnera, pa u nemogućnosti da imaju punu kontrolu nad svojim tijelima; te naročito sklone rađanju. Sve navedene pretpostavke dolaze iz tradicionalnih folklornih vjerovanja o ‘divljim Ciganima’ koja su i danas na snazi”, navodi se u knjizi.

Sterilizacija je aktivno promovirana u Čehoslovačkoj kroz različite državne mjere, uključujući i seriju socijalnih davanja koja su uvedena tijekom 1970-ih. Jednokratna pomoć u slučaju sterilizacije navodi se tako u internom dokumentu Ministarstva rada i socijalne politike iz 1973. godine. Kasnije je ovaj dokument uključen u odredbe socijalne zaštite.

Do kraja 1970-ih bilo je uobičajeno izvještavanje poput ovog od 14. svibnja 1979. godine iz Okružnog nacionalnog komiteta grada Tabora upućeno Regionalnom nacionalnom komitetu južne Bohemije: “Petnaestoro ciganske djece rođeno je na našoj teritoriji u 1978. godini. Troje od ovih je imalo manju težinu od prosječne pri rođenju, sva djeca su živorođena. Izvršeno je 12 prekida trudnoće i sterilizacija je urađena na četiri Ciganke. U svim slučajevima intervencija je urađena na osnovu velikog broja djece u porodici.”

Uprkos velikim obavezama po pogledu vladavine prava koje su i Češka i Slovačka preuzele u posljednja dva desetljeća, i pored niza godina zagovaračkog rada raznih međunarodnih organzacija i domaćih inicijativa, sudovi i druge državne institucije i dalje u velikoj mjeri izbjegavaju primjenu mjera odgovornosti za slučajeve prisilnih sterilizacija. U studiji se navodi kako se čini da i dalje postoji strah od reakcija javnosti, ali i skepsa prema tome da su Romkinje žrtve vrijedne uvažavanja. Tek u studenom 2009. godine Vlada Češke objavila je izjavu kojom izražava žaljenje zbog prisilnih sterilizacija.

Izvještaj Otokara Motejla iz 2005. godine predstavlja jednu od najvažnijih studija o nasljeđu prisilne sterilizacije u Češkoj i Slovačkoj, a u njemu se navodi kako je čak 90 tisuća žena sterilizirano na teritoriju bivše Čehoslovačke u periodu nakon 1980-ih. Prije 1989. godine sterilizacije su se javno odvijale, a poslije 1989. godine praksa se nastavlja pod velom tajnosti pošto je nominalno deklarirano da je takva praksa u suprotnosti sa zakonom.

Motejl je radio na antidiskriminacijskom projektu s Romima u Ostravi, gdje je krajem devedesetih upoznao Vlastu Holub, koja će kasnije postati voditeljica grupe podrške žrtvama Grupa za žene kojima je sterilizacija nanijela štetu (Group of Women Harmed By Sterilization). Njih dvoje su pripremali tužbu koja se ticala segregacije Roma u školama, a Holub se nikome iz tima tada nije povjerila da je i sama bila prislino sterilizirana.

Foto: lip cz

Elena Gorolov, također jedna od vodećih članica Grupe, prije nekoliko je godina izjavila: “Sve se počelo mijenjati 2004. godine, kada je nekoliko organizacija ugovorilo sastanak sa ženama koje su imale nešto zajedničko, kojima se netko umiješao u njihove živote i zdravlje. Na svakom idućem sastanku, polako smo počele shvaćati da nismo same i da ne smijemo skrivati svoje osjećaje povrijeđenosti i bespomoćnosti”.

Ruben Pelar i Zbinek Andrš su 1989. godine proveli istraživanje među Romkinjama iz Češke i Slovačke u cilju mapiranja prakse sterilizacija u periodu od 1967. do 1989. godine. Rezultat istraživanja je Izvještaj o ispitivanju problematike sterilizacije Roma u Čehoslovačkoj, koji se primarno bavi ulogom koju je financijska motivacija igrala u prisilnoj sterilizaciji Romkinja u Čehoslovačkoj u periodu 1967-1989. Autori zaključuju da postoji stalan porast sterilizacija koji je kulminirao u periodu 1988. i 1989. godine – 38 posto svih sterilizacija obavljeno je tijekom te dvije godine.

Državno odvjetništvo Čehoslovačke otvorilo je početkom 1990. godine istragu povodom prisilne sterilizacije Romkinja. Istrage čeških i slovačkih tužitelja išle su u dva pravca: istraživanje utjecaja socijalnih beneficija koje su nuđene kao motiv za sterilizaciju te nepoštovanje zakonskih osnova za sterilizaciju. U Češkoj su na više mjesta otkrili da nije bilo pristanaka na sterilizaciju ili pak da su procedure bile krajnje pogrešne.

U mjestu Kladno, primjerice, “u slučaju J.G. intervencija je izvršena u preventivne svrhe prilikom njenog trećeg porođaja koji je kao i prethodna dva urađen metodom carskog reza … Ova žena nije dala pristanak za sterilizaciju, a u njenom se svjedočenju navodi da pristanak nije ni tražen”.  U slučaju 23-trogodišnje M.P. iz Ostrave iznosi se sljedeće: “Izvršena je sterilizacija … a da ona toga nije bila svjesna. Medicinska dokumentacija ne sadrži pristanak na sterilizaciju”.

U Slovačkoj su pak izjave kojima se poziva na donošenje mjera kojima će se kontrolirati stopa rađanja kod Roma do nedavno dolazile sa najviših nivoa vlasti. Kako navodi Kohn, 2003. godine premijer Vladimir Mečijer izjavio je: “Svi su izgledi da će se ova stopa mijenjati u korist Roma. Zbog toga, ukoliko se ne bavimo njima sada, oni će se baviti nama u budućnosti… Još nešto o čemu moramo razmišljati je pojačana reprodukcija društveno neprilagođene populacije – mentalno slabo adaptirane, društveno loše prilagođene, sa ozbiljnim socijalnim problemima. Oni su jednostavno veliki teret ovom društvu.”

Više je faktora koji su sprječavali ozbiljno istraživanje i zagovaranje o problematici prisiline sterilizacije sve do kraja 1990-ih. I U Češkoj i u Slovačkoj slabo civilno društvo pitanja Roma tada nije vidjelo kao prioritet, a vladajuće strukture romska su pitanja odbijali vidjeti na bilo koji drugi način izuzev “nakupljene socijalne patologije grupe ljudi koji sami sebi nanose ogromnu štetu, a uzrokuju sramotu i neugodnosti državama iz kojih potječu.”

Ovo pitanje u fokus javnosti dolazi 1999. godine, kada grupa Roma iz Slovačke stiže u Finsku tražeći azil. Finci ih zadržavaju i dok se pripremaju da ih deportiraju, na osnovu izvršenog medicinskog pregleda biva otkriveno da je veći broj žena pretrpio “invazivne ginekološke intervencije”. Medicinsko osoblje koje ih je pregledalo zaključilo je da je ovaj broj žena neobično visok. Tu su grupu Roma u konačnici deportirali iz Finske, ali medicinske radnice su prethodno alarmirale nekoliko organizacija za ljudska prava o činjenicama koje su otkrile.

Kasnijom objavom izvještaja Tijelo i duša: Prisilna sterilizacija i ostali napadi na reproduktivne slobode Roma u Slovačkoj, koji potpisuju njujorški Centar za reproduktivna prava i Centar za građanska i ljudska prava iz Košica, uspjelo se u onome u čemu prethodni napori nisu – detaljno je opisana i dokumentirana prisilna sterilizacija Romkinja kao aktualan, prisutan i dominantan problem u Slovačkoj, naročito u bolnicama koje se nalaze u blizini najvećih romskih zajednica u središnjem i istočnom dijelu zemlje.

Nažalost, istraga koja je otvorena nakon objave tog izvještaja provedena je u sumnjivim okolnostima – neprijateljski raspoloženi policajci uzimali su izjave od žrtava, dolazilo je do zastrašivanja, neke od žrtava su izvjestile da im je rečeno da ukoliko ponove navode iz tužbi, njihovi partneri mogu biti optuženi za silovanje maloljetnica, jer su bile maloljetne prilikom porođaja. Kasnije se i povjerenik Vijeća Europe za ljudska prava osvrnuo na istragu, rekavši kako su “potencijalne žrtve način na koji je policija postupala doživjele zastrašujućim”.

Kako se zaključuje u knjizi, sterilizacija je bila mnogo češća u mjestima gdje su negativne slike o Romima dostigle ekstremne razine. Riječ je o geografskim točkama o kojima su također dolazili izvještaji o drugim oblicima nasilja prema Romima, poput samoorganiziranih neonacističkih napada, fizičkog nasilja od strane policajaca, segregacije u školstvu i struktuiranih obrazaca prisilnih iseljenja.

Valja na kraju reći kako se neke stvari, nakon desetljeća zataškivanja i borbe, ipak lagano mijenjaju. O ovom se problemu priča otvoreno, a početkom ove godine pokrenuta je velika kampanja prislino steriliziranih Romkinja iz Češke i Slovačke, koju možete podržati i potpisivanjem online peticije.

Kampanjom se traži uspostava neovisnog tijela koje bi učinkovito i temeljito istražilo praksu nezakonite sterilizacije Romkinja u skladu s preporukama relevantnih međunarodnih tijela za Slovačku i Češku, te isprika i isplata odgovarajuće naknade nezakonito steriliziranim ženama. “Ne želimo da ijedna žena u Slovačkoj I Češkoj ikada više bude ponižena i prođe kroz ono što smo mi prošle”, zaključuju iz inicijative.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime