Odvjetnica Zuzana Čaputová jasna je predvodnica nakon prvog kruga glasovanja za predsjednika/cu Slovačke. Dobila je gotovo 41 posto glasova, daleko ispred Maroša Šefčoviča, potpredsjednika Europske komisije koji je dobio 18,7 posto glasova i koji će biti jedini suparnik Čaputovoj u drugom krugu. Odaziv birača u prvom krugu bio je 46,04 posto. Čaputova je zahvalila svim biračima što su glasali, a učinila je i nešto netipično – obratila se i romskim biračima i zahvalila im se na romskom jeziku.
Drugi krug glasovanja održat će se 30. ožujka. Čaputova je potpredsjednica Progresivní Slovensko, stranke koja nema predstavnike u parlamentu. Lanjsko ubojstvo novinara Jána Kuciaka i njegove zaručnice, Martine Kušnírove, potaknula su Čaputovu, kako ističe, da se kandidira na izborima, nakon što su tisuće Slovaka i Slovakinja izašle na ulice tražeći političke promjene i okončanje korupcije.
Slovačkoj (a i šire svjetskoj) javnosti Čaputová je najpoznatija zbog predanog rada na kampanji protiv otvaranja odlagališta u gradu Pezinoku, kojim bi se dodatno pogoršalo potencijalne zdravstvene opasnosti i pridonijelo zagađenju okoliša. Zbog toga je 2016. godine osvojila prestižnu nagradu za zaštitu okoliša Goldman, koju dodjeljuje međunarodni žiri (zbog čega se nagradu često naziva i Nobelom za zaštitu okoliša).
Čaputová vodi vlastiti odvjetnički ured i članica je mreže pravnika za zaštitu okoliša (ELAW) diljem svijeta. U svojim govorima inzistira da zaštita okoliša mora prestati biti marginalno pitanje u slovačkoj politici. Kritizira činjenicu da su vlade iz prošlosti omogućile masovno i često ilegalno krčenje šuma i zatiranje javnog dobra – preferirajući krakoročne, partikularne, privatne poslovne interese.
Usredotočena je i na vladavinu prava i bolje funkcioniranje pravosuđa, odgovornost javnih dužnosnika, transparentno postupanje s javnom imovinom i jačanje javne kontrole nad državnim tijelima. Njena kampanja podržavala je mogućnost za istospolne parove da usvoje djecu, dok je Šefčovič propagirao “kršćanske vrijednosti i tradicionalnu obitelj“.
Čaputová opetovano tvrdi da “pravda u Slovačkoj ne vrijedi uvijek jednaka za sve”, a u kampanji je govorila i o teškom položaju manjina. Romska djeca u Mađarskoj, Slovačkoj i Češkoj primorana su pohađati takozvane “posebne škole”, što je velika prepreka u edukaciji kao i budućoj integraciji u društvo.
U slučaju da osvoji predsjedništvo, ističe kako namjerava izvršiti što je moguće veći pritisak na hitne i sustavne promjene u policiji, tužiteljstvu i pravosuđu. Moguću pobjedu Čaputove mnogi u Slovačkoj, ali i “promatrači izvana”, vide se kao pomak prema vjerodostojnijoj lijevo-liberalnoj alternativi konzervativnom statusu quo u zemlji.
No, valja biti oprezan s pretjeranim veličanjima ‘alternativnog’ pristupa Čaputove, jer postoje područja u kojima je pokazala nedovoljnu ili nikakvu kritičnost – otvoreno favorizira NATO savez, a zasada se nije usudila povući pitanje problematične migracijske politike Europske unije, kao ni uloge i odnosa koji Slovačka ima prema izbjeglicama i migrantima.
Međutim, neminovno je kako je njena kandidatura, kao i odličan rezultat u prvom krugu izbora, dašak svježek zraka u tmurnoj, korupcijom zatrovanoj i kratkoročnim politiziranjem osakaćenoj Slovačkoj. Razvidno je kako je građanima i građankama Slovačke dosta “starih načina”.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
