Kako smo nedavno pisali anketno istraživanje publikacije Uključivanje Roma u hrvatsko društvo pokazalo je da je stopa nezaposlenosti mladih Roma, odnosno onih između 16 i 30 godina, vrlo visoka. Od 1447 njih koji su odgovarali na pitanje o radnom statusu, čak ih je 669 (46,2 posto) navelo da su nezaposleni. Utvrđeno je da od onih koji na neki način rade relativna većina radi u privatnom sektoru, a petina u javnom ili državnom sektoru, pri čemu se taj oblik rada vrlo često odnosi na javne radove.
Pokazalo se da pripadnici romske nacionalne manjine vrlo malo koriste pojedine mjere, a jedina koju su nešto češće koristili bila je upravo mjera preko koje su se uključivali u javne radove. Tako je od 715 ispitanih njih 18 posto koristilo upravo tu mjeru.
O javnim radovima u Osječko-baranjskoj županiji razgovarali smo s Brankom Petrovićem, predsjednikom županijskog Vijeća romske nacionalne manjine. Njegova Udruga Roma Grada Belog Manastira bila je među prvima u Hrvatskoj koja je sudjelovala u provođenju mjere javnih radova koja je tada, 2003. godine, išla preko Zavoda za zapošljavanje. Prvi programi obuhvaćali su uređenja romskih naselja, a zatim su prošireni uglavnom na pružanje pomoći starijim i nemoćnim osobama.
“Smatram da je potrebno da Romi zaposleni na ovaj način budu uključeni u obavljanje poslova u romskoj zajednici jer za to postoji potreba”, rekao je Branko Petrović i dodao:
“Primjerice, ukoliko se osoba zapošljava na javnim radovima u romskom naselju u trajanju od 5 mjeseci onda cijeli taj period treba raditi posao zbog kojeg je zaposlena, a ne kao sada da gotovo cijelo vrijeme radi neke druge stvari, a tek desetak, petnaestak dana radi u romskoj zajednici. Ako se radi o zapošljavanju po programu Romi za lokalnu zajednicu, a takav program također postoji, onda se radi o zapošljavanju preko gradskih institucija te je učinak toga rada u korist šire društvene zajednice. Pri zapošljavanju putem javnih radova dolazi i do zlouporaba, a kao primjer mogu navesti rad u tvrtki koja održava čistoću.
Romi se zapošljavaju preko javnih radova na minimalne plaće i rade iste poslove koje zaposlenici čistoće rade za plaću od 3.500,00 do 4.000,00 kn. Romi bi se u najvećem broju slučajeva, tijekom 6 mjeseci rada, pokazali kao marljivi i kvalitetni radnici, ali kada bi se nakon toga javljali na natječaje otvorene u istoj tvrtki za stalno radno mjesto, nikada ne bi bili primljeni.”
Branko Petrović se u razgovoru osvrnuo i na brojčane pokazatelje koji ilustriraju stanje u javnim radovima u ovoj godini te u nekoliko posljednjih godina.
“U 2018. godini putem općina, gradova, udruga i vijeća bilo je zaposleno između sto i sto pedeset osoba. Dvije do tri godine unatrag, samo preko Vijeća Osječko-baranjske županije, bilo je zaposleno njih sto pedeset. To nije mali broj, ali potrebe su daleko veće. U ovoj županiji Romi žele raditi i ovu su mjeru, za razliku od županija u ostalom dijelu Hrvatske, u velikoj mjeri koristili za zapošljavanje. Također bih istaknuo da su iznimno odgovorni. Njih preko 80% svjesno je da se radi o novcu poreznih obveznika, odnosno da se ovi radovi financiraju iz državnog proračuna te savjesno i odgovorno rade svoj posao. Naravno, postoji manjina, ali stvarno bi želio naglasiti da se radi o pojedincima koji rade probleme.”
Na pitanje koliko od ukupnog broja zaposlenih putem javnih radova čine žene i mladi, Branko Petrović je odgovorio: “Broj zaposlenih žena se minimalno razlikuje po naseljima, ali sveukupno gledano žene čine polovicu zaposlenih osoba. Uglavnom rade na poslovima čišćenja ulica te brinu o starim i nemoćnim osobama. Broj mladih koji apliciraju za javne radove iz godine u godinu raste, što pokazuje da se po završetku škole nisu uspjeli zaposliti u svojoj struci, odnosno na nekom drugom stalnom radnom mjestu. To je zabrinjavajuće jer za mladog čovjeka koji treba zasnovati obitelj javni radovi ne mogu biti adekvatno rješenje za zapošljavanje.”
Prema saznanjima Steve Gjurdjevića iz Grada Bjelovara nekolicina Roma podnijela je zamolbu za zapošljavanje, ali ni jedan nije primljen. Po njegovu mišljenju, ovakav oblik zapošljavanja u potpunosti je nelogičan jer “ako ima potrebe za sezonskim javnim radovima onda za takve poslove postoji potreba i tijekom cijele godine”. Dodaje kako smatra da zapravo ne postoji prava želja za zapošljavanjem, već se radi o neefikasnim i nepotpunim mjerama. Pamela Palko Ignac, iz Osječko-baranjske županije, također smatra da se javni radovi nisu pokazali kao dobra mjera.
“Naime, ljudi se olako oslone na ovakvo zaposlenje i više ne traže drugi posao koji bi im donio sigurnost i bolja primanja.”
Branko Đurđević iz Osječko-baranjske županije tvrdi da je ta mjera u trenutku uvođenja većinom bila namijenjena Romima i trebala je poslužiti kao priprema za daljnji posao u nekoj tvrtki gdje će se raditi puno osmosatno radno vrijeme.
“Romi su se tada javljali u velikom broju, primjerice javilo mi se tristo osoba, a ja sam trebao izabrati njih petnaestak, najviše dvadesetak. Uglavnom se radilo o fizički teškim poslovima, primjerice berbi grožđa ili jabuka, tijekom cijelog dana na suncu. Nakon završetka javnih radova daljnjeg posla nije bilo. U zadnje vrijeme teško se odazivaju na poziv za javne radove, a i kad se zaposle na taj način često ne dolaze na posao.”
Vjeran Balog iz Međimurske županije zadovoljan je mjerom javnih radova jer kako navodi “većinom obavljam administrativne poslove i poslove koordinatora u općini Nedelišće. Radim tri mjeseca i ovaj posao mi pomaže u svakodnevnom životu.”
