Europski centar za prava Roma (ERRC) poslao je ovoga mjeseca pismo predsjedniku Vijeća za elektroničke medije u Bugarskoj, kako bi Vijeće obavijestili o diskriminatornoj oznaci Cigane u sapun, koju koristi bugarski portal Flagman. Vijeće za elektroničke medije trebalo bi portal upozoriti i tražiti da maknu oznaku, ali tu priča ne bi trebala stati.
Pogled unatrag
Slogan Cigane u sapun proteklih je godina bio korišten prilikom napada na romske zajednice diljem Bugarske. O povijesti te stare mantre piše bugarska novinarka Marina Petkova za History of Yesterday. Za početak, ideja čistoće bijele rase nije nikakva novina, kao ni poimanje tamn(ij)e pute kao nečega što treba očistiti, ukloniti, sterilizirati. Ne treba stati na razmišljanju o simbolizmu jer su nacisti stvari podigli na vrlo doslovnu razinu. Desetljećima se ‘šuškalo’ da su nacisti koristili ljudsku masnoću od žrtava koncentracijskih logora za proizvodnju sapuna. Takozvani ‘mit o sapunu’ prikazuje čitavu stvar kao proizvodnju na industrijskoj razini. U stvarnosti, nacisti to nisu uspjeli izvesti, iako ne zbog nedostatka pokušaja. Na suđenjima u Nürnbergu prezentirani su dokazi da su se za proizvodnju sapuna koristili leševi dijela zatvorenika, s namjerom da se isproba mogućnost masovne proizvodnje. Naknadna istraživanja potvrdila su da se takva proizvodnja na kraju odvijala u Danzigu, u malim razmjerima, piše Petkova. Jasno je, dakle, da se Cigane u sapun koristi kao direktna poveznica s holokaustom, na neki način zapravo kao poruka da se holokaustom nije učinilo dovoljno, do kraja.
Nakon posebno nasilne serije napada na Rome 2011. godine, okrunjene sloganom Cigane u sapun, tadašnji bugarski premijer Bojko Borisov obratio se naciji rekavši: Razumijem da su ljudi ljuti, ali nema šanse da učinimo ‘Cigane u sapun’ realnošću. To se neće dogoditi. Nitko to neće dopustiti – ni u Bugarskoj, ni u Europi, ni u svijetu. Time je Borisov zapravo naciji poručio da nema ništa krivo u zazivanju da se Rome pretvori u sapun, već je problem tj. prepreka u tome što se takvo nešto u današnjem svijetu ne bi dozvolilo. Takve izjave malo koga čude, s obzirom na to da je Borisov o Romima govorio i kao o lošem ljudskom materijalu. Borisov pritom nije jedini bugarski političar koji se javnosti obraćao mrzilačkim poslanicama o Romima. Prije četiri godine bugarski zastupnik u Europskom parlamentu i potpredsjednik nacionalističke stranke IMRO, Angel Dzhambazki, ostavio je komentar na Facebooku ispod fotografije grupe Roma, napisavši kratko i jasno: Eutanazija.
Poklič Cigane u sapun nerijetko se može pronaći ispisan na zidovima i ulicama bugarskih gradova, a povremeno se može čuti i kako se Rome na ulicama doziva i oslovljava s Hej, sapunu!. To je jednostavna riječ koja puno govori. Kaže: ‘Vi niste ljudi’, piše Petkov.
Jačanje diskriminacije i marginalizacije
Zbog poteškoća s pouzdanim popisivanjem stanovništva manjinskih zajednica čiji se članovi često obeshrabruju u identificiranju kao takvima, procjene postotka Roma u bugarskom stanovništvu variraju od 4,9 do čak 20,9 posto. Čak i da je istinit broj bliži najnižoj procjeni, radi se o jednoj od najvećih romskih zajednica u jednoj zemlji u Europi, ali i u svijetu.
Već ranije diskriminiranoj i u mnogim pogledima obespravljenoj romskoj zajednici, pandemija je dodatno otežala i posebno ih teško pogodila. Kad je lani na proljeće broj slučajeva koronavirusa počeo rasti, bugarske vlasti su brzo prešle na uvođenje posebno drastičnih mjera i velikih blokada upravo u romskim naseljima. U nekim mjestima Romima i Romkinjama je bilo zabranjeno napuštanje njihova okruga, a izlaze je čuvala vojna policija. Stroga ograničenja pogoršala su već očite razlike među bugarskim romskim i neromskim stanovništvom – oko 74 posto romskih obitelji u Bugarskoj već živi ispod granice siromaštva. Tijekom pandemije brojne su se romske obitelji susrele s prisilnim deložacijama.
Važno je u ovom kontekstu spomenuti odluku koju je 2012. godine donio Europski sud za ljudska, u slučaju Yordanova i drugi protiv Bugarske. Sud je, naime, presudio protiv Bugarske zbog pokušaja deložacije bugarskih državljana romskog podrijetla iz njihovih domova koji su nezakonito izgrađeni na općinskom zemljištu u blizini Sofije. Utvrđeno je da bi provedba naloga za deložaciju predstavljala kršenje prava podnositelja zahtjeva na poštivanje doma zajamčenog člankom 8. Europske konvencije o ljudskim pravima (ECHR). Iako je nalog za deložaciju bio u skladu s domaćim zakonom, sud je ustanovio da nije bio nužan u demokratskom društvu. Tako je presuda u slučaju Yordanova i drugi protiv Bugarske postala primjer najprogresivnije europske sudske prakse po pitanju prisilnih deložacija.
Pisali smo već na Phralipenu kako je lani Europska povjerenica za ljudska prava objavila svoju procjenu podnesenu Odboru ministara u kontekstu nadzora nad presudom koju je 2012. godine donio Europski sud za ljudska prava u slučaju Yordanova i drugi protiv Bugarske. Njeno mišljenje samo je pojačalu argumentaciju koju je prije devet godina iznio Europski sud za ljudska prava. Istaknula je kako bi bugarske vlasti trebale spriječiti prisilne deložacije, ali i boriti se protiv stigmatizacije i marginalizacije Roma te im poboljšati pristup zdravstvu, obrazovanju, tržištu rada i stanovanju (uključujući socijalni smještaj).
Problema s kojima se Romi i Romkinje susreću u Bugarskoj uistinu je mnogo, a mnogi se od tih problema u posljednje vrijeme samo množe i intenziviraju. Sve nam to jasno daje do znanja da micanje mrzilačke oznake Cigane u sapun s online platforme, iako jest dobrodošlo, nije i ne može biti dovoljno.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije