U proljeće 2012. godine, Europski sud za ljudska prava donio je jednoglasnu presudu u slučaju Yordanova i drugi protiv Bugarske, u kojoj je presudio protiv Bugarske zbog pokušaja deložacije bugarskih državljana romskog podrijetla iz njihovih domova koji su nezakonito izgrađeni na općinskom zemljištu u blizini Sofije. Sud je utvrdio da bi provedba naloga za deložaciju predstavljala kršenje prava podnositelja zahtjeva na poštivanje doma zajamčenog člankom 8. Europske konvencije o ljudskim pravima (ECHR). Iako je nalog za deložaciju bio u skladu s domaćim zakonom, sud je ustanovio da nije bio nužan u demokratskom društvu. Tako je presuda u slučaju Yordanova i drugi protiv Bugarske postala primjer najprogresivnije europske sudske prakse po pitanju prisilnih deložacija.
Europska povjerenica za ljudska prava nedavno je objavila svoju procjenu podnesenu Odboru ministara u kontekstu nadzora nad presudom koju je 2012. godine donio Europski sud za ljudska prava u slučaju Yordanova i drugi protiv Bugarske. Njeno mišljenje pojačava argumentaciju koju je prije osam godina iznio Europski sud za ljudska prava.
Povjerenica naglašava da, osim što ozbiljno krše pravo na odgovarajuće stanovanje, prisilne deložacije mogu dovesti do kršenja širokog spektra ljudskih prava, što znači da ih je neophodno spriječiti. Ističe da su države obvezne ograničiti rizik od kršenja ljudskih prava povezanih s deložacijama i osigurati poštivanje načela proporcionalnosti i nediskriminacije u bilo kojem procesu deložacije. U njenom podnesku stoji kako bi bugarske vlasti trebale spriječiti prisilne deložacije, ali i boriti se protiv stigmatizacije i marginalizacije Roma te im poboljšati im pristup stanovanju, uključujući socijalni smještaj.
Problem deložacija Roma i Romkinja u Bugarskoj može se učinkovito riješiti samo u kontekstu širih napora za suzbijanje predrasuda, te kroz strukturne promjene na području stambenih i drugih ekonomskih prava. Povjerenica upozorava kako na tom području postoje brojne prepreke pristupu Roma stanovanju, uključujući protivljenje javnosti na lokalnoj razini, zbog čega su neke općine otkazivale predviđene građevinske projekte.
Da bi se začarani krug deložacija prekinuo, vlasti se moraju odmaknuti od kaznenog pristupa i početi se baviti stambenom situacijom Roma na temelju relevantnih međunarodnih standarda ljudskih prava, zaključuje povjerenica.
Prisilne deložacije su među najtežim kršenjima ljudskih prava s kojima se suočavaju pripadnici romske zajednice u Europi. Problemi nisu evidentni samo u Bugarskoj, već u brojnim drugim europskim zemljama – Albaniji, Belgiji, Češkoj, Francuskoj, Mađarskoj, Italiji, Rumunjskoj, Švedskoj, Slovačkoj.
Važno je naglasiti da samo zakonsko priznavanje prava na stan nije dovoljno da zaštiti ljude od prisilnih deložacija. Sigurnost vlasništva samo je djelomično pravno pitanje, jer ovisi o općem političkom, ekonomskom i društvenom okruženju. Nedostatak transparentnosti i odgovornosti u pogledu planiranja i realizacije planova stambenog zbrinjavanja, siromaštvo, međuetničke napetosti i sustavna diskriminacija – sve to utječe na mogućnosti sigurnog stanovanja.
Upravo zato povjerenica upozorava i na strukturnu i institucionalnu diskriminaciju Roma koja prevladava u europskim zemljama. Važno je njeno opažanje da su nalozi za deložaciju Roma često izdavani u kontekstu neprijateljske atmosfere prema Romima. Podsjeća da je bilo slučajeva u kojima se prijetilo Romima, upadalo u njihova naselja, tjeralo ih se da usred noći zauvijek napuste svoje domove.
U cijeloj Europi Romi i dalje pate od segregacije i siromaštva. Neformalna naselja u kojima žive pružaju loše uvjete za život – često im nedostaje bitna infrastruktura kao što su pristup sigurnoj pitkoj vodi i sanitarni čvorovi. Nevladine organizacije procjenjuju da barem polovica Roma i Romkinja u Bugarskoj živi u bespravno izgrađenim stanovima, a gotovo 30 posto živi u segregiranim, izdvojenim četvrtima. Uvjeti stanovanja Roma su lošiji od onih većinskog stanovništva, na što posebno ukazuje ograničeni pristup pitkoj vodi iz slavine i kanalizaciji.
Povjerenica naglašava da se problem deložacija Roma u Bugarskoj može učinkovito rješavati samo u kontekstu širih napora na suzbijanju raširenih predrasuda i institucionalnog rasizma naspram Roma, te kroz strukturne promjene u području stambenih prava. U tom procesu potrebno je osigurati da su romske zajednice u potpunosti uključene, u sve pravne i/ili praktične korake.
Njeno mišljenje, kao i presuda Europskog suda za ljudska prava od prije osam godina, podsjećaju nas da pravo i pravda često nisu sinonimi, odnosno – da od prava i slova zakona trebamo tražiti više, prepoznati ga unutar šireg društvenog konteksta. Ove su odluke zato izuzetno važne, ne samo u kontekstu deložacija i ne samo za romsku zajednicu.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
