Pjesnik, prevoditelj i lektor Nedžmedin Neziri rodom je iz Kosovske Mitrovice u kojoj je završio osnovnu školu, a zatim je gimnaziju pohađao u Zvečanu i Kosovskoj Mitrovici. Zbog rata na Kosovu devedesetih godina prošlog stoljeća morao je otići iz rodnog kraja i prekinuti obrazovanje u Visokoj ekonomskoj školi strukovnih studija u Peći. Preselio se u Pariz u Francuskoj u kojem i danas živi i tamo nastavio školovanje na Državnom institutu za istočne jezike i kulturu (INALCO) na kojem je diplomirao romski jezik i civilizaciju. Svoj znanstveno-istraživački rad na području jezika i civilizacijskih tekovina nastavio je u Indiji.
Uz sve svoje interese kojima se zaokupio u životu i radu, cijelim svojim bićem posvećen je i istraživanju povijesti usko povezane s Romima na Kosovu i njihovom prisilnom migracijom uslijed rata na tom prostoru. Hvala vam što želite čuti našu sudbinu, našu povijesnu priču, riječi su kojima je Neziri započeo razgovor i nastavio: Rodom sam iz Kosovske Mitrovice, živio sam zajedno s gotovo deset tisuća drugih Roma u jednom od najvećih romskih naselja u bivšoj Jugoslaviji u Fabričkoj ulici. Bili smo uključeni u sve sfere društveno-političkog života, a onda je osamdesetih godina svakodnevni život postao sve napetiji. Mogli smo osjetiti kako se tenzije povećavaju. Romi su sve češće morali kriti da su Romi, kako bi se, primjerice, mogli zaposliti ili kupiti stan. Odlučio je otići s Kosova u kojem je i dalje ostala njegova obitelj pa je svakodnevno pratio što se događa u rodnom kraju te dolazio u posjet kad god je mogao. U sebi sam osjećao neki nemir kada bih čuo kako je Romima sve češće ograničeno kretanje Kosovskom Mitrovicom, a kroz neke ulice uopće nisu smjeli prolaziti. Također, sve je više djece i mladih u školi imalo problema s vrijeđanjem i diskriminacijom. Za Đurđevdan 5. svibnja 1998. godine došao sam u Mitrovicu i odlučio snimiti život u mahali onako, za uspomenu, a vrlo brzo se pokazalo da će sve što sam snimio postati važan dokumentarni materijal.
Neziri je u svojim dnevnicima nastavio zapisivati i dokumentirati sve što se Romima na Kosovu događalo. U lipnju 1998. godine su oteti brat moje tetke i njegov sin, a u prosincu iste godine na tržnici na kojoj su Romi prodavali eksplodirala je bomba, bilo je nekoliko ranjenih, a jedna je djevojka umrla. Istog su mjeseca ubijene još neke obitelji. Sljedeće godine, 1999. uslijedila su bombardiranja tijekom kojih sam se preko Subotice uspio probiti u Srbiju i doći do Kosovske Mitrovice da spasim svoju obitelj, susjede i prijatelje. Kad sam se iste godine u kolovozu nakon bombardiranja vratio u mahalu neke su kuće još uvijek gorjele. Bilo je strašno, ispričao je Neziri svoja sjećanja na tragediju koja ga je duboko pogodila. Kaže da iz sjećanja ne može potisnuti slike zgarišta, kuća koje su najprije opljačkane, zatim srušene ciglu po ciglu te koje su na kraju uz pomoć eksplozivnih naprava koje je postavio NATO sravnjene sa zemljom. Iz duboke tuge i bola nastala je njegova prva povratnička pjesma jer od srednje škole kada je započeo pisati pjesme, a čime se bavio sve do odsluženja vojnog roka, nije napisao niti jedan stih. Nastavio je ispisivati povijest kroz stihove kao da pripovijeda, baš kako i sam navodi u pjesmi ‘Prokletniče’: I patnja i tuga – sve je utkano u mojim neizbrisivim pjesmama… I zato zapamti moje, napisane stihove, ja sam besmrtni kroničar, koji bilježi svaki dim i plamen ognjišta romskog.
Tijekom studiranja u Parizu surađivao je s profesorom Marcelom Courthiadeom koji ga je jednom prilikom zamolio da kad bude putovao u posjet rodbini i prijateljima u Srbiju ponese nekoliko knjiga za Aliju Krasnićija, romskog književnika rodom iz Obelića na Kosovu, a koji je zbog ratnih zbivanja također bio prisiljen emigrirati s Kosova. Njemu je prvom Neziri pokazao bilježnicu sa svojim pjesmama. Razgovarali smo i Alija me odlučio podržati u književnom radu. Pomogao mi je s prevođenjem pjesama, s cijelim izdavačkim procesom, upoznao me s divnim ljudima koji su mi pružili cjelokupnu tehničku podršku i tako je objavljena moja prva zbirka pjesama koja se zove ‘Ma bistar – Ne zaboravi’. S njom sam osvojio i prvu književnu nagradu na Međunarodnom natjecanju ”Amico Rom” u Lancianu u Italiji, s ponosom ističe Neziri. Na ovitku knjige je slika moje obiteljske kuće iz mahale u Fabričkoj ulici, nismo je Alija i ja slučajno izabrali već upravo kao poruku Zapadu koji vjeruje u sasvim drugačiju priču, onu koja negira živote između osam i deset tisuća Roma koji su živjeli u naselju u Fabričkoj ulici u izgrađenim, zidanim kućama, onu koja priča o Romima koji su tobože živjeli u čergama pod šatorskim krilima i kojekakve druge neistine. O tome sam pričao i sucu iz procesa pred Haškim sudom, o tome govorim i u svojoj pjesmi ‘Slon i mrav’: Kada su u pitanju naše žrtve, žrtve mrava, od nas tražite ono što ne želite priznati, nisu vam dovoljne naše žrtve, etničko čišćenje, genocid koji smo doživjeli u vašem prisustvu…Vaši vojnici su bili u mojoj Mahali, bili su svjedoci zločina, zločina bez kazne…
Osim samostalne zbirke pjesama, Nezirijeve pjesme nalaze se i u zbirkama poezije drugih autora, primjerice Alije Krasnićija te Gillesa Eynarda, a samostalno i u koautorstvu s Krasnićijem objavio je i nekoliko proznih djela na romskom i srpskom jeziku. U Francuskoj je osnovao Udrugu Roma jugoslavenske dijaspore (URYD) i tri asocijacije koje djeluju od 1992. godine. Uz lektoriranje i prevođenje bavi se i organizacijom seminara za Rome te istraživanjem romske povijesti. Sav dokumentarni materijal kao i brojne ispisane stranice dnevnika koje je vodio Neziri planira objaviti u, kako kaže, Monografiji kosovsko-mitrovačkih Roma. Čuvam slike istrebljenja koje se dogodilo u današnje vrijeme, slike ljudi iza bodljikave žice, onih koji su do jučer bili aktivni sudionici društveno-političkog života na Kosovu, među kojima je i moj otac bio legitimni predstavnik Roma iz naše mahale. Studentima na Sorboni prikazivao sam svoj film o Romima na Kosovu i oni su ga gledali kao da su hipnotizirani, nisu mogli vjerovati kad su vidjeli naše obiteljske kuće i život u naselju.
Nedžmedin Neziri po prvi je puta boravio u Zagrebu u koji je doputovao na poziv saborskog zastupnika Veljka Kajtazija i Saveza Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA” kako bi sudjelovao u obilježavanju Svjetskog dana romskog jezika i tom prigodom primio Nagradu za životno djelo ”Ferenc Sztojka”. U razgovoru nakon uručenja nagrade istaknuo je kako je impresioniran radom Saveza “KALI SARA”, svim realiziranim projektima, primjerice obilježavanjima triju romskih nacionalnih praznika, izgradnjom Romskog memorijalnog centra, otvaranjem Središnje romske knjižnice, pokretanjem portala i časopisa Phralipen te brojnim drugim ostvarenjima. Želim izraziti iskreno divljenje i zahvalu SRRH “KALI SARA” i saborskom zastupniku Veljku Kajtaziju za sve što su učinili za Rome. Naše su se obitelji poznavale jer smo iz istog rodnog kraja, a tijekom godina u kojima smo izgubili kontakt on je učinio toliko puno za romski narod da drugi o tome mogu samo sanjati. Velika mi je čast što je upravo meni dodijeljena ova značajna Nagrada za životno djelo i isto toliko je veliki poticaj za nastavak rada.
Za kraj razgovora Nedžmedin Neziri želio je zahvaliti državi Hrvatskoj i njenim institucijama na podršci koju pružaju romskom narodu, svjestan da je ta pomoć neophodna kako bi se ostvarili ovako impresivni rezultati koje je postigla romska zajednica u Hrvatskoj predvođena saborskim zastupnikom Veljkom Kajtazijem i Savezom Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA”. Kada bi u drugim državama postojala ovako jaka volja za rješavanjem problema Roma i ovako učinkovita realizacija te kada bi ljudi koji su na vlasti bili spremni Romima pružiti ruku pomoći, predrasude prema nama bile bi minorne, ako bi ih uopće i bilo. Većinski narodi s kojima živimo premalo znaju o nama i često zaboravljaju da smo po nečemu svi mi braća, kako u pjesmi kažem: Istog smo roda. Braća po bolu, žalosti, sreći i nesreći, bogatstvu i siromaštvu. Braća po vjerovanju i nevjerovanju, po pravdi i nepravdi. Braća po Majci i Ocu, rođaku, po Baki i Djedu. Braća po Adamu i Evi.
