Danas povijest pišu i žene

  • EnglishEnglish
  • Romani chibRomani chib
  • 0
    86
    Foto: Marija Šoln

    Marija Šoln, umjetnica iz Beograda, desetak godina aktivna je na uličnoj umjetničkoj sceni, uz klasično štafelajno slikarstvo kojim se paralelno bavi. Tijekom i nakon studija zidnog slikarstva koji je završila na Akademiji primjenjenih umjetnosti u Beogradu, Šoln je imala priliku putovati i izvan Srbije i Europe te iako je kroz te procese učila o drugima, a ponajviše o sebi, potreba da se uvijek vraća kući iznjedrila je iz nje, kako navodi – izvjesnu dozu “ovisnosti” o Beogradu. Grad kojem se uvijek vraća vidi kao izobilje inspiracije za sve one poput nje koji se bave sociološkim temama.  Upravo tako Šoln opisuje i svoj rad – kao sociološku studiju prožetu lirikom.

    Kao prirodan korak dogodilo se njezino priključivanje lokalnom projektu “Izuzetne žene Srbije” koji je posvećen onim ženama te zemlje koje je povijest nepravedno i nepošteno zaboravila i zapostavila. Projekt je inicirala Ambasada Kraljevine Nizozemske, a isti je realiziran u suradnji s Kulturnim centrom GRAD, inicijativom Street art Belgarde, Muzejom ulične umjetnosti Amsterdam, Centrom za ženske studije i uz podršku lokalnih općina. Zajedno su raspisali natječaj za oslikavanje jedanaest murala u deset gradova u Srbiji i time doprinijeli, kako kaže Šoln, da se mi koji se bavimo uličnom umetnošću uključimo u proces formiranja savremenih spomenika istorijskim ličnostima koje su svoje spomenike veoma zaslužile. Tako od prije nekoliko dana u Solunskoj ulici 18 u Beogradu zid zgrade krasi mural Gine Ranjičić, romske pjesnikinje s kraja 19. stoljeća, čija je autorica upravo Marija Šoln.

    Konkursom je obuhvaćeno jedanaest fenomenalnih ličnosti, žena koje su na svojstvene načine menjale svet u vremenu u kome su živele, pomerajući granice očekivanog, poželjnog, a kroz borbu za svoje ideale, do  danas su ostale inspiracija mnogima. U svemu tome posebno se izdvojila priča o romskoj pesnikinji, pionirki romske poezije kod nas, o njenom neverovatnom životu, stvaralačkoj energiji, stihu koji svojom snagom stoji rame uz rame s najvećim imenima srpske poezije.

    Šoln se ranije nije susrela s imenom ove romske pjesnikinje te svjesna da je priča Gine Ranjičić obavijena velom misterije, s malo dostupnih informacija o njezinom životu, a još manje vizualnih podataka, uhvatila se u koštac s kreiranjem portreta. Kao takva bila je (Gina Ranjičić) podložna “improvizaciji” što je za mene kao slikara  izazov, ne da prikažem stvari kakve jesu, već kako ih osećam. U tom smislu, Gina je kod mene izazvala bujicu emocija, mnogo poistovećivanja i zamišljanja, da sam se saživela s njom. Znala je da je to jedini mural za koji će se prijaviti na natječaju jer to je, nastavlja Šoln, bilo jedino iskreno, a držim se stava da samo ono što je iskreno ima šansu da bude dobro.

    Autentičnih fotografija Gine Ranjičić nema, a obzirom da je riječ o kraju 19. stoljeća, postojala je samo jedna gravura koja se nije uklapala u ideju koju je Šoln osmislila. Ipak, u samoj realizaciji projekta Šoln je imala pomoć još dviju žena – Marija Đukić pozirala je u ulozi Gine Ranjičić pred objektivom Mine Šarenac, a sve po nacrtu Šoln prema kojem Gina pozdravlja svoj odraz u ogledalu. Odraz i Gina nisu istovetni, ona na sebi nosi ožiljke života koji je hrabro odabrala da živi, pozdravljajući dole u odrazu onu Ginu koju je društvo tog vremena očekivalo da ona bude.

    Simbolizam i figuracija

    U nastavku razgovora Šoln govori kako ulična umjetnost svoje korjene vuče iz daleke prošlosti, ali ako govorimo o toj umjetnosti onakvom kakvu je danas poznajemo, možemo reći da se i ona dijeli po izvjesnim kategorijama. Od umetnika koji izlaze na zid i crtaju ‘nelegalno’ kao čist poriv za stvaranjem do druge krajnosti u koju su svrstani murali koji iziskuju angažovanje i tehničku produkciju na visokom nivou. Kao stvaralac, moram da naglasim, da sve pravce i izbore smatram legitimnim, dokle god su iskreni i ne podržavaju ni jednu vrstu diskriminacije i mržnje.

    Međutim, Šoln dodaje da kada se radi o velikim zidovima, posebno onim na ekskluzivnim lokacijama, važno je iskoristiti isti pristup jer osim što podrazumijeva angažirani odnos i tehničku preciznost, takva umjetnost šalje i određenu poruku.

    Kada se svi ti segmenti skupe možemo raspravljati je li nešto umetničko delo ili ne. U suprotnom, može se desiti da na zidu imate samo sliku koja je veoma vešto naslikana, ili poruku koja je likovno nedorasla zadatku. Razlika između slike i umetničkog dela je ogromna, i na to uvek treba podsećati jer nije svaka slika umetničko delo kao što ni svaki slikar nije umetnik. Slikarstvo je veština, a umetnost je dar prikazan kroz tu veštinu.  Javni prostor treba poštovati, što znači da sama skica na nekoliko nivoa mora da odgovara prvo obliku zida, zatim eksterijeru uopšte, valja se promisliti i o najčešćoj tački gledanja, tako da se prema svemu tome usaglase akcenti i što je važno na radu.

    Izlaganje u galeriji, svjesna je Šoln, sa sobom donosi određenu slobodu jer se predstavljen rad obraća određenoj publici, onoj koja je sama odabrala posjetiti izložbu. Rad na ulici obraća se svakom prolazniku, različitih preferencija, statusa, nivoa obrazovanja i kulturne osviješćenosti. Iz tog razloga ističe kako mural kao likovni izraz ima izuzetno težak zadatak, pokušavajući doprijeti do što većeg broja ljudi te pritom pazeći da ne izgubi na kvaliteti skrečući u krajnosti banalnosti i diletantizma. Uz to, nerijetko murali imaju opominjuću poruku, progovaraju o tabu temama, i kao takvi traže način da u isto vrijeme ne liče na natpise za neku kampanju i da ne izgube na svom, vlastitom, likovnom bogatstvu. Simbolizam i figuracija tako često nalaze mjesto u njezinom stvalaraštvu.

    U konačnici, Šoln smatra da je ovim projektom otvorena jedna ladica u kojoj su bili zametnuti spisi o “nekim ženama” za koje se ispostavilo da je njihova stvaralačka energija nadilazila vrijeme u kojem su živjele, ali pisci povijesti nisu smatrali da je njihovo mjesto u njoj.

    Danas istoriju pišu i žene, videćemo kako će buduće generacije učiti o ovom našem vremenu.  Želim da verujem da dolazimo do trenutka gde je razlika između muškarca i žene isključivo biološka, ali nažalost današnja žena ima još mnogo toga da reši za generacije koje dolaze, i to je ono što ja vidim kao nasleđe koje im dugujemo. Sedeći na skeli ceo dan, navikla sam da i dalje čujem dovikivanje sa zemlje: ‘Srećan rad momci’, na šta uvek rado otpozdravim ‘momci i devojke’ i tu ne vidim ništa problematično, korak po korak i to se rešava. Ono što sporije ide je kada siđem s te skele, na zemlji me čekaju “ženske” obaveze.

    Svi uspjesi dozvoljeni su i ženama, smatra Šoln, ali jedino onda kada pored njih neometano uspijevaju biti i sve ostalo – majka, domaćica i supruga, kao i generacijama prije. Žene se u sve većoj mjeri bore za vlastiti prostor, kako u umjetnosti tako i u svakodnevnim društvenim ulogama. Zato mural posvećen Gini Ranjičić, pored podsjetnika na njezin lik i djelo, nosi i poruku o nadilaženju društvenih očekivanja nametnutih ženama, pa umjetnica zaključno preispituje: “Jesi li spremna da živiš iznad onoga što moraš?”

    Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

    Komentiraj

    Unesite svoj komentar
    Unesite svoje ime