Jedna od vrijednih knjiga romske književnosti pisanih od strane ne-Roma svakako je zbirka poezije Paula Polanskog iz 2004. godine A gdje je moj život? Pjesme o kosovskim Romima, sastavljena od izabranih pjesama iz njegovih triju zbirki s početka 2000-ih. Kao neka vrsta dobrovoljnog prognanika, Polansky je na Kosovu boravio od kraja 90-ih nakon završetka sukoba između Srba i Albanaca prevodeći svoja iskustva u novinarsko-poetska svjedočanstva o potpunoj nezaštićenosti tamošnjih Roma.
Rođeni Amerikanac, svoju je zemlju napustio nakon poziva u vojsku u znak protesta protiv rata u Vijetnamu. Rome je prvi put upoznao u Španjolskoj na jednoj farmi gdje mu je vlasnik, suprotno već zamornom stereotipu, rekao da nije sreo marljivije radnike od njih. Druga, značajnija epizoda u odnosu s Romima dogodila mu se u Češkoj početkom 90-ih. Premda je onamo inicijalno otišao da istražuje vlastite korijene, ta je namjera pala u posve drugi plan otkrićem užasa koji se događao u češkom logoru Letyju tijekom Drugog svjetskog rata. Kopajući tamo gdje nije smio i boreći se za dostojanstvo romskih žrtava, stao je na žulj češkoj vladi koja ga, u namjeri da ga ušutka, posredstvom UNHCR-a 1999. godine šalje na Kosovo.
Ondje nailazi na sveprisutnu matricu odnosa prema Romima. Nakon što je rat između između tadašnje Jugoslavije (u sastavu Srbije i Crne Gore) i Oslobodilačke vojske Kosova okončan NATO-ovom vojnom intervencijom, Romi su se našli na udaru svih umiješanih strana i, jednako tako, ni pod čijom punom zaštitom. Pojednostavljeno, u lancu agresije i obrane u kojem je NATO udarao po Srbiji, a Srbi po Albancima s Kosova i obratno, Romi su ostali posljednja karika na margini, ispušni ventil i agresora i žrtava.
Sam Polansky u uvodu zbirke navodi da je na Kosovu prije rata živjelo 150 000 Roma, dok ih je već tri mjeseca nakon njega ondje ostalo svega 25 000. Zgrožen činjenicom da i organizacije čija je svrha postojanja zaštita ugroženih skupina – konkretno, UN sa svojom filijalom UNHCR-om i Crveni križ – gotovo uopće ne pomažu Romima, Polansky im je odlučio pomoći davanjem, između ostalog i možda najvažnije, glasa. Kako kaže, pjesme u ovoj knjizi zapravo i nisu moje. Glas koji se čuje u pozadini svake pjesme je stvarna priča koju pričaju ljudi koji su prepatili od Albanaca, Srba i UNHCR-a. Ja sam tek zapisivač ljudima koje sam naučio voljeti jer oni još uvijek imaju dušu, čovječnost, koju je većina od nas izgubila.
Predstavljajući se po potrebi ili kao novinar ili pjesnik, ovisno o tome koliko bi daleko zašao u opasno razotkrivanje zlostavljanja i nepravde, Polansky je u svojim pjesmama ispripovijedao sudbine ljudi koji su iz tuđeg sukoba izašli opljačkani, prognani, premlaćeni, spaljenih kuća, ubijeni, kamenovani, bez vode, struje ili telefona ili s ostacima američkih bombi od recikliranog nuklearnog otpada pored onoga što im je od imovine ostalo.
Osim što je kosovskim Romima u pjesmama dao glas njihovoj patnji, Polansky je u periodu boravka među njima početkom 2000-ih konkretno nastojao urediti njihove živote pomažući im da prijeđu u druge države ili utemeljujući fondove za financijsku i drugu materijalnu pomoć. Od njih se Polansky u ostatku svog života više nije ni prostorno ni duhovno udaljio – kako kaže u pjesmi “Golubar”, navukao se na njihov narod. Umro je u svojoj kući u Nišu 2021. godine.
