Roditelji Talite Jašarevski, 28-godišnjakinje iz Zagreba, uvidjeli su još u njezinom ranom djetinjstvu da je Talita talentirana za umjetnost. Nakon završene srednje škole Primijenjenih umjetnosti i dizajna Zagreb – smjer grafički dizajn, životne okolnosti odvele su je nešto dalje od umjetnosti pa tako danas radi kao prodajna predstavnica i voli svoj posao. Sa ovom djevojkom, imena hebrejskog podrijetla, rodom iz Njemačke, a čiji su preci iz Makedonije i Albanije, razgovarali smo o temama vezanim uz umjetničko stvaranje, ali i zašto se planira ponovo aktivistički uključiti u aktivnosti romske zajednice.
U djetinjstvu ti je omiljena igra bilo crtanje. Kad si se osvijestila da si nadarena za likovnu umjetnost?
Ako slušamo moje roditelje, već sa tri ili četiri godine sam imala kist u ruci i slušalice u ušima, tako da su oni jako rano primijetili moje zanimanje za ples i slikanje. Ja sam se zaljubila u crtanje otprilike u 4. razredu osnovne škole, kada sam napravila brod za školski rad. Primijetila sam da sam uložila više vremena i zanimacije u to, da je izgledao ljepše od radova većine prijatelja u razredu, i to mi se dopalo – to je bilo područje u kojem sam bila odlična. Sedmi i osmi razred provela sam s blokom za crtanje u ruksaku, a moram priznati da sam imala tu sreću da sam imala profesoricu iz likovnog koja je marila za “svoje talente” koje podučava tako da nam je pomagala oko priprema za srednju školu i veselila se mojem “upadu” u Školu primijenjene umjetnosti i dizajna kao i ja. Druga još bitnija stavka su moji roditelji koji su me poticali i usmjeravali ka tome da više zagrebem u područje umjetnosti, nisu me sputavali da ostvarim ono što želim. Neizmjerno ću im za to biti zahvalna, jer danas vidim koliko je to ključno za raditi ono što želiš.
Jednom prilikom si izjavila da umjetnost ne želiš pretvoriti u posao i da želiš taj svijet zadržati za sebe. Zašto je tome tako?
Zapravo, želim to pretvoriti u biznis, ali ne ovakav kakav imamo danas, još mi nedostaje hrabrosti i vizije za to. Kod mene postoje dvije sfere tog područja, jedno je da sjednem doma i crtam i slikam samo za sebe, taj dio ne ide nigdje, to je moje. To je drugi svijet, imaš prazan papir pred sobom, cijeli jedan svijet koji nema pravila ni granica, kreiraš ga kakvog želiš. Na taj papir prenosim svoje muke, sreću i ideje. Druga sfera mi je i dalje malo mutna – želim se time baviti u kombinaciji grafičkog dizajna, marketinga, scenografije, organizacije događanja… sve to u jednom. Trenutno taj dio vidim ostvariv samo ako se negdje odjednom pojavi neka firma koja bi htjela mene takvu, bez pravog iskustva u tom području, s uvjetima koji su mi prihvatljivi, ili da pak sama otvorim poduzeće i počnem raditi.
Iz tog razloga to još uvijek i nije pretvoreno u biznis, jer mi je to još uvijek “zamućeno”, a jednom kada ću to vidjeti jasno tada će i krenuti, možda čak i samo od sebe. Tako je sve u životu, kada imaš u glavi nešto čisto i jasno definirano to će tako i biti, kada nemaš, pričekaš dok se ne razbistri.
Kojim ti je umjetničkim izražajem najlakše iskazati što osjećaš?
Istaknula bih običnu grafitnu olovku i bilo koji papir. No, dugo nisam crtala, jedna cijela jedna vječnost nakon završetka škole, nekako sam se bila udaljila od crtanja i slikanja, ali sada ponovo kist i ja lakše komuniciramo. (smijeh)
Postoji li neki pravac u umjetnosti koji posebno preferiraš, u kojem nalaziš inspiraciju i što ti je posebno u njemu?
Pa to su faze, tu je sve i svašta, sve volim. Kako sam išla u tu školu imala sam priliku upoznati stvarno razne tehnike i razdoblja, kako i zašto su se stvarali razni umjetnički pokreti, svaka od njih je posebna ima svoju priču i proces. No, najviše od svega volim nadrealizam. To je za mene “pusti mašti na volju”.
Pročitala sam da se baviš i kiparstvom. Što je svojstveno toj vrsti umjetnosti u odnosu na slikarstvo?
Zapravo, jedino vrijeme kada sam se time bavila je bilo dok sam išla u školu. Po meni, to je da rukama pretvaraš ništa odnosno zrak u nešto stvarno, opipljivo. U kiparstvu dok se djelo stvara može se doživjeti putem više osjetila i na drugačije načine. I papir možeš mirisati, dodirivati te osjetiti konture kista, ali ne tako kao skulpturu. Materijal s kojim radiš može češće “odbijati suradnju” nego papir i olovka ili kist ili tuš. Imam dva ili tri kiparska rada, od kojih su dva kod tate u stanu.
Kakve su reakcije na tvoje radove i umjetnost? Jesi li dosada negdje imala priliku izlagati i gdje se mogu vidjeti tvoji radovi?
Reakcije su uvijek da im je lijepo i da im se sviđa. Naravno, to vrijedi za radove koje se usudim pokazati, one koje su meni dovoljno dobri jer mi autori smo uvijek iznimno kritični prema svojim dijelima. No, moram priznati da nemam baš krug ljudi koji poznaje tu umjetnost, pa vjerujem da bi bilo više kritika da pokažem to nekome tko se razumije u to. Moji radovi su bili izlagani jedino kada je bio skup svih radova, školskih ili onih proizašlih iz likovnih radionica, tako da se mogu vidjeti jedino u kućama moje obitelji, čak i više nego kod mene doma. (smijeh) Trebala bih svakako jednom napraviti nešto po tom pitanju.
U ovoj specifičnoj situaciji kojoj svjedočimo, brojne umjetničke inicijative i institucije diljem svijeta učinile su svoje arhive dostupnima na internetu široj javnosti, a umjetnici i umjetnice, također na ovaj način objavljuju svoj radove. Planiraš li ti takvo nešto?
Sada u ovoj fazi života ne, ne radim dovoljno radova niti po meni dovoljno kvalitetnih da bi se negdje prikazivali. To je kao i svaki drugi posao, moraš mu posvetiti vrijeme, koncentraciju i pažnju, paziti ga i maziti da bi se ostvario. Ja nisam u tome sada, i radim onoliko koliko meni treba za moj duševni mir. Također, potrebna je i umjetnička inspiracija za to jer je ona kao nalet ogromne energije koja ti ne da mira i moraš početi raditi. Opisala bih ju kao bilo koju ljudsku potrebu koja kada te “zaskoči” moraš zadovoljiti jer nisi sposoban raditi ništa drugo.
Kroz tvoje radove se provlači simbolika svojstvena motivima nadrealistične umjetnosti. Koji su to umjetnici i umjetnice za koje bi rekla da si najviše naučila od njih?
Zapravo, postoji samo jedan i to živi umjetnik koji je jedno vrijeme jako utjecao na mene. Upijala sam svaki njegov rad, gledala i čitala o njegovom radu i životu, a to je Luis Royo, sad kad bi na internetu išli provjeriti tko je on, učinio bi vam se kao ekstrem, zato mi je i odličan. Ali, uz njega su još nekoliko njih koje iznimno cijenim. Jedan od njih je Rembrandt van Rijn. Imala sam priliku gledati izložbu njegovih grafika u Muzeju za umjetnost i obrt. Grafika, točnije bakropis, iako i litografija ima svoje draži, mi je jedna od najdražih tehnika. Kada sam vidjela jednu njegovu pločicu shvatila sam da je to ljubav na prvi pogled. (smijeh) Pločica je bila malih dimenzija, nešto veća od fotografije za osobnu iskaznicu. Pored nje je stajalo povećalo kako bi se mogle promotriti crte odnosno potezi. Trenutak kada sam vidjela koliko je čistih poteza, glatkih, koliko puno detalja stoji na toj pločici, kako je uspijevao pretočiti ekspresiju toliko realno, bilo je nešto fenomenalno. Nadalje, zanimljiv mi je Leonardo da Vinci, ali ne samo zbog njegovih radova nego zbog njegove svestranosti. Sve ga je zanimalo, sve što ga je zanimalo je radio i posvetio pažnju tome, i što je najbolje, sve mu je išlo od ruke. Jako dugo sam htjela biti kao on, imati talent u svemu što me zanima, raditi na više područja i izumiti nešto revolucionarno kao njegova anatomija tijela. Navela bih i Salvadora Dalija, točnije njegove iluzije i satovi, ali i zato jer, jednostavno, mora biti još jedan nadrealist, ali iz prošlosti, a ne sadašnjosti. Zbog njega sam došla do Luisa Roye koji je “bliži” meni odnosno onome što ja volim, malo više tema vezanih uz znanstvenu fantastiku i fantaziju. Završila bih sa Pablom Picassom zato što je bio Rom i nije to skrivao. Ono što o njemu pamtim je da je prije no što je napravio jedan pravi rad prije toga je napravio sto skica i od njih izabrao jednu. No, ušao je u Guinnessovu knjigu rekorda napravljenih dijela, pa vjerujem da je to istina. On je, također, jedan od rijetkih koji je mogao živjeti od svojih dijela, da je postao toliko poznat još za života.
A ženske umjetnice i njihovo udruživanje na umjetničkoj sceni?
Apsolutno podržavam no dojma sam da im se ne pridaje medijskog prostora kao umjetnicima, a i kroz povijest je umjetnost nekako više bila rezervirana za muškarce.
Jesi li se susrela sa diskriminacijom u toku školovanja i kako je kod tebe tekao proces nadilaženja različitih oblika osobne diskriminacije?
Zapravo, nisam se susretala sa diskriminacijom u to doba života. Škola primijenjenih umjetnosti i dizajna Zagreb, svi profesori i osoblje kako ih ja pamtim poticalo je raznolikost i isticalo ju. Za mene je škola bila drugi dom, moja sigurna luka, tako da ne mogu tu govoriti o diskriminaciji. Za mene je umjetnost bilo koje vrste područje gdje ne smije biti mjesta za diskriminaciju. To je talent, a talent je samo po sebi nešto drugačije, svi imamo talent za nešto i to se treba poštivati i cijeniti.
Pamtim jednu anegdotu u školi na satu kada smo jednom prilikom komentirali o radu nekog umjetnika kako nam se to ne sviđa, da nije lijepo djelo. Na to je profesorica upitala da što mi znamo o tom razdoblju života, tom pravcu i tom umjetniku da možemo izgovarati takve riječi za njega, na što smo naravno zašutili jer nismo znali ništa. Nakon toga je rekla: Ne prosuđujte o radu dok nemate dovoljno znanja o tome, tek tada će vaše riječi imati težinu, kada upoznate. Mislim da to vrijedi ne samo za umjetnost nego i za bilo koje područje života i trudim se voditi time.
Osim umjetnosti aktivna si i u različitim projektima, a jedan od njih je i na radiju.
Još od osnovne škole aktivna sam u nevladinom sektoru, prvo kroz folklornu sekciju udruge Zajednice Roma Hrvatske “Romski San” s kojom sam nastupala po cijeloj Hrvatskoj te smo svojim romskim kolima i nošnjama povećavali svijest o našoj kulturi. Kasnije sam bila u Vijeću romske nacionalne manjine Grada Zagreba predsjednica Odbora za informiranje i izdavaštvo. Uz to, radila sam na OSCE-ovom projektu “Young Roma Professionals” koji je za ulogu imao povezivanje NGO-a sa javnim institucijama. Kroz 2015. godinu sam kao glavna urednica i voditeljica emisije “Romsko popodne” na Internet radiju 808 slušateljima i slušateljicama donosila razne zanimljivosti i vijesti o romskoj nacionalnoj manjini u Republici Hrvatskoj. Kroz dvanaest emisija razgovarali smo o romskom jeziku, doveli razne zanimljive sugovornike i sugovornice, te puštali romsku glazbu.
Kakvi su tvoji planovi? Čime se želiš baviti u budućnosti?
Uh, teško pitanje, jer želim jako puno toga. Za početak, dugo sam bila u pauzi po pitanju romskog aktivizma i politike. Sada se opet vraćam u to područje. Naravno, želim i upisati fakultet UX design i na umu imam još par stvari, koje ću čitateljima i čitateljicama Phralipena rado otkriti naknadno, da se ne ureknem. (smijeh)
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
