Ni nakon više od deset godina od donošenja presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Oršuš i ostali protiv Hrvatske, a kojom je potvrđeno da su romska djeca koja su pohađala osnovnu školu u Podturenu i Macincu u Međimurskoj županiji u odvojenim “romskim razredima” bila izložena segregaciji u području obrazovanja, situacija se nije promijenila. Djeca koja su bila uključena u presudu danas su odrasli ljudi i neki od njih još uvijek žive u Međimurju i imaju svoju djecu koja prolaze kroz istu traumu kroz koju su i oni prolazili. Tome svjedočim svakodnevno, kao jedan od tri zaposlena pomagača-asistenta u nastavi za romsku djecu u Osnovnoj školi Vladimira Nazora u Pribislavcu. Nastavljamo se kretati u lošem smjeru koji za posljedice i dalje ima osjećaj izoliranosti kod romske djece, nedostatak fokusa i volje za osnovnim školovanjem i posljedično za nastavkom srednjoškolskog obrazovanja te za stjecanjem više i visoke naobrazbe.
Nakon presude kojom je, između ostalog, jasno utvrđena povreda Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, očekivali smo promjene. Sudsko vijeće Europskog suda, kao i Vijeće Europe dalo je vrlo jasne preporuke koje je potkrijepilo različitim studijama stručnih tijela Vijeća Europe, Europske unije i Ujedinjenih naroda, a koje su za cilj imale ostvarenje integrativnog pristupa na području obrazovanja romske djece.
Prema mišljenju sudskog vijeća, najbolja metoda integracije bila bi formiranje razrednih odjeljenja u koja bi se uvrstila djeca koja nedovoljno poznaju jezik na kojem se odvija nastava zajedno s djecom čiji je taj jezik materinji. Na takav bi način, uz dodatne sate hrvatskog, romski školarci i školarke najlakše i najbrže naučili jezik. Za djecu koja kod kuće govore drugim jezikom presudno je da budu uključena u skupine koje će im biti dobri uzor u učenju većinskog jezika.
Opravdanost upisa u posebna razredna odjeljenja zbog nedovoljnog poznavanja hrvatskog jezika po mišljenju Europskog suda pravde mogla bi se prihvatiti samo ako se u tom slučaju tim razrednim odjeljenjima pruži i posveti posebna pažnja kako bi mogli naučiti hrvatski jezik, a iz očitovanja Vlade RH u spomenutom sudskom postupku bilo je vidljivo da ne samo da im nije ponuđen nikakav poseban program za rješavanje jezičnih manjkavosti, a koji bi im omogućio stjecanje jezičnih vještina u najkraćem roku te brzu integraciju u mješovita razredna odjeljenja, već je i nastavni plan i program prema kojemu se odvijala nastava u isključivo romskim razredima bio smanjen za minimalno 30 posto.
Danas su mnoge škole u Međimurju postale romske škole jer pripadnici većinskog stanovništva ne žele upisati svoju djecu u školu u koju će ići njihovi romski susjedi. Primjerice, na popisu djece za upis u prvi razred imamo 47 djece, ali će samo njih 14 biti upisano u prvi razred u osnovnu školu u mjestu u kojem stanuju. Druga će djeca otići u okolne škole i roditelji će im radije plaćati prijevoz samo da ne idu u školu u koju idu romska djeca. Naravno da oni kao razlog za to navode kako za svoju djecu imaju pravo izabrati bolju školu, bolje učitelje ili okolinu koja će biti poticajnija pa će njihova djeca više i radije učiti. Nitko se ne pita što će u takvim slučajevima biti s romskom djecom, koja u takozvanim romskim školama rade po kurikulumu koji postoji samo na papiru jer je nemoguće pratiti nastavni plan i program zbog, primjerice, nedovoljnog poznavanja hrvatskog jezika te zbog siromaštva obitelji iz koje djeca dolaze, a zbog čega nemaju potreban pribor za rad i praćenje nastave te nemaju adekvatne uvjete za učenje.
Županija, kao osnivač škola, u sprečavanju ovakvog stanja u obrazovanju u Međimurju trebala bi imati vrlo važnu ulogu, ali županijski ured za obrazovanje u skladu s općom politikom koja se propagira prema Romima ovakvo stanje podržava pa tako bez problema dopušta formiranje razrednih odjeljenja sa po 28, 30 učenika u školama s razredima u koje idu samo djeca većinske nacionalnosti nasuprot 12 ili 13 učenika u romskom razredu čime se samo čuvaju postojeća radna mjesta učitelja u romskim školama. Svi zatvaraju oči na činjenicu da je takvo stanje vrlo demotivirajuće, kako za djecu tako i za učitelje koji bi trebali dati svoj maksimum da s ovom djecom nešto postignu.
Prema modelu za integraciju omjer bi mogao biti 50:50 po nacionalnosti učenika, a ukupan broj učenika po razredu mogao bi iznostiti 20. Jedini kriterij trebale bi biti objektivne potrebe djece, a ne njihova etnička pripadnost. Smještaj romske djece u razredne odjele u kojima se prati pojednostavljeni ili poseban nastavni plan i program dok ih se istovremeno izolira od ostalih učenika je iskrivljeno rješenje i kao takvo predstavlja jednako kršenje ljudskih prava kao i početkom 2000-ih godina, a koje je definirao i Europski sud za ljudska prava u svojoj presudi 2010. godine.
Dakle, nadležne državne institucije i organi lokalne vlasti nisu s uspjehom odgovorili na izazove u obrazovnom sustavu u Međimurju. Ništa od drugačijih rješenja koja je predlagalo Vijeće Europe, te u ime Vijeća Europe istaknuo Alvaro Gil – Robles, povjerenik za ljudska prava, nije se primijenilo. I dalje je nedovoljan naglasak na predškolskom odgoju i obrazovanju romske djece, a jezične potpore još uvijek su neefikasne te nije uveden dovoljan broj školskih pomagača koji bi radili zajedno s učiteljima.
Neredovito pohađanje nastave romske djece i visoka stopa napuštanja školovanja također je problem za koji hrvatske vlasti još nisu pronašle odgovarajuća rješenja u koja definitivno treba uključiti mjere za podizanje svijesti o važnosti obrazovanja među romskom populacijom pri čemu bi se roditelje trebalo sustavno informirati o nužnosti obrazovanja te redovitije obavještavati socijalne službe o neredovitom pohađanju nastave romske djece.
Stanje u obrazovnom sustavu samo je odraz diskriminacije Roma na lokalnoj razini s kojom se susrećemo u Međimurju, a koja je vidljiva u nejednakim mogućnostima na tržištu rada, u nepostojanju mjera za zapošljavanje Roma u javnim službama, a koje su iznimno relevantne za romske zajednice, kao što su osnovne i srednje škole, centri za socijalnu skrb, lokalni centri primarne zdravstvene zaštite i lokalna uprava te u, primjerice, nedovoljnom ulaganju u uspostavljanje i organiziranje ustanova koje bi se bavile zaštitom romskog jezika, kulture, tradicije i identiteta.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
