Ove je godine svečanost obilježavanja Svjetskog dana Roma 8. travnja svojim glazbenim izvedbama obogatila violončelistica Ana Rucner. Zajedno s kolegom Dariom Bogdanom, koji je svirao kontru, izvela je dvije romske skladbe Ča je šukarije i Andro Verdan, a svi prisutni su u nastavku svečanog programa mogli uživati u još dvije solo izvedbe, njezine autorske vokalno-instrumentalne skladbe Esma i Ode radosti. Tijekom proba uspjeli smo odvojiti nekoliko trenutaka i porazgovarati s Anom te je oduševljeni izvedbama najprije upitali:
Kako to da ste u svoje umjetničke izvedbe uključili romsku glazbu?
Romsku skladbu prvi put sam izvela 2017. godine, ali bogatstvo emocija koje ona pokreće tinjalo je u meni već puno prije toga. Slušajući majku kako na violončelu svira brojne romske pjesme divila sam se njezinim izvedbama, ali tada nisam osjećala dovoljnu umjetničku slobodu da se i ja u to upustim. Violončelo kao instrument te glazba za mene su čiste emocije pa kada sam spojila modernu, etno pa tako i romsku glazbu s ovim predivnim instrumentom u potpunosti sam se pronašla, a vjerujem da to osjeti i publika. Na svečanostima povodom romskih praznika, Svjetskog dana Roma, Svjetskog dana romskog jezika i Međunarodnog dana sjećanja na romske žrtve genocida u Drugom svjetskom ratu Samudaripen, do sada su sudjelovali moja majka i brat, a ove je godine, eto, došao red i na mene.
Tko/što vas je potaknuo/lo na stvaranje autorskih kompozicija?
Nakon što sam godinama svirala obrade prepoznatljivih i popularnih pjesama iz svih krajeva svijeta dogodio mi se susret sa sjajnim muzičarom Zlatkom Timotićem, fantastičnim harmonikašem te ujedno i kompozitorom i svestranim umjetnikom. Živio je u Istri, a zatim je prije dosta godina došao u Beograd gdje je ostvario pozamašnu karijeru i okupio oko sebe velik dio estrade. On me potaknuo na pripremu albuma na kojem će biti pjesme koje u sebi nose moje emocije i pričaju priče iz različitih perioda moga života. Ono što proživljavam u njima iznosim i pred publiku pa volim reći da je ovaj Album zapravo Ana Rucner. Radeći sa Zlatkom u studiju kroz sve one divne trenutke stvaranja upoznala sam sebe, a o kvalitetama ovog čovjeka i satima provedenim s njim u studiju mogla bih napisati knjigu.
Moja inspiracija za pjesmu Esma bila je upravo Esma Redžepova, konkretnije jedna priča koja je uz nju vezana, a koja je u meni ostavila dubok trag, kao i njezin glas koji je bio prepun emocija dok je pjevala, glas koji je plakao, ali i glas koji je pozivao na veselje. To je pjesma na romskom jeziku, vrlo osjećajna, a uz nju na albumu se nalazi još osam pjesama, primjerice Oro Rucner i Ubavo koje pjevam na makedonskom.
Gledajući i slušajući vaše izvedbe romskih pjesama čovjek stvarno stječe dojam da vašem karakteru ova glazba izuzetno godi pa koliko je njihova izvedba drugačija od izvedbi klasične glazbe?
Imam zaista duboke klasične korijene nastale tijekom 32 godine sviranja violončela. Godine 2005. upisala sam Glazbenu akademiju, a diplomirala s 22 godine, što je dosta rano. Prošla sam cijeli onaj trnovit put upornog, svakodnevnog i višesatnog vježbanja te odricanja od mnogih trenutaka odrastanja kroz koje su prolazili moji vršnjaci, ali zahvaljujući ljubavi prema ovom instrumentu nikada nisam posustala. Negdje tijekom studiranja na Akademiji, uz koju sam paralelno pohađala srednju školu, nekako sam smanjila vježbe sviranja i pomalo zasićena klasičnom glazbom odlučila svirati ono što ja želim, a tu sam odluku u potpunosti provela u djelo nakon što sam diplomirala na Akademiji.
Kroz različite skladbe i njihove frekvencije uvidjela sam koliko je glazba moćna i koliko je snažan njezin utjecaj na ljude. Ono što čovjek osjeća glazba produbljuje sto puta, primjerice tugu zbog nesretne ljubavi ili depresivnost, ali isto tako povećava i osjećaje sreće i radosti. Također može povezati čovjeka s Bogom kao što to, primjerice, čini duhovna glazba. Stoga, ako glazbenik koristi svoj dar kako bi na taj način drugima prenio poruke i emocije nije važno koju je vrstu glazbe odabrao.
U izvedbi romskih pjesama surađujem s puhačkim orkestrom Elvisa Bajramovića i taj fantastičan spoj uvijek uspjeva emotivno zarobiti publiku. S dečkima sam planirala održati niz koncerata. Za dva tjedna trebali smo imati koncert u Beogradu u Kombank dvorani, ali, nažalost, zbog ove situacije s koronavirusom morali smo ga odgoditi.
Kakva je vaša trenutna situacija s obzirom da se bavite glazbeno-scenskom djelatnošću, a koja je jedna od najteže pogođenih djelatnosti uslijed mjera za sprečavanje širenja koronavirusa?
Sjećam se prvih dana zatvaranja uslijed pandemije prošle godine kada je Zagreb pogodio i snažan potres te kada mi se činilo da sam u nekom nestvarnom snu. U svojevrsnom stanju šoka, dane sam provodila uglavnom sjedeći u kući, ali sam se trgnula nakon desetak dana i budući da sam vjernik okrenula sam se molitvi koja je za mene nešto sasvim prirodno te me ona, kao i uvijek do sada, spašavala. Naravno da je bilo teško prihvatiti situaciju koja mi ne dozvoljava da zaradim “za kruh”, a u kojoj kao roditelj uskoro petnaestogodišnjaka i dalje imam odgovornost da ga prehranim i omogućim mu siguran život i razoj.
Ipak, kako kaže ona latinska poslovica Ora et labora – Moli i radi koje se često sjetim, prihvatila sam se posla te sam završila album i snimila dvadesetak spotova, a uspjela sam raditi i cijelo ljeto te održati festival u Dubrovniku pod nazivom Ana u Gradu s kojim sam krenula 2011. godine. Na prvi dan ljeta 21. lipnja u pet sati ujutro na Srđu u amfiteatru Excelsa nekretnina održala sam iznimno posjećen tradicionalni koncert Pozdrav ljetu.
Nažalost, pandemija je zaustavila moju inozemnu karijeru na kojoj sam radila dugi niz godina. Primjerice u Kini sam ostvarila veliki uspjeh, a koji se krenuo realizirati kroz povećani broj poziva za gostovanje, konkretne dogovore i ugovore. Kinezi vole originalnost i iskrenost u umjetničkom izričaju, a što sam im ja uvijek nudila. Izvela sam im i romsku pjesmu Ča je šukarije koja ih je oduševila.
No, kada gledam na vremenski period u kojem smo suočeni s novim životnim uvjetima shvaćam da nam se odjednom pružila mogućnost da zaustavimo svakodnevni tempo u kojem smo po cijele dane bili okupirani raznim obavezama te da se osvijestimo kao duhovna bića, preispitamo istinske životne vrijednosti i prioritete koji definitivno moraju biti duhovne, a ne materijalne prirode.
Sastala sam se tako s nekim novim ljudima, poput moje menađerice Koraljke Dilić s kojom sam iznimno sretna i koja je novi član mog banda, a isto tako sam se povezala i s ljudima koje znam, da tako kažem, cijeli život, ali nikako nismo imali vremena za realizaciju nekog zajedničkog projekta. Zajedničkim snagama, Vedran Mlikota, Matej Meštrović, Borna Šercar i ja pripremili smo program u koji je ukombinirana poezija i glazba, a s kojim ćemo krenuti na gostovanja na otvorenom po gradovima i mjestima u Hrvatskoj. U okviru toga gostovat ćemo i u Zagvozdu na festivalu Glumci u Zagvozdu te u Dubrovniku na Srđu u sklopu festivala Ana u Gradu. Dakle, planova je puno, radim bez prekida i zaista se držim poslovice Ora et labora.
Kako usklađujete svoje obaveze i profesionalnu karijeru s obiteljskim životom?
Biti roditelj za mene je izuzetno važno i trudim se odgojiti svoje dijete i usaditi u njega ljudske kvalitete koje i sama cijenim te moram reći da je to zaista veliki izazov. Ove će godine moj sin napuniti petnaest godina i u skladu sa svojom dobi trebao bi imati aktivan socijalni život, a to danas nije moguće. Ne pokazuje interes za aktivno bavljenje glazbom, ali zato ima veliki interes za elektrotehniku. U stanju je satima povezivati žice i poput inovatora stvarati nove elektroničke sklopove. Vidim da to voli i podržavam ga da se time bavi jer mi je kao majci važno da je sretan.
Meni je moja majka, koja je i danas hvala Bogu živa, zdrava i vesela mlada žena, u svemu bila uzor, kao supruga, kao majka, kao baka, kao domaćica, kao umjetnica, kao zvijezda na pozornici. Ona je moja zvijezda vodilja pa i ja svome sinu nastojim biti majka poput nje.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
