Mjesto koje Django Reinhardt zauzima u svijetu jazza i općenito glazbe jest posebno. Bio je jedan od prvih velikih jazz talenata u Europi i ujedno jedan od najvećih džezista uopće, smatra ga se jednim od najboljih gitarista ikad, a svojim glazbenim stvaralaštvom učinio je ono što su učinili rijetki – utemeljio je jedan posve novi žanr, gypsy jazz.
Rane godine
Django, pravim imenom Jean, rođen je 1910. godine u belgijskoj obitelji Roma Manuša. O porijeklu njegova nadimka ‘Django’, po kojemu je ostao upamćen, postoje dvije verzije. Raširenija je ona sa simboličkim nabojem prema kojoj nadimak dolazi od romskog izraza za buđenje i znači ‘budim se’. Druga je verzija mnogo prozaičnija: prema njoj, nadimak je samo umanjenica ili lokalna varijanta imena ‘Jean’.
Django je rođen u obitelji koja je živjela u karavani, a u vrijeme njegova rođenja boravili su u valonskom selu Liberchies. Oba Djangova roditelja bila su veoma bliska umjetnosti: majka Laurence se bavila plesom, a otac Jean-Baptiste je svirao u obiteljskom bendu, popravljao instrumente i vodio plesnu skupinu. Upravo će on Djangu dati prve poduke iz sviranja i upoznati ga s tradicijom romske glazbe izvodeći različite mađarske, rumunjske i ruske romske klasične melodije.
Nakon što je najranije godine proveo putujući s obitelji karavanom po Europi i Sjevernoj Africi, većinu svog djetinjstva Django je proveo u neuglednim četvrtima po rubovima Pariza, gdje je vrlo brzo napredovao u sviranju bendža, gitare i violine. Školu gotovo uopće nije pohađao, već je radije s bratom i prijateljima lutao gradom, krao kokoši, išao u kino, igrao biljar i eksperimentirao s glazbom. Zbog izbjegavanja škole, pismen je postao tek u odrasloj dobi, no ni tada ne više od bazične razine. Kako navodi Adam Gopnik u osvrtu na Djangovu biografiju Michaela Dregnija, Django je cijelog života ostao Rom iskreno vjeran karavani i kartama za tarot i koji je i u vrijeme najveće glazbene slave tijekom nastupanjā po Engleskoj (…) volio zavrnuti vrat kojoj ukradenoj kokoši.
Osnova Djangove glazbene vještine najvećim dijelom potječe od samoukosti. Zahvaljujući svojoj ustrajnosti, u ranoj je dobi postao iznimno vješt svirač i već je s 12 godina, nakon prethodnih iskustava uličnog sviranja, postao profesionalni glazbenik i krenuo nastupati po kavanama. Najčešće je svirao s mlađim bratom Josephom s kojim će kasnije u različitim prilikama nastaviti surađivati.
Sa 17 godina Django je stupio u brak s Florinom ‘Bellom’ Mayer, djevojkom iz istog romskog naselja. Brak je bio sklopljen po romskim običajima, nije prijavljen službenim institucijama, a iz svoje veze Django i Florine su 1929. godine dobili sina Henrija koji će, nakon njihove rastave iduće godine, ostati uz majku, kasnije uzeti prezime Baumgartner njezinog novog muža te postati uspješan jazz glazbenik poput svog oca s kojim će održavati glazbenu suradnju.
Otkriće jazza
Prvo studijsko snimanje svojih pjesama izvedenih na bendžo-gitari Django je s jednim bendom imao 1928. godine. Pjesme koje je snimio, zajedno s njegovim drugim nastupima, privukle su pozornost izvan lokalnog okvira, pa mu je tijekom svog boravka u Francuskoj vođa jednog britanskog benda, Jack Hylton, impresioniran njegovim umijećem, ponudio mjesto u sastavu, što je Django prihvatio. Međutim, iste mu se godine dogodila nezgoda koja će snažno utjecati na njegovu karijeru. Dok je sa suprugom boravio u karavanskom vagonu, prevrnuo je svijeću koja je izazvala požar. Uspjeli su se izvući, ali Django se teško ozlijedio i zbog velikih je opeklina u bolnici morao provesti 18 mjeseci. Povrh toga, u požaru su mu nastradali mali prst i prstenjak lijeve ruke. Njihovu funkciju nikad nije u potpunosti povratio, no upravo će ga taj hendikep natjerati da modificira svoj glazbeni stil i osmisli nov način izvođenja. Gopnik o utjecaju tog događaja na njegovu glazbu kaže sljedeće: nezgoda je predstavljala prekretnicu u Djangovu glazbenom životu; tjerala je njegovu ruku u svakom smislu, a to što su prsti morali ponovno naučiti misliti širilo je um čudotvorca koji je uvijek prepuštao svojim prstima da misle. Tek nakon što je umalo bio posve spriječen svirati, Django je, čini se, postao ambiciozan, samosvjestan istraživač glazbe.
Nakon nesreće, Django je napustio suprugu i sina i krenuo je putovati po Francuskoj. U pratnji nove djevojke, Sophie Ziegler, živio je bez posebnog cilja brzo trošeći novac kojeg bi zaradio nastupajući po manjim klubovima. Iz te ga je letargije 1931. godine izvukla nova velika prekretnica, otkriće jazza. Dotad je Reinhardt najviše iskustva imao svirajući musette, vrstu glazbe koja je tada u Parizu bila najpopularnija; nju je karakterizirao vedar ton i plesni ritam i, kako kažeMichael Dregni u knjizi o Djangu i gypsy jazzu, pripadala je Parizu onako kako je tango pripadao Buenos Airesu ili kako je, barem u početku, jazz pripadao New Orleansu. Iskustvo s musette, popularnom glazbom koja nije bez umjetničke vrijednosti, bit će Djangu od velike koristi pri prijelazu na veću sofisticiranost jazza.
Django je pravi američki jazz upoznao zahvaljujući susretu s Émilom Savitryjem na jugu Francuske. Savitry, amaterski slikar koji je ondje boravio na odmoru, čuo je Djanga kako svira u nekoj kavani i pozvao ga je da zajedno kod Savitryja slušaju pjesme Louisa Armstronga, Dukea Ellingtona, Joea Venutija i drugih velikih džezista. Na Djanga je to ostavilo dubok dojam: doživio je svojevrsnu heureku i odlučio profesionalno se posvetiti jazzu. O tome zašto je tako doživio jazz, sam je ovako rekao: jazz me privukao zato što sam u njemu našao formalnu savršenost i instrumentalnu preciznost kojima se divim u klasičnoj glazbi, a koje nedostaju popularnoj glazbi.
Nedugo nakon otkrića jazza, Django je upoznao Stéphanea Grappellija, mladog violinista sličnih glazbenih interesa s kojim će dugo surađivati i s kojim će u jazzu stvoriti nešto posve novo. Oduševljenost između njih bila je uzajamna. Prema Michaelu Dregniju, dojam kojeg je Django ostavio na Grappellija naveo je ovoga da kaže sljedeće: [m]oj je život počeo kad sam upoznao Djanga… Shvatio sam da kad sam s Djangom, zajedno možemo stvoriti nešto izvanredno.
Vrativši se u Pariz, Reinhardt je kasne 1933. godine počeo posjećivati Hot Club de France, klub koji je otvoren s namjerom da se u njemu izvodi i promovira novi jazz. Uskoro će Django i Grappelli na poziv Louisa Vole postati članovi Kvinteta Hot Cluba, benda koji će u klubu s velikim uspjehom svirati sve do izbijanja rata. Pored tamošnjih nastupā uživo, bend je išao i na turneje, a sve što su zajedno napravili, uključujući studijske snimke, učinilo ga je jednim od najinovativnijih i najvještijih europskih jazz bendova tog vremena. I ne samo to, bend se smatra osnovom žanra gypsy jazz i ostao je visoko cijenjen i dan-danas.
Kvintet je 1938. godine bio na svojoj prvoj turneji u Engleskoj. Prema Ianu Cruickshanku, gitaristu, edukatoru i odličnom poznavatelju gypsy jazza, Djangovim nastupanjem u Engleskoj gitaristi šireg kruga počeli su se upoznavati s njegovom iznimnom vještinom: [nj]egova je veoma inovativna tehnika, kaže Cruickshank, uključivala u velikim razmjerima takva nečuvena otkrića kao što su melodije svirane u oktavama, tremolo akorde s promjenjivim notama koje su zvučale poput cijelih puhačkih sekcija, cijeli niz prirodnih i umjetnih harmonija, visoko nabijene disonance, superbrza kromatska kretanja od otvorenih bas žica do najviših nota na prvoj žici, nevjerojatno fleksibilnu i energičnu desnu ruku, arpeggia od dvije i tri oktave, napredne i nekonvencionalne akorde te spljoštenu pêtu [interval koji se proteže na cijele tri note, M. Č.] koja je prethodila bebopu za čitavo desetljeće. Svemu ovome, nastavlja Cruickshank, dodajte zapanjujući harmonijski i melodijski koncept, bogat zvuk, pulsirajući swing, smisao za humor i čistu brzinu izvođenja pa vas neće iznenaditi što su gitaristi bili strašno iznenađeni prvi prvom susretu s ovim genijem u punom cvatu.
Spas pomoću glazbe
Ipak, daljnje nastupanje po Engleskoj i uživanje u glazbi bit će prekinuto izbijanjem Drugog svjetskog rata. Članovi benda su se razdvojili, Grappelli je ostao u Engleskoj, dok se Django odmah vratio u Pariz. U Parizu se, kao i u dobrom dijelu Europe, a pogotovo Njemačkoj, već godinama prije početka rata širio opasan diskriminacijski val pred kojim je među najugroženijima bio Djangov romski narod. U Njemačkoj, primjerice, počevši od 1933. godine, Romima je bilo zabranjeno živjeti u gradovima. Umjesto toga, smještani su u kampove i redovito sterilizirani. Nacisti su Pariz okupirali u lipnju 1940. godine, a Django se našao na dvostrukom udaru, i kao Rom i kao izvođač nacistima u početku neprihvatljive glazbe.
Kako kaže Dregni u monografiji o gypsy jazzu, čak i prije nego što su nacisti pokrenuli progon Roma, pokrenuli su blitzkrieg na jazz. Jazz je njihovoj vrhuški u osnovi predstavljao nenjemačku kontrakulturu, preslobodan i štetan američki uvoz. Međutim, zbog popularnosti koju je ta glazba uživala i u Njemačkoj, nacisti su je, na čelu s ministrom propagande Josephom Goebbelsom, odlučili iskoristiti u svoje svrhe. Odustali su od potpune zabrane jazza i swinga dopuštajući radijsko emitiranje probranih njemačkih i europskih bendova. Glazba je iskorištena kao opijat za mase i eskapističko utočište od ratnih briga, pogotovo u Francuskoj i Parizu u kojemu su restrikcije bile blaže i koji je slovio kao noćni klub i bordel njemačke vojske: prema Dregniju, kako bi se snovi vojnika o Parizu ispunili, ondje je moralo biti vina, žena i pjesme. A nitko te pjesme nije mogao izvoditi bolje od Roma.
Django je u dva navrata pokušao pobjeći iz okupiranog Pariza i Francuske i spasiti se. Oba je puta bio uhvaćen i vraćen u Pariz. Na njegovu veliku sreću, zahvaljujući pariškom noćnom životu koji je privlačio Nijemce i velikoj slavi koju je kao glazbenik stekao po Europi, Django je uspijevao sačuvati život. Štoviše, iako prijetnja nije nestajala – dapače, krenula je jačati kada su nacisti počeli gubiti rat – Reinhardt je mnogo zarađivao svirajući gotovo svake noći S.S.-ovcima i vojnicima i čak je 1943. otvorio vlastiti klub Kod Djanga. Usprkos tom uspjehu, Django je bio potresen svime što se događalo. Rat ga je inspirirao za stvaranje jedne od njegovih najpoznatijih pjesama, ‘Nuages’ [‘Oblaci’], koja je prodana u više od 100 000 kopija i služila je kao neslužbena pariška himna označavajući vjeru u oslobođenje. Tijekom ratnog perioda, Django je, ukupno gledajući njegov glazbeni stil, proširio svoje horizonte, više je radio u bendovima s mnogo članova i čak je, uz pomoć asistenta budući da je bio notno nepismen, skladao kompozicije klasične glazbe – jednu simfoniju i misu Requiem za moju braću Rome, posvećenu žrtvama genocida. Izvan glazbe, 1943. godine oženio se dugogodišnjom partnericom Sophie Ziegler s kojom je dobio sina Babika, kasnije također uspješnog gitarista.
Po završetku rata, Django se najprije vrlo brzo ponovno sastao sa Stephaneom Grappellijem u Ujedinjenom Kraljevstvu. No, iako će se nastaviti družiti i surađivati još nekoliko godina, počeli su se glazbeno udaljavati otkako je Django u jesen 1946. godine posjetio Ameriku i promijenio glazbeni interes.
Srce nije izdržalo
U Americi se Django zadržao pola godine. O njegovom boravku ondje prevladava priča da je bio prilično neuspješan, ili konkretno, kako navodi Gopnik, došao je bez svoje [gitare, M. Č.] Selmer, nikad nije uspio naći onu koja bi mu odgovarala, publika ga nije prihvatila i bio je kritiziran od američkih jazz novinara koji su već prešli na tvrđe obale bebopa. Čak se govorilo da je sramotno kasno došao na koncert s Dukeom Ellingtonom u Carnegie Hallu. Vratio se u Pariz neutješan i nikad se nije oporavio. Međutim, Djangov biograf Dregni pokazuje da njegovo daleko putovanje ipak nije bilo tako promašeno: američke novine koje su pisale o turneji s Ellingtonom isticale su da je čak ukrao show američkom glazbeniku; umjesto na svojoj akustičnoj gitari, svirao je na električnoj i isprobavao početak njenog razvoja; na koncert u Carnegieu Hallu krajem turneje jest zakasnio, ali zadržalo ga je ugodno druženje s Marcelom Cerdanom, vjerojatno najvećim francuskim boksačem ikad; a što se tiče susreta s bebop jazzom, žanrom koji se udaljio od popularnosti i plesnosti swing jazza i otišao u smjeru sofisticirane ‘glazbe za glazbenike’, Djangu je on glazbeno odgovarao i bio je nadogradnja njegovom dotadašnjem sviranju.
U Francusku se vratio u veljači 1947. nakon što se neki poslovi u Kaliforniji nisu uspjeli dogovoriti. Po povratku je imao teškoća s prilagodbom, jazz koji je čuo u Americi promijenio je njegovo gledanje na glazbu – kako kaže Dregni, u Ameriku je došao svirajući swing, u Pariz se vratio svirajući moderni jazz. Tek će 1949. imati konkretniji angažman, koji je ujedno bio i posljednji veći u njegovom životu. Dotad je mnogo vremena proveo u vlastitom traženju i bezvoljnosti, rado je odlazio na duge šetnje, a među kolegama glazbenicima je postao nepouzdan jer bi se na koncertima, primjerice, pojavljivao bez gitare. Održavalo ga je ponovno druženje s Grappellijem i posjećivanje umjetničkog salona R-26 na Montmartreu.
Angažman 1949. godine dogodio se u Rimu gdje je Django okupio troje talijanskih jazz glazbenika. Zajedno s Grappellijem i svirajući na svom Selmeru, Django je sa sastavom snimio preko 60 pjesama koje će biti objavljene tek nakon njegove smrti krajem 1950-ih. Nakon snimanja u Rimu, Django je dobio još jednu priliku otići u Ameriku: Benny Goodman ga je tijekom svog posjeta Parizu 1950. pozvao da mu se pridruži u Americi, no Django ga je odbio, dobrim dijelom zbog tereta Goodmanove reputacije ‘kralja swinga‘.
Zadnje dvije godine života proveo je živeći u kući u Samois-sur-Seineu, mjestu 50-ak kilometara južno od Pariza. Bavio se slikanjem, igranjem biljara i pecanjem. Razlika između, s jedne strane, pariškog jazza temeljenog najviše na swingu i, s druge, američkog bebopa manje otvorenog publici a više umjetničkom izrazu glazbenika, još je uvijek mučila Djanga usprkos tome što se trudio pomiriti ih svirajući i dalje po pariškim klubovima. U posljednjim mjesecima života, bilo je vidljivo da uspijeva pomiriti tu napetost i da je iznašao novi glazbeni put u kojem je bebop uklopio u svoj prijašnji stil. Međutim, daljnji Djangov razvoj prekinula je iznenadna smrt: u svibnju 1953. doživio je srčani udar i preminuo u dobi od samo 43 godine.
Bogato nasljeđe
Djangovo je nasljeđe i unutar i izvan glazbe golemo. Najprije, uz njega su stasali brojni glazbenici, prije svih oni iz najbližeg mu kruga: njegov brat Joseph, sinovi Loisson i Babik te unuk David. S dugogodišnjim prijateljem Stephaneom Grappellijem bio je član benda koji je postavio temelje gypsy jazzu kao novome žanru i koji je najzaslužniji za glazbenu kulisu slike Pariza kao grada romantike. Nadalje, surađivao je s brojnim istaknutim američkim glazbenicima 20. stoljeća, od Louisa Armstronga i Dizzyja Gillespiea do Bennyja Goodmana i Dukea Ellingtona. Što se tiče usko glazbenog umijeća, Django je gitaru kao instrument u jazzu podigao na posve novu razinu uvevši melodijske solo improvizacije umjesto dotadašnjeg prevladavajućeg fokusa na akorde, čime je bio pionir u korištenju gitare kao solo instrumenta.
Vjerojatno najveća Djangova zasluga jest to što je tako uspješno glazbom objedinio brojne utjecaje i identitete kojima je pripadao, prije svega onaj pripadnosti romskome narodu kojemu je Drugi svjetski rat donio veliku ugrozu i stradanje. Kako Gopnik lijepo navodi, Django je Pariz, moderni tragično-lijepi Pariz, slomljeni Pariz, imaginarni Pariz, Pariz koji je pao, sretni Pariz, i sve emocije grada još uvijek teku iz njegove glazbe tko god da ju izvodi. Nova vrsta glazbe koju je Django donio – zapravo tek dvadesetak godina nakon njegove smrti nazvana gypsy jazzom – bila je, baš kao i blues i jazz kod američkih crnaca, glazba obespravljenih i potlačenih koji su preko nje dobili svoj glas.
U spomen na Djanga, danas se u Europi i Americi održavaju brojni festivali od kojih je Django in June u Northamptonu u američkoj državi Massachusetts vjerojatno najpoznatiji. O njemu su snimljeni i brojni filmovi, a vjerojatno je najpoznatiji francuski film Django redatelja Etiennea Comara iz 2017. godine
O značaju kojeg je Django Reinhardt imao ne samo za jazz glazbu odlično kao rezime govori sljedeći navod B. B. Kinga, velikog američkog blues glazbenika: Django je, kaže King, bio nov svijet. On i Grappelli zanosili su kao demoni. Spajanje tonova me pokrenulo, a ritam je bio tek početak. Djangove ideje bile su te koje su zapalile moj mozak. Bio je lagan i slobodan i brz kao najbrža truba, gladak kao najglađi klarinet i kretao se promjenama akorda umijećem sprintera i maštom pjesnika. Bio je okretan poput mačke. Pjesme poput ‘Nuagesa’ i ‘Nocturna’ odvele su me daleko od mojeg malog mjesta u Indianoli prebacujući me preko oceana u Pariz gdje su ljudi točili vino na terasama kavana i bili upijeni u najromantičniji jazz kojeg je svijet ikad poznavao. Volio sam Djanga, nastavlja King, zbog radosti u njegovoj glazbi, osjećaja vedrine i slobode da učini sve što osjeća. Čak i da mi nije rečeno da je bio Rom, mogao sam to pretpostaviti. Postoji želja za putovanjem u Djangovoj gitari, ne-možete-me-sputati stav koji me inspirirao. Nije bilo važno što je tehnički bio milijun puta bolji od mene. Njegova je glazba učvrstila ideju blisku mome srcu – da je gitara glas kao nijedan drugi. Gitara je čudo. Iz žica i pragova proizlazi osobnost jedinstvenog ljudskog bića – bio on slijepi crnac iz Teksasa ili Rom iz Belgije.
