Orhan Galjuš: Zlatno doba romskog kazališta

  • RomanichibRomanichib
  • 0
    61
    Foto: Ognjen Karabegović

    Orhan Galjuš, novinar i predavač romskog jezika, Rome i kazalište povezuje još iz doba dok su živjeli u Indiji prije više od tisuću godina te govori kako je proučavao povijesna istraživanja po kojima su Romi bili pripadnici visoke kaste: Romi su bili obrazovani i imali su razvijenu kulturu pa tako i kazalište kao jedan od najstarijih načina izražavanja vjerovanja i običaja u Indiji. Bili su zabavljači, svirači, artisti, umjetnici i slično. Prema tzv. Kannaui teoriji o uzroku i početku romskih migracija u Indiji vojska perzijskog sultana iz grada Ghaznija (danas u Afganistanu) krenula je u zimi 1018. godine u osvajački pohod na grad Kannauj u Indiji. U gradu je živjelo oko 50 000 stanovnika Roma koji su većinom bili plemići, umjetnici i obrtnici. Između ostalog, njihova svrha bila je razonoditi perzijsku vojsku, podizati joj moral i poticati patriotizam. Robove iz Kannauja prodavali su u Ghazniju i Kabulu, a neki kasniji povijesni izvori govore da su robovi preplavili Khorassan i Irak.

    U nastavku razgovora Galjuš se prisjetio kako je nedavno prisustvovao konferenciji  u Bangaloreu u Indiji gdje se susreo s indijskim narodom Banjara koji ima zajedničke osobine s Romima. Cjelokupni ambijent u kojem se održavala ova konferencija bio je uređen kao da se radi o nekoj sceni u kazalištu. Te boje, ukrasi, nastupi i govori sudionika te komunikacija, sve je izgledalo kao da sam u nekom kazalištu – objašnjava Orhan.

    Druženje unutar obitelji i među prijateljima kod Roma također ima određenu dramatiku, nastavlja Galjuš i dodaje: Romi su emotivno uključeni u svaki pa i najobičniji razgovor, primjerice među rodbinom, prijateljima ili susjedima. Postoji dramski zaplet oko svakodnevnih stvari. Svakom promatraču koji razumije jezik, ali i onome koji ne razumije što govore po pokretima ruku i tijela kao i po mimici lica bit će jasne emocije koje prate govor i temu o kojoj razgovaraju. Stoga su Romi skloni izabrati zanimanja u kojima mogu izraziti svoj unutarnji svijet pa su oduvijek najpoznatiji kao, primjerice artisti, glumci, glazbenici i plesači.

    Poveznica se vidi i u razmišljanjima Roma o esenciji života, u shvaćanju da najveću nesreću za svakog čovjeka predstavlja njegova nemogućnost da voli. O tome je pisao i Rajko Đurić, velikan romske književnosti i kulture:

    nema veće nesreće od čovjeka koji nije u stanju voljeti. Jer u njemu je i korijen i stablo i cvijet i plod uništen, pa dok je živ, on se jedino uništavanjem može oglašavati, dokazivati i potvrđivati. Ljubav je istinski dokaz da čovjek nije dovoljan samome sebi, bio on najsavršeniji ili najnesavršeniji, car ili prosjak. Ona je spona srca sa srcem, veza svih slobodnih veza u čovjeku i među ljudima. Dok je u ljubavnoj igri i zanosu, narodni pjesnik prkosi i smrti i Bogu. (Đurić, 2010: 45)

    Još u djetinjstvu Orhan je sudjelovao u igrokazima i predstavama koje su se izvodile na zabavama organiziranim povodom obiteljskih ili regionalnih svetkovina, a u kojima je on često glumio djevojčicu, a njegova teta muškarca. Iz sličnih tradicionalnih, ritualnih igrokaza koji su uključivali maskiranje i različite scenske pokrete proizašlo je i jedno od najpoznatijih romskih kazališta – teatar Pralipe iz Makedonije, a koje je s radom krenulo početkom druge polovice dvadesetog stoljeća.

    Foto: Krešimir Zovak

    Još prije samog osnivanja ovog teatra puno sam razgovarao s Rahimom Burhanom koji je kasnije bio njegov osnivač, redatelj i direktor, govori Orhan Galjuš i dodaje: Burhan je nevjerojatan čovjek i umjetnik. Poznato je kako je svaki direktor teatra povezan s nekom idejom, a za Rahima je to bila ideja inspirirana starogrčkim teatrom. Živio je s nama u sadašnjosti, ali kao da je iskočio iz neke starogrčke mitologije. Sjećam se kad  sam gledao predstavu ‘Edip’, grčku tragediju koju je Burhan pretvorio u romsku priču, koliko sam, zajedno s ostatkom publike, bio šokiran. Oduševljenje su dijelili i kazališni kritičari, ne samo u bivšoj Jugoslaviji već i diljem Europe gdje je ovaj teatar sudjelovao na brojnim kazališnim festivalima.

    Međutim, rat na Kosovu 1990-ih godina značio je i kraj ovog teatra, a Rahim Burhan je otišao u Njemačku gdje i danas živi. Brojni se Romi, poput Orhana i njegovih suvremenika s prostora bivše Jugoslavije, s nostalgijom prisjećaju ovog teatra koji je na najbolji mogući način prenosio poruku o kvaliteti romske kulture i umjetnosti. Zaključujući svoj kratki osvrt na Rome i njihovu povezanost s kazališnom umjetnosti Orhan Galjuš je rekao kako bi bilo prekrasno kada bi se teatar Pralipe ponovno okupio ili kada bi romska zajednica uspjela osnovati neko drugo romsko kazalište čije će zlatno doba tek doći. Istaknuo je i kako je slično oduševljenje doživio u Zagrebu gdje je povodom Svjetskog dana romskog jezika Romsko kazalište iz Prizrena izvelo predstavu Panta Rei čiji je autor i protagonist Edis Galushi.

    Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

    Komentiraj

    Unesite svoj komentar
    Unesite svoje ime