Potaknuti raspravama u Saboru i u javnosti vezano za novi prijedlog Zakona o elektroničkim medijima, Kuća ljudskih prava Zagreb krajem veljače organizirala je okrugli stol o novom prijedlogu Zakona o elektroničkim medijima, posebno u pogledu govora mržnje, odgovornosti medija za komentare čitatelja, odnosno sadržaja koji generiraju korisnici.
Na okruglom stolu govorili su Krešimir Partl, državni tajnik Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Dražen Klarić, glavni urednik Večernjeg lista, Vanja Jurić, odvjetnica i Tina Đaković, koordinatorica Kuće ljudskih prava Zagreb.
Najava izmjene ZEM-a u raspravi je već neko vrijeme, a mi smo se već osvrtali na polemike koje je izmjena izazvala. Govor mržnje i ostali neprihvatljivi sadržaj na internetu, posebice društvenim mrežama, i dalje su slabo obuhvaćeni zakonskim rješenjima, o čemu piše i Pučka pravobraniteljica u svom najnovijem izvješću.
Moderator rasprave Ivan Novosel, programski direktor Kuće ljudskih prava Zagreb, istaknuo je kako Kuća ljudskih prava bilježi nove manifestacije i sve veću pojavnost govora mržnje. U Hrvatskoj se, nastavlja, unazad nekoliko godina bilježi govor mržnje ponajviše usmjeren prema pripadnicima LGBT populacije i pripadnicima nacionalnih manjina, osobito romske i sprske nacionalne manjine. Na okruglom stolu raspravljalo se o članku 93. Prijedloga zakona o elektroničkim medijima u kojem je navedeno da je pružatelj elektroničke publikacije odgovoran za cjelokupni sadržaj objavljen na elektroničkoj publikaciji uključujući i sadržaj koji generiraju korisnici. Uz to dalje stoji kako pružatelj elektroničke publikacije mora poduzeti sve mjere kako bi zaštitili maloljetnike, onemogućili objavljivanje sadržaja koji potiče na nasilje ili mržnju te onemogućili objavljivanje sadržaja koji potiče na kaznena djela terorizma, kaznena djela u vezi s dječjom pornografijom i kaznena djela koja se odnose na rasizam i ksenofobiju Kaznenog zakona.
Problem govora mržnje nije samo problem hrvatskog društva nego i globalno, u cijelom svijetu. Ono što je bila namjera članka 93. ovoga Zakona jest da se korisnički generirani sadržaj podvede pod nakladničku odgovornost. Brojne studije su pokazale, zadnja iz 2019. godine o govoru mržnje u hrvatskom medijskom prostoru, da zadnjih nekoliko godina postoji trend porasta govora mržnje u medijskom prostoru, otvorio je raspravu Krešimir Partl, te nastavio:
Mi uvijek možemo relativizirati da je tog govora mržnje vrlo malo, po statistikima to je 1,4 posto, ali moramo se koristiti svim instrumentima da i to preveniramo, jer tolerancija na govor mržnje mora biti nula. Studija je pokazala da najmanje govora mržnje ima kod radijskih nakladnika, a najviše upravo kod elektroničkih publikacija. Također se stvorio diskurs i u saborskim raspravama da se zabrane komentari, no oni se ovim člankom ne zabranjuju, nego se isključivo podvode pod nakladničku odgovornost i za njih ne postoje prekršajne sankcije u Zakonu nego su vezane uz mogućnost trajnog ili privremenog oduzimanja dopuštenja.
Partl je spomenuo i pitanje dezinformacija u medijskom prostoru te potrebu osnaživanje nakladnika kroz razne oblike financiranja i programe oporavka.
Putem Zoom platforme uključio se Dražen Klarić koji je istaknuo da u ZEM-u već postoji regulirana odgovornost nakladnika za uklanjanje komentara koji predstavljaju govor mržnje. Mi smo protiv govora mržnje, ali problem nastaje kada moderator u komentarima do kraja ne može razaznati crtu između govora mržnje i slobodnog izražavanja.
Klarić se osvrnuo i na zatvaranje tekstova vezanih uz nedavnu smrt glazbenika Đorđa Balaševića. Ponekad se sam zgrozim količinom i kvalitetom komentara koje vidim ne samo na Večernjem listu već na cijelom nizu drugih portala. U jednom smo trenutku morali zatvoriti sve tekstove vezane uz smrt Đorđa Balaševića jer smo shvatili da ne bi bila dovoljna vojska od dvadeset ljudi da počisti komentare. Kako se boriti protiv govora mržnje na portalima, ali ne ugroziti slobodu govoru i opstojnost malih i srednjih portala? To je izazov na kojem svi moramo raditi kako bismo do drugog čitanja Zakona imali rješenje.
Vanja Jurić istaknula je nejasnost odredbe u pogledu sadržaja, odgovornosti nakladnika i vremenskog okvira. Izrazila je bojazan da bi u sudskim postupcima potencijalni tužitelji tu nejasno određenu odredbu koristiti u postupcima za naknadu štete koje bi se pokretale protiv nakladnika što bi predstavljalo ozbiljnu pravnu osnovu u tim postupcima.
To je bitno spomenuti onda kada se na razini Europe razgovara o tužbama protiv javne participacije koje predstavljaju svojevrsno kažnjavanje novinara i medija. Što se tiče prakse Europskog suda za ljudska prava i hrvatskog Ustavnog suda odgovornost nakladnika za komentare korisnika postoje i danas, neovisno o donošenju novog ZEMa. Postoje postupci koji se pred hrvatskim sudovima vode zbog komentara. U Europi se o tome razgovara od otprilike 2013. godine kada je prvi takav predmet došao na odlučivanje pred Europski sud za ljudska prava, a radi se o predmetu Delfi protiv Estonije.
Uz to, Jurić se osvrnula i na Kazneni zakon u kojem je individualnog počinitelja kaznenog djela javnog poticanja na nasilje i mržnju gotovo nemoguće procesuirati zbog zahtjeva za izuzetno visokim stupnjem namjere i dokaza. I dok s jedne strane postoji nemogućnost sankcioniranja počinitelja, s druge strane postoji apriorna generalna odgovornost nakladnika.
Čini mi se da tu nije postignuta ravnoteža koja bi opravdavala takav udar na medije koji bi ovim Prijedlogom zakona iz toga proizašao, a uz to se steće dojam da se reguliranju govora mržnje nije pristupilo dovoljno strateški.
S nejasnoćom definiranja odredbe složila se i Tina Đaković, koja je istaknula visoku zahtjevnost kada je riječ o moderiranju sadržaja kao i da je ravnateža između slobode izražavanja i zaštite od diskriminacije te zaštita slobode medija ono što je nužno u donošenju ovoga Zakona.
