Pjesnikinja na viličaru

0
133
Foto: Twitter/La Marsupial

Tera Fabiánová rođena je u Žihárecu (bivša Čehoslovačka, danas Slovačka) u velikoj romskoj obitelji, u jesen 1930. godine. Odrasla je u regiji s manjinom koja govori mađarski jezik, pa je odmalena govorila i na romskom i na mađarskom dijalektu. Obitelj njenog oca bila je brojna – djed i baka s očeve strane oboje su umrli od španjolske gripe, ostavivši za sobom desetero djece, od kojih je najmlađe još bilo u kolijevci.

Fabiánová tako odrasta među brojnom rodbinom, u vječnoj graji, igranju i radu. Siromašno, ali puno duha. Takav kaotičan, ali topao život ne traje dugo – počinje Drugi svjetski rat, koji Fabiánovu prekida u pohađanju osnovne škole, iako ju je jako željela nastaviti. Zbog rata je na kraju završila samo tri razreda osnovne škole, u čemu piše u priči Sar me phiravas andre škola’ (Kako sam pohađala školu).

Početni dani u školi bili su joj jako teški, čega se prisjeća ovako: Samo sam sjedila i razmišljala u sebi kako ću postati netko! Sve ću znati. Svo znanje će mi doći, samo sjedim u školi, to je ono u što sam vjerovala. Ali onda sam pogledala svoje bose noge i srce mi je palo u pete. Kako je siromašna Romkinja mogla postati netko? (…) Napokon je stigla učiteljica. Vidjela me kako sjedim u prvoj klupi. ‘Tko te sjeo tamo?’ , upitala je i izvukla me iz klupe i poslala da sjednem iza. ‘To će biti tvoje mjesto.’ U prvoj su klupi sjedila bogate male gadžo djevojke. Iza njih su sjedili oni siromašniji, a zadnje klupe bile su za Rome. ‘Ciganska klupa’.

Zbog toga Fabiánová u prvim danima u školi ništa nije naučila, jedino što mi se usadilo u glavu bilo je koliko sam siromašna. Nakon nekog vremena, učiteljica je uvidjela da je željna znanja i talentirana, pa joj je poklonila nekoliko bilježnica, i ostatke olovaka koje su ostala djeca bacila, od koje su je prsti boljeli od držanja, ali bilo mi je drago što ih imam. Kad je Drugi svjetski rat započeo, Romima i Romkinjama je zabranjen ulaz u selo i to je bio kraj školovanja za Fabiánovu.

Kao tinejdžerka je napustila Slovačku i s roditeljima i braćom i sestrama otišla prvo raditi u Moravskoj, a nedugo zatim i u Pragu. Radila je puno u poljoprivredi, na poljima i farmama. U drugoj polovici 1940-ih zapošljava se kao služavka u gostionici u Pragu. Posao je težak, ali ona gura naprijed, njeguje svoj interes za život, svoju radost. Kako na jednom mjestu piše u autobiografskoj priči: Čovjek savorestar iĺa avri mro humoris (Moj me humor uvijek spašavao.)

Kad je gostionica Milord’s nacionalizirana, počela je raditi u firmi ČKD u Vysočanyju, kao čistačica. Njen šef je brzo primijetio kako je sposobna za raditi više od čišćenja, pa joj je ponudio da pohađa tečaj rukovanja dizalicama i viličarima. Kako je završila tečaj s izvrsnim rezultatima, odmah je prebačena na rad na dizalici u ČKD-u, i na tom je poslu ostala punih 35 godina.

Uz posao je stalno i puno pisala. Osim pjesama, pisala je kratke priče i članke. Kada je kao posljedica Praškog proljeća 1969. godine osnovan Cigansko-romski savez koji je počeo izdavati novine Romano ľil, njena kolumna Zadáno pro Teru (Rezervirano za Teru) postala je prvi novinarski prilog na romskom jeziku.

Rad na dizalici i viličaru na kraju je morala napustiti zbog lošeg zdravlja. Napola gluha, počela je gubiti osjećaj za ravnotežu, i završila podvrgnuta teškoj operaciji. Tijekom operacije u jednom je trenutku bila i klinički mrtva. Vratila se u život, kako je vjerovala, jer ju je držalo i uz nju stajalo njeno četvero djece. Muž nije bio uz nju, jer se od njega friško bila razvela, nakon četrdeset godina braka. Iskustvo ‘jednom nogom u grobu’ opisala je u priči Le Romeskero suno, u kojoj je Romkinja koja radi na dizalici doživjela kliničku smrt nakon nesreće. Dospjela je u nebo i očekuje da će Romi i bijelci ondje biti tretirati jednako. Iznenadi se kad na nebesima ugleda dva ulaza – jedan za Gadže, drugi za Cigane.

Osim brojnih nepravdi romske svakodnevice, i divnih portreta svojeglavih Romkinja, književna djela Fabiánove velikim se dijelom bave i životinjama i značajem životinja za naš svijet i život. Za nju su životinje s kojima je radila u poljima, s kojima je dijelila svoje sobičke, njena rodbina, pratitelji, prijatelji, i to najbolje opisuje u kratkoj priči Čavargoš (Skitnica), koju je za televiziju adaptirala redateljica Jana Ševčiková.

Fabiánová je umrla u Pragu 2007. godine. Njezina su djela, zajedno s velikom podrškom i kontinuiranim aktivnostima njene prevoditeljice i prijateljice Milene Hübschmannove, ostavila enorman utjecaj i potaknula mnoge Rome (ali i druge ljubitelje pisane riječi)  u Češkoj i Slovačkoj da počnu pisati i čitati književnost. Dvadeseto stoljeće zaista je bilo stoljeće najgorih horora, ali to je i stoljeće koje je izrodilo jednu Teru Fabiánovu – pjesnikinju na viličaru, prijateljicu životinja i akrobata, radosnu čistačicu i neumornu novinarku, ženu koja je pobijedila smrt i zasjajila životom kroz svaki jarak u mraku. Ima li bolje priče da nas uvede u izazovnu 2021. godinu?

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime