Margareta Matache, predavačica na Sveučilištu u Harvardu, kojoj su predmet istraživanja povijesne manifestacije rasisma spram Roma nedavno je održala online predavanje naziva Robovlasništvo Roma, povijest, baština, reparacije (Roma Slavery, History, Legacy, Reparations) u kojem je elaborirala početak robovlasništva, njegova naličja i potrebne reparacije.
Predavanje je započeto snažnom izjavom Matache da je ona sama potomak robova, čime je u javnom prostoru normalizirala takav govor i pokušala eliminirati sram kojeg neki Romi osjećaju spram svojeg porijekla. Naglasila je da će predavanje biti suženo na Rumunjsku, iako je robovlasništvo bilo rasprostranjeno po cijeloj Europi te da su Romi, poput afričkih crnaca, bili dio transatlantičke trgovine robljem.
Matache je istaknula da se robovlasništvo mora promatrati iz tri perspektive – privatnog vlasništva, institucionalizirane normalizacije tog pravnog procesa i društvene relacije. Što se normalizacije tiče, predavačica navodi da su mnogi filozofi, umjetnici, političari i pravnici tijekom antike, prosvjetiteljstva i kolonijalnog razdoblja argumentima opravdavali robovlasnički položaj ljudi.
Povjesničari se slažu da je ropstvo Roma postojalo, no nailazimo na sukobe oko pitanja kako i kada se točno počinje primjenjivati. Naime, postoje egzaktni dokazi o prodaji 40 romskih obitelji prije 635 godina, ali većina učenjaka pretpostavlja da se vlasništvo nad Romima pojavilo još mnogo ranije. Jedna od pretpostavki je da su Rumunji, kada su u 13. stoljeću pobijedili Tatare, ratne zarobljenike učinili robovima, a među njima su se nalazili i Romi. Drugi tvrde da su Romi već prethodno bili robovi Tatara, a da su ih Rumunji pobjedom oteli. Treći smatraju da su Romi došli kao slobodni nomadi na područje Rumunjske, ali su zarobljeni zbog povećane potrebe za radom.
Veliku ulogu u institucionalizaciji robovlasništva Roma je igrala crkva, koju krase tradicije odbacivanja ljudi prozivanjem da su heretici, definiranja tko je autsajder i negiranja statusa osobe čitavim skupinama ljudi. Po crkvenoj predaji Romi naprosto nisu bili subjekti vrijedni spasenja pa ih se zbog toga moglo smatrati robom.
U robovlasničkim su odnosima gospodari redovito silovali Romkinje, a djeca koja bi tim činom nastajala bila su u većini slučajeva zakonski smatrana robljem. Taj je zakon poticao silovanje kao sredstvo širenja vlastitog bogatstva, a robovlasnici su često nudili svoje Romkinje gostima na korištenje kako bi im napravili genetski raznolike podanike. Kasnije je došao zakon koji je naredio da su miješana djeca slobodna, što je također bilo traumatično jer su majke bile odvajane od svoje novorođenčadi.
Romske su obitelji često bivale razdvajane prodajom kako ne bi došlo do solidarnosti i pokreta otpora. Robove se razmjenjivalo za drugu robu kao što su vino ili životinje, bili su donirani crkvama u zamjenu za spasenje i služili su kao poklon za izražavanje sućuti.
Matache smatra da se korijen današnjeg rasizma spram Roma može pronaći u robovlasništvu jer postoji niz starih rumunjski zapisa koji tvrde da su Romi svugdje u svijetu isti, imaju identične običaje i svi kradu, što se podudara s današnjim anticiganizmom. Običaj ranog udavanja u romskim zajednicama također ima korijen u robovlasništvu. Naime, u jednom je periodu dozvoljen brak između robova, a bijeli robovlasnici nisu smjeli silovati udane robinje. To je primoralo Rome da se vjenčaju što ranije jer bi u suprotnom njihovim vlasnicima silovanje postalo dozvoljeno.
Tranzicija iz roba u slobodnu osobu bila je vrlo spora. Matache je navela osobni primjer svoje bake, kojoj je pola stoljeća nakon abolicije u rodovnici napisano emancipirana Rumunjka, što je svima davalo do znanja da su joj preci bili robovi.
Što se reparacija za robovlasništvo tiče, predavačica ističe pet principa koji se moraju ispoštovati kako bi ona bila dosljedno izvedena:
Javno govorenje istine, što podrazumijeva razvijanje grane povijesti koja ne opisuje samo moćne figure i ratna osvajanja već sve ljude, što uključuje seljake, radnike i robove. Matache je napomenula da nas inzistiranje na istinitoj i sveobuhvatnijoj povijesti podučava kako donositi bolje političke odluke i kvalitetnije razumjeti nejednakost i rasne predrasude.
Komemoracija otpora, odnosno nazivanje ulica, muzeja, spomenika i drugih znamenitosti imenima važnih romskih ličnosti i sudionika oslobađanja Roma. Predavačica smatra da bi takva praksa motivirala nove generacije Roma i bjelačkog stanovništva za suradnju i aktivnu borbu protiv rasističke opresije. Također, predavačica naglašava važnost uspostave nacionalne komisije koju vode Romi i koja proučava robovlasništvo i otpor spram njega.
Isprika. Država Rumunjska i crkva se još uvijek nisu formalno ispričale zbog sudjelovanja u robovlasničkom sustavu, a Matache smatra da moraju priznati svoje propuste, iskazati žalost i prihvatiti odgovornost.
Kako bi reparacija bila potpuna potrebna je i novčana kompenzacija, odnosno ublažavanje jaza u bogatstvu između Rumunja i Roma u obliku novca, zemlje i stipendija za obrazovanje. Bogatstvo je u velikoj mjeri stečeno međugeneracijski, a Romi su iz tog procesa bili jako dugo izostavljani, što ih do danas čini kolektivno siromašnijima od ostatka stanovništva.
Antirasistička reforma pravnog sustava.
Na kraju predavanja mogli smo čuti druge stručnjake koji se bave sličnim područjima istraživanja. Zanimljiva je bila Sunnie Rucker-Chang, Afroamerikanka koja se bavi komparativnom analizom robovlasništva Roma i Afroamerikanaca. Rucker-Chang primjećuje sličnosti u načinu na koji se nadležne institucije odnose prema toj povijesnoj istini. One je mjestimično negiraju, mjestimično opravdavaju, a uvijek argumentiraju protiv novčane kompenzacije. Kako bi objasnila važnost međugeneracijskog bogatstva, napomenula je da prosječnom crnačkom kućanstvu u SAD-u je potrebno više stotina godina da dostigne prosječno bjelačko.
Javni govor o novčanoj kompenzaciji Afroamerikanaca u SAD-u je na prilično visokoj razini u usporedbi s onim o kompenzaciji Roma, ističe Matache. Jedan od razloga je, kaže, što u Europi uopće ne postoje mehanizmi za mjerenje razlike u međugeneracijskom bogatstvu jer se siromaštvo mjeri bez konteksta rase. Predavačica smatra da sve rasne skupine čiji su preci bili robovi moraju djelovati zajedno kako bi uspješno došli do reparacija, a to uključuje povezivanje pokreta Jamajčana, Afroamerikanaca i Roma. Osim toga, potrebno je iskazati solidarnost i zajednički se politički aktivirati s nizom drugih skupina kao što su Palestici te izgraditi prostore za razumijevanje i udružiti snage protiv rasnog ugnjetavanja.
Na zanimljivo pitanje iz publike o odnosu rase i kapitalističkog ekspanzionizma, Matache je odgovorila nagovorom na čitanje knjige O rasnom kapitalizmu (On Racial Capitalism) poznatog afroameričkog profesora Cedrica J. Robinsona, koji opisuje načine na koji je kapitalizam naslijedio i perpetuirao feudalne odnose, koji su u slučaju Roma i Afroamerikanaca uključivali podređeni položaj.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
