Simonida Selimović: Stvaranje umjetnosti bez da nekoga to košta dostojanstva

  • RomanichibRomanichib
  • 0
    356

    Simonida Selimović voli jake ženske likove, bilo da se radi o agentici u kriminalističkoj seriji ili medicinskoj sestri u obiteljskom filmu. Za nju je, navodi, bitno da svojom ulogom dočara jaku priču, onu životnu, bez olakog i klišeiziranog prikaza žene, uglavnom prosjakinje i bez zubi.

    Ono što mi posebno smeta je kad mi kažu da je to samo umjetnost. Umjetnost ne može biti opravdanje da jednu naciju prikazuješ kako želiš, bez istinitog poznavanja pravog stanja stvari. Možeš stvarati umjetnost, ali nemoj da nekoga drugoga to košta.

    Da se danas, iz navedenih razloga, odbijaju i velike uloge, ponajbolje zna ova glumica, rođena u Boljevcu, gradu u Srbiji, smještenom nedaleko od bugarske granice. Prvi jezik s kojim se susrela kao dijete bio je srpski, iz nastojanja njezinih roditelja da joj olakšaju integraciju pri polasku u školu i stjecanju školskih prijatelja. Ali roditelji nisu znali da bez obzira na Simonidin tečan srpski jezik to za djecu nije bilo dovoljno da ju prihvate dijelom razrednog kolektiva.

    Kao dijete sam se uvijek iskradala kako bih se igrala sa romskom djecom i slušala njihove razgovore, iako ništa nisam razumjela. Oni se nisu htjeli igrati sa mnom jer nisam pričala njihov jezik i nisu me prihvaćali kao svoju, a opet srpska djeca nisu smatrala da sam dio njih.

    Foto: Facebook/Zerschlag mein Herz

    Kada su se krajem 1980-ih godina u njenom rodnom gradu tvornice počele zatvarati i kada se već u zraku osjećalo da će doći do promjena, Simonidini roditelji putuju za Beč u kojem počinju raditi kao gosti-radnici. Simonida, uz baku i djeda, ostaje sama u Boljevcu, a uz kolegu Vladana, bila je jedina Romkinja u razredu.

    Iz Austrije su mi slali sve potrebno za školu jer sam tada krenula u prvi razred pa sam jednom prilikom dobila set flomastera u svim bojama. Na satu je bio zadatak da obojimo nešto i učiteljica je rekla razredu da tko nema flomaster može uzeti od mene. Djeca su razgrabila sve i u mojoj ruci je ostao jedino bijeli flomaster.

    Kada se ozlijedila u školi i sama poslana da ode liječniku u udaljeno mjesto, bez nadzora i brige učiteljice, roditelji su shvatili da ju moraju dovesti u Beč u kojem je nastavila svoje školovanje. U Beču se nanovo susreće sa jezičnom barijerom, ali svoju dječju utjehu pronalazi u školskoj glumačkoj radionici.

    Vidjela sam kostim jedne kraljice s mačem i znala sam da želim tu ulogu.

    Nekoliko godina kasnije, krenuvši u gimnaziju, dobila je priliku zajedno sa sestrom glumiti romsko dijete u jednoj austrijskoj seriji. Bila je riječ o dječaku iz Rumunjske koji je u potrazi za svojim ocem brodićem putovao Dunavom kroz različite gradove. Simonida i njezina sestra, Sandra, sreću ga u Beču, pomažu mu i pokazuju mu svoj način života, konje i vagone u kojima spavaju.

    Ostali glumci u seriji su čuli da smo mi uistinu Romkinje pa su nas ispitivali gdje su naši konji i gdje živimo jer su smatrali da svi Romi žive takvim načinom života. Stoga smatram da je obrazovanje iznimno bitno, kako Roma tako i ne-Roma. U našoj obitelji ono je iznimno dragocjeno i čuva se kao određeno naslijeđe. U mojoj obitelji ima i čistačica i inženjera i glumaca.

    Simonida je glumica, ali i saksofonistica, repa i pleše, politička je aktivistica i feministica. Kada je u pitanju portretiranje Roma, nema kompromisa sa Simonidom Selimović. Članovi njezine obitelji umrli su u koncentracijskom logoru, svjesna je svoje povijesti i identiteta, ali to nije bilo oduvijek tako. Sedam godina miješala je karte u kockarnici kao krupijerka, kako bi prehranila obitelj. Nije bila sretna, svjesna da time promiče lažno obećanje spasa, ali i upitnu vrijednost novca, napušta taj posao i ulaže sve u glumačku karijeru.

    Došla sam do tog prijelaznog trenutka života kada sam izabrala reći istinu – da sam Romkinja. Uvijek sam lagala o tome tko sam, pa sam jedno vrijeme bila iz Brazila, potom iz Španjolske, a onda i iz Indije, što je bilo najbliže istini. Kad si mlad i doživiš diskriminaciju teško je osjećati se ponosnim.

    Godine 2010. zajedno sa sestrom osniva romsko-kazališno udruženje Romano Svato (u prijevodu: romska riječ) u Beču, jedino takvo u Austriji, pa sestre Selimović na taj način osmišljaju vlastite projekte, pišu koncepte i izvode uloge. Zajedno sa redateljem Yaelom Ronenom radile su na cijenjenoj predstavi Roma Armee, baziranoj na vlastitim iskustvima, u kazalištu Maksim Gorki u Berlinu.

    Romi nisu pokrenuli nijedan rat ali su uvijek morali u njima sudjelovati ili biti njegove žrtve. Zato u toj predstavi govorimo o tome da žena može i mora biti i politički angažirana, osobito kad su u pitanju rani brakovi ili sterilizacija.

    Selimović sada nastupa češće u Njemačkoj nego u Austriji. Tamo su otvoreniji prema manjinama, navodi, pa i u svijetu umjetnosti u kojem žena pripadnica nacionalne ili vjerske manjine može riješiti slučaj u kriminalističkom filmu.

    Moja majka nije obrazovana žena, ali je ponosna Romkinja i za nju nikada nije bilo kompromisa kada je riječ o tome tko je i kamo pripada. Moj otac naučio je romski jezik od moje majke, a onda i mi ostali. Takve jake žene junakinje su naših priča.

    Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

    Komentiraj

    Unesite svoj komentar
    Unesite svoje ime