Iz retrospektive: Vječni “Skupljači perja” (1967)

0
132
Foto: imdb.com

Skupljači perja jugoslavenski je film srpskog redatelja Aleksandra Petrovića iz 1967. godine. Jedan je od šest jugoslavenskih filmova nominiranih za Oscara, a prvi je u svijetu koji eksplicitno prikazuje život Roma koristeći se romskim jezikom. Većina likova u filmu su Romi, a osim Bekima Fehmije i još nekoliko glumaca, u kadrovima se uglavnom pojavljuju naturščiki, zajedno s teškim uvjetima u kojima žive (upravo u onakvim teškim uvjetima u kakvima žive).

Radnja filma smještena je na jugu Vojvodine, a glavni lik je trgovac Beli Bora Perjar (Bekim Fehmiu) koji zarađuje kupujući i preprodavajući perje. Njegova glavna konkurencija je Mirta (Velimir Bata Živojnović) s kojim ima dogovoren teritorij na kojem može djelovati.

U rijetkim slučajevima kada filmski analitičari pristupe ovome filmu obično naglase bogat prikaz etničke i jezične raznovrsnosti Vojvodine te činjenicu da osim romskog i srpskog, čujemo još puno drugih susjednih jezika, ali rakurs iz kojeg se također može predstaviti Skupljače perja upravo je suprotan, a to je naglasak na sličnosti između Roma i većinskog stanovništva Srbije.

Naime, Petrović «guli» sloj kiča kojim se većinsko stanovništvo krasi kako bi se distanciralo od Roma te uzdiglo sebe kao civilizirane subjekte, a Rome prikazalo kao iracionalne divljake. Pa tako jedna redovnica, stup moralne čistoće bijelog kršćanskog društva, vrlo lako prihvaća Borin način poslovanja, kao da je cjenkanje dio uobičajenog poslovnog odnosa, a kada Bora želi krstiti i zakopati nekršteno mrtvo romsko dijete, redovnica to napravi usprkos zakonima koje nalaže crkva, zato što mu je dužna novac. Redatelj nam poručuje da je novac postao Bog, a da su Romi jedini koji su toga do kraja svjesni, dok većinsko stanovništvo još uvijek živi u mitologiji vlastite superiornosti. Svećenik Pavle (Mija Aleksić), također moralni stup društva Srbije, pokušava Bori prodati perje iz popluna bivših svećenika, a usput mu govori da je mangup jer se nije oženio u crkvi nego, kako on to naziva, divlje. Zatim Pavle upita Boru pije li, te ne čekajući odgovor prokomentira da sigurno loče, a ne pije. Također ga u jednom trenutku upozori da ne psuje, sve kako bi mu sljedeća fraza bila spominjanje Borina “oca ciganskog”. Iz navedenog uočavamo prazne rituale kojima se većinsko stanovništvo postavlja kao dominantno i time opravdava svoj privilegirani socioekonomski položaj.

Pavle zatim pojašnjava Bori da prodaje perje od bivših svećenika koji su se, njegovim riječima, pocigančili, odnosno napustili red, a na kraju dijaloga i on sam priznaje da čim proda to perje odlazi raditi u Njemačku. Pop nije drugačiji od Bore, ali ipak se konstantno postavlja kao kakav čuvar pravih vrijednosti. Time je naglašen već spomenuti kič kojim se crkva krasi kako bi narodu u čijoj se državi nalazi ponudila iluziju superiornosti, a ostalima stigmu neciviliziranog, divljeg i odmetnutog.

Ideju da je novac postao Bog potvrđuje i Pavlovo stalno referiranje na gušćje perje kao na anđeoska krila, a ta se metafora ponovlja više puta tijekom filma.

Foto: imdb.com

Još jedan primjer Roma kao onih koji vide svijet kakav on zapravo jest je sekvenca pogreba u kojoj Bora pokušava kupiti perje gusaka od sinova čiji je otac preminuo. U pogrebnoj povorci Bora upita jednog muškarca gdje se nalaze nasljednici preminulog, na što ga muškarac ispravlja kazavši mu da misli na sinove, a ne nasljednike.

Bora ne poznaje rječnik koji koristi deminutive za ekonomsku stvarnost koja je prisutna oko njega i ostalih likova, on promatra svijet tako da slijedi novac.

Budući da su glumci uglavnom naturščici, film Skupljači perja ostavlja dojam i ima elemente dokumentarnog filma. Turobna stvarnost niskog socioekonomskog položaja Roma prikazana je pomoću autohtonih naselja i ljudi, a razlog kojim se to opravdava očit je u već navedenom načinu govora koji mitologizira većinski narod kao superiorniji preko svjetovnih i duhovnih institucija. Jedina važna stilizacija u ovom realističkom prikazu je bijelo perje koje istovremeno simbolizira onostranost i svjetovnost te ih izjednačuje.

Soba u kojoj Mirta, Borin konkurent, obrađuje perje potpuno je bijela, a redatelj uvijek koristi umjetno osvjetljenje kada se njih dvojica unutra zajedno nađu kako bi soba djelovala poput raja. Kada se pred kraj filma potuku noževima i Bora ubije Mirtu, bivaju prekriveni perjem, potpuno bijeli, obasuti božanskom pohlepom. Petrović se tu igra s bijelom bojom kao simbolom za nevinost, dok je sebičnost glavna karakteristika oba lika u prostoriji, kao i svijeta koji ih je takve oblikovao. Novac i vlasništvo su ono što spaja Boga i ljude, Rome i bijelce.

Bijela boja također predstavlja i ono iza čega se skriva sva ružnoća ovoga svijeta pa tako Bora skriva Mirtino mrtvo tijelo u rupu smrznutog jezera, a ta sekvenca biva popraćena crkvenom zborskom glazbom, simbolom morala i onostranosti.

Ovaj je film istovremeno vjeran prikaz romske stvarnosti u kontekstu nepravednog socioekonomskog položaja, kao i snažna kritika dominantne ideologije superiornosti većinskog stanovništva nad manjinama. Također, predstavlja Rome kao potpuno različite, jer ih je specifičan društveni kontekst učinio takvima, ali i kao potpuno jednake većinskom stanovništvu.

Iako nije osvojio Oscar za najbolji strani film, osvojio je glavnu nagradu kritike u Cannesu te time zasluženo postao dio filmskog kanona.

Skupljači perja jedan je od svjetski najvažnijih filmova koji predstavljaju romsku kulturu te je istovremeno i njezin značajan dio.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime