Predstavljanje netom objavljene biografije Mike Špiljaka iz pera povjesničara Hrvoja Klasića održano je 30. listopada uz veliki interes javnosti u ispunjenoj dvorani Novinarskog doma u Zagrebu. Ime Mike Špiljaka mlađoj generaciji ne znači gotovo ništa, dok ga stariji pamte prije kao dosadnog birokrata, nego li nekoga tko donosi važne političke odluke. U tom svijetlu, moderator događaja, novinar Boris Rašeta, prisjetio se da je Špiljak 1980-ih godina često bio predmetom viceva koji su dovodili u pitanje njegov politički i intelektualni kredibilitet. Historiografska obrada života i djela takvog političara ne čini se poslom koji bi mogao izazvati pretjerano velike kontroverze. Pa ipak, već sami naslov knjige – Mika Špiljak: revolucionar i državnik – izazvao je dosta bure zbog navodno neprimjerene kvalifikacije “državnik” za jednog običnog partijskog “aparatčika“.
Rašeta je ukazao na to da je Špiljak čovjek koji je obnašao gotovo sve ključne političke funkcije u Hrvatskoj u socijalističkom periodu, pa utoliko riječ državnik teško može biti sporna. Čini se da bi problem prije mogao biti u tome što Klasić svojim naslovom, a po svoj prilici ni sadržajem, nije išao na ruku narativu o socijalističkoj Jugoslaviji kakav u posljednje vrijeme intenzivno promovira hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, prema kojemu se radilo o sumornoj zemlji iza željezne zavjese u kojoj je čak i čašica jogurta predstavljala luksuz. Drugim riječima, svaki pokušaj znanstvene analize jugoslavenskog socijalizma koji nema apriorno demonizacijsku intenciju, za dio javnosti predstavlja problem neovisno o iznesenim argumentima.
Povjesničar Tvrtko Jakovina s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu istaknuo je da nikada nije vidio toliko veliki broj kritika i objeda koje je neka knjiga izazvala čim je njezina promocija bila najavljena, dakle prije nego li ju je itko od kritičara mogao pročitati. Čini mi se da je trebalo imati određenu građansku hrabrost da bi se ne samo napisala ova knjiga, već i da bi se došlo na njezinu promociju, što otprilike pokazuje trenutak u kojemu kao društvo jesmo. Jakovina je izrazio čuđenje činjenicom da se dovodi u pitanje odluka jednog povjesničara da napiše knjigu o osobi koja je bila zagrebački gradonačelnik, šef republičke vlade, predsjednik Predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugolsavije i još štošta drugo. Ako to nije osoba koju bismo trebali historiografski obrađivati da bismo razumjeli što nam se događalo između 1930-ih i 1980-ih godina, onda je naše društvo puno bolesnije nego što sugeriraju Facebook komentari ispod najave promocije ove knjige, zaključio je Jakovina.
Autor knjige Hrvoje Klasić, koji dolazi s iste institucije kao i Jakovina, također je izrazio svoju zaprepaštenost napadima na sebe od strane ljudi koji knjigu nisu niti vidjeli, a kamoli pročitali. Naglasio je da je njegova glavna motivacija za pisanje ovakve knjige bilo upravo poticanje otvorenog društvenog dijaloga o pojedinim povijesnim temama. Ovaj pristup u kojemu na jedan period, na jedan režim gledamo isključivo negativno, a na drugi gledamo isključivo pozitivno nije dobar. Probajte si zamisliti da američku povijest promatramo isključivo kroz prizmu rasizma, segregacije, odnosa prema komunistima ili recimo djelatnosti njihovih tajnih službi, što je kod nas vrlo popularno u slučaju socijalističke Jugoslavije.
Nadalje, Klasić je istaknuo da Mika Špiljak nije bio demokratski izabran političar, ali da je bez obzira na to značajno doprinio poboljšanju životnih uvjeta za milijune ljudi u našoj zemlji. To naravno nipošto ne znači da bi Špiljaka ili Jugoslaviju trebalo gledati isključivo pozitivno i zanemariti sve loše što se u tom periodu događalo.
Klasić je usporedio protagonista svoje knjige s današnjom političkom elitom na sljedeći način: On je imao nešto što mnogim političarima danas nedostaje, a to je ideja koju je dosljedno pratio. Možemo se ne slagati s tom idejom, ali činjenica je da danas većina političara nema niti ideju niti ideologiju kojom se vodi, rekao je autor aludirajući na bezglavo lutanje današnje političke elite.
Jakovina je istaknuo modernizacijski aspekt jugoslavenskog socijalizma, podsjetivši pritom da je Hrvatska 1948. imala čak 76 stanovništva bez osnovne škole te da su to stvari koje se ne mogu zanemariti pri današnjim interpretacijama toga perioda. Klasić je naglasio kako je njegov cilj bio upravo prikazivanje različitih nijansi Jugoslavije. U tom se kontekstu osvrnuo i na sveprisutnu opterećenost prošlošću, osobito onom socijalističkom, koja karakterizira današnju Hrvatsku: Naše društvo je bolesno po pitanju svoje opsjednutosti poviješću. Katastrofalno je da je za javno komentiranje povijesnih tema u Hrvatskoj danas potrebno biti hrabar, zaključio je Klasić.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
