Zagrebačka premijera filma “Poštovana predsjednice”

0
12
Foto: lupiga.com

U ponedjeljak, 4. studenog, u Hrvatskom novinarskom domu održana je zagrebačka premijera filma “Poštovana predsjednice” redatelja Daniela Pavlića. Film je poetski dokumentarac u kojem se autor, objašnjavajući vlastito iskustvo života u Hrvatskoj Kostajnici te pripovijedajući njenu povijest, obraća predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović. Dvorana HND-a bila je dupkom puna što pokazuje veliki interes za takvu tematiku, ali i nezadovoljstvo predsjedničinom politikom.

Film započinje provokativnom paralelnom montažom koja prikazuje očajni razgovor između redatelja i njegove majke o nizu egzistencijalnih problema s kojima se suočavaju te pomodne slike predsjednice s poznatim svjetskim vođama kao što su Emmanuel Macron, papa Franjo, Theresa May i Vladimir Putin. Također, na slike je nasnimljeno poznato prvo obraćanje Kolinde Grabar-Kitarović kao predsjednice narodu u kojem obećava da će Hrvatska postati zemlja blagostanja. Redatelj u filmu priča svoju životnu priču te navodi kako se s osamnaest godina borio u ratu 1990-ih u nadi da će biti bolje. Međutim on smatra da se dogodilo upravo suprotno. Hrvatska Kostanjica je danas deindustrijalizirano mjesto, puno nepotizma i bez kulturnih događanja. Naime grad nema više nijedno kino ili kazalište.

Pavlić u filmu napominje da je prije kojih desetak godina imao stalan posao vezan uz kulturu, međutim, smjenom vlasti se dogodio, kako on sam kaže, politički odstrel kulturnjaka Hrvatske Kostanjice. Od tada je primoran svaki dan putovati preko sto kilometara do Siska i natrag kako bi radio za pet i pol tisuća kuna. Kako bi pokazao u kakvom su stanju ceste, simbolično je posadio dva cvijeta u rupama na cesti iz kojih izvire zemlja. Autor navodi da se usprkos teškim financijskim uvjetima trudi organizirati različite kulturne manifestacije u svojem rodnom gradu, a ujedno je i organizator mnogih filmskih festivala, kao što su Fibula, Sisački eko film festival i Press film festival. Iako uspješno organizira međunarodne filmske festivale na kojima prisustvuju redatelji iz cijelog svijeta, nailazi na slabu ili nikakvu institucionalnu podršku.

Pavlić ima dvoje djece i suprugu koja je diplomirana psihologinja, a zbog redovite nepotističke prakse zapošljavanja bez javnog natječaja još nije uspjela pronaći posao, pa obitelj živi od jedne plaće. Autor se kroz cijeli film bori s idejom da s obitelji napusti svoj rodni grad, na što ga nagovaraju majka i supruga. Usprkos njihovim argumentima, Daniel tvrdi kako bi selidbom pokazao da mu je čitav život do tog trenutka bačen u vjetar, budući da već dvadeset godina pokušava poticati kulturu u Hrvatskoj Kostajnici. Također, majka i supruga mu prigovaraju zašto uopće piše pismo predsjednici koja ga sigurno nikada neće ni pročitati, no Daniel navodi da je to nešto što on naprosto mora učiniti. Naime, većina njegovih lokalnih prijatelja davno je odselila iz Hrvatske, a rijetki koji su ostali to planiraju učiniti uskoro te se jednostavno mora nekome obratiti.

Nakon što je napisao pismo, Pavlić krene prema pošti u nadi da će ga poslati, no saznaje da je zbog premalo stanovnika u Hrvatskoj Kostajnici pošta zatvorena. U tom trenutku odlučuje otići iz svojeg rodnog grada te napraviti ovaj film kao omaž toj odluci.

Na kraju ove zagrebačke premijere filma autor je odgovarao na pitanja publike te je pobliže objasnio stanje u kojem se nalazi njegov grad. Naime, osim svega navedenog u filmu, Pavlić napominje da se nedavno, zbog pripreme za ulazak u schengensku zonu, krenulo sjeći drveće i asfaltirati obalu rijeke Une, što iznimno narušava izgled grada i rijeku na kojoj se kupao kao dječak. Također, kada je svojim prijateljima iz Vukovara, Gospića i mnogih drugih gradova poslao pismo upućeno predsjednici, a kasnije i film, svi su se rasplakali i rekli mu da je stanje u njihovim gradovima isto. Pavlić je ustvrdio da njegov film nije samo o Hrvatskoj Kostajnici već o većini Hrvatske uopće, koja je nakon rata ekonomski potpuno devastirana.

Također, tijekom gledanja filma postaje nam jasno da on nije samo o predsjednici, već najviše o očaju kojeg osjeća povrijeđeno stanovništvo ove države zbog nemogućnosti pristupa političkim autoritetima koji peru ruke od svakog problema, tvrdeći da nije u njihovoj nadležnosti. Film je dosad prikazan publici u Opatiji, Daruvaru, Sisku i Tuzli, gdje je proglašen najboljim dokumentarcem 8. Tuzla film festivala.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime