U ožujku iduće godine bit će sedamnaest godina od početka ilegalne američke invazije na Irak. Prema podacima Iraq Body Counta (IBC), od početka invazije smrti civila procjenjuju se na brojku između 184 i 206 tisuća. Valja uzeti u obzir da se radi samo o službeno dokumentiranim osobama, a brojke smrtnosti civila bi mogle biti znatno veće ako se uzme u obzir broj nestalih (od kojih je značajan dio zasigurno mrtav), i onih čija smrt još uvijek nije evidentirana.
Nije pritom važno samo koliko je ljudi ubijeno, već i tko je ubijen – IBC inzistira na politici humanizacije žrtava (zašto što su žrtve raka u Iraku uglavnom dehumanizirane) pa su pokrenuli i listu identificiranih žrtava koja uključuje više od petsto stranica podataka, na kojima su osobne priče tisuća žrtava. Možete tako pročitati o majkama i očevima koji su ostali bez djece, ubijenoj braći i sestrama, ljubavnicima i prijateljima. Pored ubijenih, ista organizacija je evidentirala otprilike podjednak broj ranjenih i ubijenih civila.
Unatoč relativnom poboljšanju sigurnosnog okruženja, mnogi se povratnici i interno raseljeni ljudi i dalje suočavaju sa nesigurnošću i ograničenim pristupom osnovnim uslugama, istovremeno se boreći s uništenom imovinom i nedostatkom mogućnosti za život. Sigurnosni incidenti i vojne operacije nastavljaju se u određenim područjima zemlje. Rizici su i dalje akutni, jer su mnoge povratničke obitelji nesrazmjerno pogođene ograničenjima pristupa sigurnosti i slobodi kretanja; oduzimanje dokumenata; prisilni logori; prisilna deložacija; i rizik od seksualnog i rodno zasnovanog nasilja, ističe se u izvještaju UNHCR-a za Irak za 2018. godinu.
Značajan je problem i nefunkcionalnost zdravstvenog sustava u zemlji. Prema podacima Iračke zdravstvene organizacije, otprilike polovica iračkih registriranih liječnika pobjegla je iz zemlje u godinama neposredno nakon invazije 2003. godine. Iako je Irak nekada u regiji imao ponajbolji sustav zdravstvene zaštite i bio visoko na ljestvici zdravstvenih pokazatelja stanja zemlje, trenutni omjer pacijent-liječnik stavlja ga znatno iza susjednih zemalja.
Invazija je bila pogubna i za obrazovni sustav. Nakon 2003. godine, iračka sveučilišta izgubila su brojne kulturne artefakte, kao i osnovnu opremu – knjige, laboratorijski pribor, računala i stolove – koja im je omogućavala da uopće funkcioniraju. Prema izvještaju Costs of War procjenjuje se da je od 2006. godine između 160 i 380 iračkih profesora ubijeno, a više od 30 posto profesora i inženjera emigriralo je između 2003. i 2007. godine.
Narod ustaje, ujedinjen
Prosvjedi u Iraku ne jenjavaju od početka listopada. Iako mediji govore o “par godina stabilnosti” koje su navodno prethodile ovim prosvjedima, posve je jasno da stabilnosti u Iraku nema već desetljećima. Upravo zato ne iznenađuju otpor i pobuna kojima svjedočimo s iračkih ulica već mjesec dana. Prosvjedi u Iraku imaju, naravno, svoju krvavu cijenu.
Samo za vikend, snage sigurnosti su u Bagdadu ubile više prosvjednika i ranile 91 osobu. Deseci tisuća Iračana okupili su se tada kako bi blokirali ceste koje vode do glavne iračke luke Umm Kasr.
Prosvjednici su blokirali ceste nakon što su iračke sigurnosne snage preko noći bacale suzavac na okupljene na trgu Tahrir u Bagdadu. Prosvjednici se ondje okupljaju već tjednima, zahtijevajući odstupanje političke elite u najvećem valu masovnih prosvjeda od pada Sadama Huseina. Prosvjeduje se mirno, ali je odgovor sigurnosnih snaga na prosvjede brutalan – u listopadu je ubijeno više od 250 ljudi, a tisuće su ozlijeđene.
Iračani i Iračanke prosvjeduju ujedinjeni, u čitavoj zemlji, od Basre do Najafa, nezadovoljni zbog ekonomskih teškoća i korupcije.
Priče, slike i simbolički centri revolucije trebaju se čuti, vidjeti, održati i slaviti jer imaju potencijal nadahnuti sve naše kolektivne borbe. Oni zaslužuju našu podršku. Revolucija koja je u tijeku u Iraku i simbolički je važna, jer je veća i jača od sektaškog narativa kojim su nas hranili kroz godine. Irački narativ, od ilegalnog rata i okupacije pod vodstvom SAD-a 2003., kroje ljudi koji imaju koristi od iračke nestabilnosti, koji su Irak pretvorili u kompliciran nered koji je teško artikulirati. Ovoga puta to nije slučaj. Postoji nešto dublje ovdje i to ima veze sa svima nama. Ima veze s dubokim utjecajem kolonijalizma, imperijalizma i korumpiranih sustava prerušenih u demokraciju. Ima veze sa sustavnim promjenama, iznutra prema van, piše Sundus Abdul Hadi.
Unatoč naftnom bogatstvu zemlje (Irak posjeduje pete najveće rezerve nafte na svijetu), velik broj ljudi živi u siromaštvu, s ograničenim pristupom čistoj vodi, električnoj energiji, zdravstvenoj zaštiti ili obrazovanju. Kako je davno pisala iračka blogerica Riverbend: Naučili/e smo da možeš plutati na moru nafte, a tvoji ljudi oskudijevati. Tvoj grad može biti otvorena kanalizacija; žene i djeca mogu jesti iz kontejnera i prositi za novac u stranim zemljama.
Vlada premijera Adela Abdula Mahdija, koja je na dužnosti godinu dana, ne nudi nikakav konkretan odgovor na recentne prosvjede.
Krajem prošlog tjedna su i učiteljski i odvjetnički sindikati potvrdili da će nastaviti štrajkove koji su najavljeni prošli tjedan. Važno je spomenuti i vozače tuk tuka automobila, koji su postali simbol iračke oktobarske revolucije. Preuzeli su ulogu dežurnih spasilaca, prevozeći ozlijeđene do kola hitne pomoći, organizirajući sustav za spašavanje usred kaosa na trgu Tahrir. Njihove su priče simbol iračke borbe, mnogi od njih su izgubili roditelje u raznim ratovima, morali su naučiti ovisiti sami o sebi u korumpiranom sustavu, probijajući se kroz sveopću neimaštinu.
Otkako su prosvjedi započeli, mnogi od njih odbijaju bilo kakav novac za svoje usluge. Jedan mladi vozač, Allawi, poručio je s Tahrira: Zadržite svoj novac. Uzet ću svoja prava od vlade.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autoričini i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
