Iako se Francuska voli dičiti svojom renesansnom i prosvjetiteljskom prošlošću te velikanima poput Renéa Descartesa, Jean-Jacquesa Rousseaua i Voltairea, njen je rasizam duboko ukorijenjen. Veličanje ljudskih prava, demokracije, obrazovanja i mnogih drugih vrijednosti narušeno je kolonijalnim nasljeđem i netrpeljivošću spram Roma koji sežu daleko u prošlost.
Naredbe za izgon Roma iz Francuske sežu čak i do 1427., kada su se izvršavale samo povremeno i bez jasne političke elaboracije. Međutim, 1560. godine Romima se počinje zapovijedati da smjesta napuste zemlju ili se ukrcaju na galije, a kralj Luj XIV. 1682. naređuje da se svi muški Romi u lancima ukrcaju na brodove i odvedu kao roblje u kolonije, a žene izbičuju i protjeraju iz kraljevstva bez ikakvog oblika suđenja.
Godina 2010., na jasan je način podsjetila na uvijek prisutni, a vremenom manje ili više zatomljeni anticiganizam u Francuskoj. Naime, predsjednik Nicolas Sarkozy te je godine odlučio provesti kolektivnu kaznu za Rome, deportirajući ih nazad u Rumunjsku i Bugarsku. Ta je odluka posebno zlonamjerna s obzirom na podatak da je Roma migranata bilo manje od 20 tisuća, što je za zemlju od preko 60 milijuna ljudi zanemariv broj. Umjesto da je Sarkozy uložio u strateško uključivanje Roma u društvo, on se odlučio za represivnu opciju.
Tijekom racija mnogi su Romi prijavljivali policajce koji su im redovito izgovarali rečenice poput: šteta što Hitler nije završio svoj posao. Jedan je anonimni Rom izjavio za ERRC da su policajci tijekom racije njegova karavana izvadili pištolje i prijetli mu suzavcem, a kada je jedan od policajaca ugledao njegovu bebu od pet mjeseci kroz smijeh je uputio kolegici: u toj ih dobi treba propucati metkom.
Razlog za Sarkozyjevu netrpeljivu politiku bili su romski prosvjedi i neredi koji su započeli nakon što je policija ustrijelila i ubila dvadesetdvogodišnjeg Francuza romskog porijekla, a Sarkozy je, umjesto da kazni policajca koji je to učinio, održao javni govor u Grenobleu gdje je osudio demonstracije protiv policije i obećao da će stati na kraj divljim romskim kampovima te istjerati bugarske i rumunjske Rome iz Francuske. Također, budući da je javno odobravanje Sarkozyjeve vlade 2010. godine bilo iznimno nisko, on je iskoristio anticiganistički sentiment u Francuskoj kako bi skrenuo pozornost sa svojih vlastitih neuspjeha na najranjiviju manjinu. Čak 60% Francuza je odobravalo deložacije.
Prvo uklanjanje kampova dogodilo se u Saint-Etiennneu, kada je francuska policija okružila to područje žicom te sprječavala novinare i udruge za ljudska prava da vide deložacije. Već mjesec dana nakon tog događaja europski je parlament odbacio sve izjave koje povezuju manjine s kriminalitetom kao namjerno stvaranje diskriminatornih stereotipa koji daju vjerodostojnost rasističkim izjavama i akcijama ekstremnih desničarskih skupina te donio rezoluciju kojom se zahtijeva hitno obustavljanje svih protjerivanja Roma.
Povjerenica EU za pravosuđe Viviane Reding izazvala je bijes francuske vlade kada je sugerirala da bi Povjerenstvo trebalo poduzeti pravnu akciju što se tiče odluka francuske vlade. Naime, Reding je došla do pisma koje je procurilo, u kojem francusko Ministarstvo unutarnjih poslova šalje upute lokalnim načelnicima policije koje kažu: Tristo logora ili ilegalnih naselja mora se očistiti u roku od tri mjeseca, a romski kampovi su prioritet. To je pismo dokazalo rasistički motiv francuske vlade za deložaciju.
Međutim, Sarkozyjevu odluku možemo shvatiti kao nastavak niza političkih odluka koje su se događale desetak godina unazad. Naime, 2005. godine Francuska je vlada dopustila policijsko zlostavljanje Roma te ih masovno izbacivala van granica, a 2002. godine francuski je senator Dominique Leclerc opisao Rome kao kugu budućnosti, koja u sebi nosi snažne patologije te je ustvrdio da su Romi antisocijalni ljudi koji nemaju poštovanja prema privatnom vlasništvu. Takve su se izjave redovito čule za vrijeme nacističkog režima u Njemačkoj, a francuski ih je senat 2002. godine popratio gromoglasnim pljeskom. Uvijek kada ljudi izjave da fašizma više nema, potrebno im je pokazati izjave europskih političara o Romima.
Situacija se nakon Sarkozyja nije bitno promijenila. Manuel Valls, novi ministar unutarnjih poslova, pokazao se jednako entuzijastičnim za masovne deložacije Roma. Valls je 2013. godine izjavio da većinu (Roma) treba vratiti na granice te da nisu Francuzi tu da prihvaćaju te ljude. Također, novi je ministar ustvrdio da je romski način života jasno suprotan francuskom te da integracija nije moguća.
Vallsove su izjave i deložacije Roma normalizirale rasističke predrasude te se na francuskim ulicama 2014. godine dogodilo povećanje slučajeva nasilja nad romskom manjinom. Jedan od primjera je pretučeni šesnaestogodišnji romski mladić koji je nakon mlaćenja do smrti u kolicima supermarketa bačen pored autoceste u blizini Pariza. Drugi primjer je osamdesetdevetogodišnji francuski Rom Raymond Gûreme, koji je preživio Porajmos i čitav se život borio za romska prava, a u studenom te godine ga je policija pretukla palicama i upotrijebila suzavac nakon što je bez naloga provalila u njegov dom.
Deložacije se i dalje nastavljaju, više od 11 tisuća Roma nasilno je izbačeno iz Francuske 2015., a u proljeće 2016. godine gradonačelnik Cogolina u Francuskoj snimio je nasilno preseljenje Roma te na Facebook-u opisao njihove stvari kao ukradenu robu, i dodao srećom, vi koji gledate (video) ne možete osjetiti njihov smrad. U ljeto iste godine dogodio se ponovni porast rasističkog nasilja spram Roma o kojem se iznimno slabo izvještavalo. Međutim, ERRC je popratio događaje, bili su to juriši na Rome koji su uključivali tri teška napada; Romi su bili tučeni, bombardirani te im se prijetilo noževima.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
