U sklopu inicijative „Medicinske sestre i tehničari zajedno“, u četvrtak 3. listopada, na zagrebačkom Markovom trgu održan je prosvjed otprilike 2000 nezadovoljnih medicinskih sestara, tehničara i građana, kojim je državnim vlastima poslana jasna poruka – uvjeti u kojima medicinske sestre i tehničari rade više se ne mogu i ne smiju tolerirati.
Organizatorice prosvjeda Božica Bogdan, Sandra Kolak i Sandra Alić, inače medicinske sestre s Odjela za neurologiju KBC-a Zagreb, na prosvjedu su se osvrnule na konkretne probleme s kojima se medicinsko osoblje svaki dan susreće, napomenuvši kako zbog nedostatka osoblja svaka sestra praktički radi posao za dvije osobe, a uz to obnaša i dužnosti administratorica i čistačica. Pored svega toga, i dalje je premalo plaćena. Tako smo na prosvjedu, primjerice, doznali da je u zagrebačkoj Petrovoj bolnici jedna medicinska sestra zadužena za brigu o 24 trudnice na odjelu te je na taj način samo jedna sestra odgovorna za najmanje 48 života. Kako su upozorile govornice, lako je moguće da sutra neće biti ni te jedne, ukoliko se situacija drastično i rapidno ne promijeni.
Naše plaće, naše dostojanstvo, naše mjesto u društvu – to je ono za što medicinske sestre prosvjeduju. Naime, ministar zdravstva Milan Kujundžić i predstavnici sindikata 27. rujna ove godine, potpisali su Dodatak II. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, čime je predviđeno linearno povećanje dodataka za posebne uvjete rada za 3%, povećanje dodataka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za 4%, a naknada za pripravnost povećana je za 1% za radne dane i 2% za vikende i blagdane. U praktičnim terminima, radi se o povećanju plaća od otprilike 45 HRK za medicinske sestre s 25 godina radnog staža.
S obzirom na to da medicinske sestre traže povećanje plaće za 25%, vraćanje dodatka na godine radnog staža i zapošljavanje novih medicinskih sestara, ministar Kujundžić u pravu je kada kaže: Ne tvrdim da je to dovoljno i da je to puno, ali odmah potom dodaje da je Vlada uistinu napravila maksimum od onoga što je mogla.
Medicinske sestre na prosvjedu su jasno pokazale kako ne vjeruju u takve izjave, pogotovo uzevši u obzir primjer od 250 milijuna kuna nedavno odobrenih od strane Vlade za stabilizaciju poslovanja Croatia Airlinesa, koji navodi Sandra Alić te se pita: Što je prioritet ove države: propale kompanije ili zdravlje nacije?. Alić također napominje kako je u Rumunjskoj u zadnje dvije godine medicinskim sestrama plaća podignuta za 50%, dvostruko više od onoga što hrvatske medicinske sestre traže.
Dok medicinske sestre – uz značajnu podršku građana – najavljuju nastavak kolektivnih akcija s ciljem poboljšanja uvjeta rada, ali i zdravstvenog sustava općenito, problemi u zdravstvu čini se izviru iz svakog kutka, što se lako da iščitati na temelju pregleda povijesti razvitka hrvatskog zdravstva.
Zdravstveni sustav spada u najvažnije javne službe socijalne države. U Hrvatskoj je taj sustav na temeljima socijalne medicine uspostavljen zaslugom doktora Andrije Štampara u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Međutim, unatrag posljednjih dvadesetak godina u Hrvatskoj se provode reforme zdravstva koje idu u suprotnom smjeru. Smjenjivali su se ministri zdravstva regrutirani najčešće po političkom ključu iz redova vrsnih liječnika u svojim strukama s planovima i obećanjima za neophodne reforme. Bitno je naglasiti kako u navedenom razdoblju nije bilo konsenzusa niti o temeljnim smjerovima reformi, pa su se one osmišljavale stihijski.
U praksi te reforme nisu provedene, nisu pokazale očekivane rezultate ili su čak bile kontraproduktivne. Rezultat je sve veće udaljavanje od modela socijalne medicine, što smo također čuli iz iskustva medicinskih sestara na prosvjedu, koje su se zapitale: kako je moguće da se o RH još uvijek govori kao socijalnoj državi kada bi puno točnija definicija bila država socijalnih slučajeva.
Proširivanjem uloge privatnog sektora promijenila su se načela organizacije zdravstva uz parcijalno korištenje europskih modela, ali na krivim osnovama. Najprije se krenulo u rasformiranje domova zdravlja davanjem koncesija ordinacijama obiteljskih liječnika i liječnicima dentalne medicine, otvaranjem privatnih poliklinika i privatnih specijalnih bolnica, pa do parcijalnog outsourcinga pomoćnih djelatnosti javnog zdravstvenog sustava. Liječnicima specijalistima koji rade u državnim bolnicama dozvoljen je rad u privatnim poliklinikama, pa i vlastitim. Dodatan pritisak na državne bolnice i hitne službe donio je novi Zakon o zdravstvenom osiguranju koji je povećao mogućnosti privatizacije te opet smanjio ovlasti domova zdravlja, reducirajući liječnike primarne zdravstvene zaštite na administratore, a istodobno povećavajući ukupne troškove zdravstva.
Uz rastuće i kontinuirano nepodmirene dugove veledrogerijama, goleme gubitke medicinske radne snage, konfuznost sistema zdravstvenog osiguranja te loše uvjete rada i niske plaće medicinskog osoblja, teško je procijeniti odakle uopće krenuti s reformama sustava. Nagomilani problemi zdravstva ukazuju na to da sustav puca na više razina, uz dramatične procjene da se nalazi na pragu raspada te da zdravstveni problemi građane mogu odvesti do osobnog bankrota. Usprkos tome, ministar Kujundžić je još na početku svog mandata izjavio kako zdravstvo neće pretjerano reformirati jer nije revolucionar.
Temeljni problem hrvatskog zdravstvenog sustava i dalje ostaju nedovoljna ukupna ulaganja, što se dobro vidi iz podataka Eurostata. Pored povećanja financiranja, za dobro funkcioniranje sustava potrebno je optimizirati – racionalno i prema mogućnosti društva – državu, prostor, opremu i kadrove, te osigurati sredstva za nabavu i plaćanje lijekova u skladu s hitnom i vitalnom naravi takvih ulaganja, a s obzirom na kompleksnost i slojevitost problema u hrvatskom zdravstvu, čini se da je revolucionar upravo ono što nam je potrebno.
