Kako rasisti dolaze na vlast? Predstavljanje knjige Ece Temelkuran           

0
44
Foto: Facebook/Naklada Ljevak

U utorak, 1. listopada, Ece Temelkuran, poznata turska novinarka i književnica, promovirala je svoju novu knjigu Kako ostati bez domovine: Sedam koraka od demokracije do diktature, u Europskom Domu u Zagrebu. Temelkuran je novinarka i politička komentatorica, koja redovito objavljuje u turskim listovima, ali i u uglednim međunarodnim časopisima kao što su The Guardian, The New Statesman, The New Left Review i Le Monde Diplomatique. Odaziv publike bio je sjajan pa je dvorana ispunjena gotovo do posljednjeg mjesta.

Autorica je na početku objasnila što ju je uopće potaklo na pisanje ove knjige. Naime, u Turskoj se 2016. godine dogodio pokušaj državnog udara, što je tamošnji predsjednik Recep Tayyip Erdoğan iskoristio za zaoštravanje političke represije. To je nagnalo njene prijatelje iz Velike Britanije i SAD-a da je pitaju što mogu učiniti da pomognu Turskoj. Temelkuran je u tim ponudama vidjela dobru namjeru, ali i zapadnjačko patroniziranje, elitizam i licemjerje, pogotovo u političkom kontekstu 2016. godine, kada je rasla popularnost Donalda Trumpa i izglasan je Brexit. Autorica je navela da je pojava Trumpa i Borisa Johnsona nešto što je ona već vidjela u Turskoj prije petnaest godina, samo što to sada gleda na većem ekranu – ono što je nekoć bila Turska, sada je svijet, a upravo ta sličnost ju je navela da napiše ovu knjigu.

Za tu političku prijetnju, navodi Temelkuran, postoji mnogo naziva; desni populizam, autoritarizam, neofašizam. Neovisno o tome koji označitelj odaberemo, knjiga Kako ostati bez domovine ističe sedam točaka koje su zajedničke ovom fenomenu u svim državama gdje se pojavio. Temelkuran je ukratko razložila sve točke, a ovdje ćemo ukratko rekapitulirati najzanimljivije dijelove njezina izlaganja:

Prva točka je sažeta u principu pokret, a ne stranka: pobornici takve ideologije uvijek navode da nisu stranka nego pokret, pokušavajući time mobilizirati mase protiv omraženih političara. Oni tvrde da predstavljaju narod, a ne političku elitu, čime navodno zaslužuju svoje mjesto u javnom prostoru.

Sljedeće je uništavanje racionalnog mišljenja i nepoštivanje osnovnog konsenzusa demokracije: moderatorica Ivana Dragičević je tu točku dobro ilustrirala čitajući kratki dijalog između Aristotela i desničarskog populista iz Temelkuranine knjige, gdje Aristotel pokušava objasniti desničaru osnovni silogizam Svi ljudi su smrtni + Sokrat je čovjek = Sokrat je smrtan. Međutim, desni populist prigovara Aristotelu za obje premise, tvrdeći da bi elita najrađe ubila sav radni narod samo da dokaže da su svi ljudi smrtni, istovremeno naglašavajući da on poštuje svačije mišljenje te da Aristotel ima pravo misliti da su svi ljudi smrtni, ali da mora poštovati i mišljenje naroda da je to samo elitistička propaganda. Kada Aristotel navede da to nije njegovo mišljenje nego logika, desničar kaže da Aristotel ima svoju, a narod svoju logiku.

Nadalje, Temelkuran kao sljedeću točku navodi besramnost: javno, šovinističko vrijeđanje žena te vrijeđanje svih političkih suparnika na osnovi karakternih osobina, uz normaliziranje rasizma u javnom diskursu. Uz to je usko vezan i politički humor: desničari se smiju rasističkim, seksističkim i ostalim ispadima svojih političkih vođa, a ljevičari njihovoj gluposti, karikaturalnom nastupu i nekompetentnosti. Međutim, Temelkuran navodi da nas ruganje ljudima poput Johnsona i Trumpa čini ciničnima, što nas zapravo koči u političkom djelovanju.

Sljedeća točka je dizajniranje idealnog građanina. Autorica navodi da dizajniranje idealnog građanina kreće od diskursa o idealnoj ženi, koja mora imati određene moralne stavove, izgled i osobne karakteristike. Nakon afirmacije ideje o idealnoj ženi u javnosti, desni populisti vrlo brzo prelaze na formuliranje konkretnih političkih zahtjeva, pa tako, primjerice, traže zabranu pobačaja. Takva ideologija uvijek uzrokuje porast nasilja nad ženama, što se očituje činjenicom da se broj ubojstava žena u Turskoj značajno povećao otkad je Erdoğan došao na vlast. Nakon što je idealni građanin izgrađen, sve više i više ljudi koji se ne uklapaju u normu suočavaju se s polaganim gubitkom ljudskih prava. Iz ovoga proizlazi i posljednja točka, a to je netrpeljivost prema manjinama, što je izravna posljedica dizajniranja idealnog građanina.

Kao uzrok uzleta  desnog populizma Temelkuran navodi propast neoliberalnog kapitalističkog modela te naglašava da to nije njezina izmišljotina, već isto navode i MMF, Svjetska banka i ekonomisti na forumu u Davosu.

Budući da neoliberalizam, koji svoj uzlet doživljava 1980-ih godina s Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji i Ronaldom Reaganom u SAD-u, ima tendenciju slabljenja sindikata, a time i pregovaračke moći radnika, kupovna moć prosječnog radnika je od 1980-ih godina stagnirala ili se čak smanjivala, što ljude čini nezadovoljnima te nepovjerljivima prema onima na vlasti. Također, zbog slabosti sindikata, poslovi prestaju biti sigurni te se pretvaraju u one prekarne, u kojima ljudi rade na ugovore na određeno te im se ne uplaćuje mirovinsko i zdravstveno osiguranje, nemaju plaćeni godišnji odmor i porodiljni dopust te žive pod velikim stresom jer je gubitak posla konstantna prijetnja. Budući da ih je politički establishment razočarao, ljudi se počinju okretati onima koji se čine udaljeni od njega, što može biti pozitivno kada daje zamah političkim opcijama koje žele obnoviti barem pojedine elemente socijalne sigurnosti, ali i negativno ako pomogne jačanju desnih populista koji za sve okrivljuju politički nemoćne manjine. Takav razvoj situacije osjećaju i Romi u Hrvatskoj, kako se moglo vidjeti u kontekstu anti-romskog prosvjeda u Međimurju.

Autorica tvrdi da je razlog impotencije medija i političara spram uspona ekstremne desnice između ostalog i takozvana politička korektnost afirmirana 1990-ih, koja funkcionira kao kočnica pri svakom javnom preispitivanju političkih uvjerenja desnih ekstremista. Taj nas sentiment danas navodi na toleranciju spram neofašista koja je još 1970-ih godina bila nezamisliva. Autorica je za to navela primjer mađarske fotoreporterke Petre Laszlo koja je udarila izbjeglicu, a nekoliko godina kasnije osvojila nagradu za svoj filmski uradak, što se prije 1990-ih zasigurno ne bi moglo dogoditi. Neofašisti, tvrdi Temelkuran, iskorištavaju sentiment političke korektnosti predstavljajući se kao žrtve u javnom prostoru, zahtijevajući da ih se razumije i tolerira. Iz toga su razloga mediji ponudili Laszlo mnogo prostora da se predstavi kao žrtva kojoj je preko noći uskraćeno da se bavi svojim životnim pozivom.

Dragičević je zatim upitala Temelkuran je li empatija u javnom diskursu danas prijeko potrebna ili je postala prazna riječ koja je izgubila svako značenje. Odgovarajući na to pitanje, autorica je krenula od velikih promjena koje su zadesile svijet nakon pada Berlinskog zida i propasti Sovjetskog Saveza, kada se afirmira ideja o tzv. kraju povijesti. Počinje se smatrati da je čovječanstvo ostavilo velike ideologije iza sebe i okrenulo se post-ideološkoj budućnosti. Upravo se neoliberalni model kapitalizma uspješno sakrio iza ove post-ideološke priče te ga mnogi i dan danas ne percipiraju kao specifičnu paradigmu koja služi određenim interesnim skupinama nego kao nužno, prirodno stanje stvari. Zbog te općeprihvaćene predodžbe političari se od 1990-ih boje sukoba te imaju stalnu potrebu za dijalogom, slaganjem i sporazumijevanjem te se u tom kontekstu javljaju riječi bez značenja poput empatije i zajedništva, koje političari često izgovaraju, a istovremeno provode politike suprotne interesima većine. Temelkuran navodi da je antagonizam potreban jer bez njega stvari ostaju kakve jesu, a riječ poput empatije ostaje prazna jer oni koji je izgovaraju ne donose političke odluke koje su u skladu s onime što bi empatija trebala predstavljati.

Ece Temelkuran je na izvrstan način predstavila političku klimu u kojoj se nalaze SAD i Europa te na primjeru Turske empirijski pokazala sličnosti Erdoğanove politike te diktature do koje ona vodi, s Trumpovom i Johnsonovom politikom. Zato je prijevod njezine knjige nesumnjivo vrijedan doprinos demistifikaciji fenomena rasističkog, desnog populizma.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime