Odlazak Mattea Salvinija i njegove Lige iz talijanske vlade, jedna je od rijetkih dobrih vijesti po pitanju ljudskih prava u Europi u zadnje vrijeme. Nakon što je Salvinijevu poziciju ministra unutarnjih poslova preuzela Luciana Lamorgeze čini se da će migranti koji pristižu u Italiju, kao i talijanski Romi, privremeno moći odahnuti. Ako ništa drugo, barem više neće biti izloženi otvorenom govoru mržnje s najviših pozicija moći, pa ostaje nada da će i državne institucije biti manje tolerantne prema rasizmu i rasistički motiviranom verbalnom i fizičkom nasilju.
Nasuprot raspletu talijanske političke krize, najnoviji izvještaj nevladine organizacije European Network Against Racism (ENAR) daje nam znatno manje razloga za optimizam. Tema izvještaja su rasistički motivirana kaznena djela, ali i problem institucionalnog rasizma i policijske nebrige u europskim državama. Izvještaj se odnosi na razdoblje od 2014. do 2018. godine, a obuhvaća 24 članice Europske unije, uključujući i Hrvatsku.
Što se tiče prijestupa iz mržnje čije žrtve su Romi, njihov je broj izuzetno teško odrediti jer jako malo europskih država uopće vodi takvu statistiku. Zbog toga se istraživači u pravilu oslanjaju na podatke koje dobivaju od različitih nevladinih organizacija. Jedan od najdramatičnijih primjera koji izvještaj donosi o Romima dolazi iz Rumunjske, a tiče se policijskog postupanja prema ovoj nacionalnoj manjini. Tamo je nevladina organizacija „Romani Centre for Social Intervention and Studies“ 2017. godine objavila da je u prethodnih 11 godina dokumentirala čak 4343 slučaja policijske brutalnosti prema Romima. Nijedan slučaj nije rezultirao pravomoćnim presudama, a rasizam kao motiv se uopće nije uzimao u obzir tijekom istraga. Nadalje, osim Rumunjske, u Češkoj, Slovačkoj i Bugarskoj Romi su najčešće žrtve rasno motiviranih zločina, navodi se u izvještaju.
Rast broja antisemitskih incidenata zabilježen je u Francuskoj, zemlji s najvećom židovskom populacijom u Europi, ali i u Njemačkoj koja ima relativno malu židovsku zajednicu. Najdrastičniji primjer porasta mržnjom motiviranog nasilja ipak predstavljaju napadi na muslimane u Francuskoj, koji su se 2015. kada su tu zemlju pogodili veliki teroristički napadi više nego utrostručili. Zanimljiv je i primjer Ujedinjenog Kraljevstva u kojemu je pored terorizma, kampanja pred referendum o Brexitu bila drugi glavni katalizator osjetnog porasta broja zločina iz mržnje. Generalno, kao jedan od ključnih uzroka ovakvih negativnih trendova ističe se upravo huškačka retorika neodgovornih političara, poput Salvinija, odnosno izostanak sankcija za one koji se koriste rasističkom retorikom ili potiču nasilje i mržnju.
Problem kojemu izvještaj posvećuje posebnu pozornost su uzroci zbog kojih žrtve jako često ne prijavljuju policiji ovakvo nasilje. Pored kulturno-lingvističkih barijera, osjećaja srama ili nerazumijevanja da se radi o širem trendu nasilja iz mržnje, žrtve često nemaju povjerenja u policiju ili su osobno doživjele policijsko maltretiranje. Kao posebno negativan primjer učestalog policijskog nasilja nad romskom zajednicom istaknuta je Bugarska. Zanimljiv je i podatak iz Poljske koji je 2018. iznio pučki pravobranitelj Adam Bodnar, a prema kojemu se samo 5 posto mržnjom motiviranih prijestupa u toj zemlji prijavljuje policiji, što dokazuje razinu nepovjerenja prema organima reda koju imaju manjine.
No čak i kada se takvi prijestupi prijave, policija često ignorira činjenicu da je motiv bila mržnja, osobito u slučajevima kada su žrtve Romi ili crnci. Faktor mržnje često se ne uzima za ozbiljno ili se pritužbama žrtava rasno motiviranog nasilja uopće ne vjeruje. Policija određene grupe na temelju predrasuda asocira uz kriminal i nasilje te ih promatra kao sigurnosnu prijetnju pa njihove iskaze apriorno odbacuje kao lažne. Što se tiče uloge stereotipa u postupanju policije posebno je zanimljiv sljedeći zaključak: Stereotipi pojedinih grupa proizlaze iz šireg društva; ipak, istraživanje ukazuje na to da su snažni rasistički stereotipi i pogledi još snažnije rasprostranjeni unutar policije. Ovaj iskaz je potkrijepljen podatkom iz Francuske gdje je preko 50 posto policajaca 2017. godine glasalo za ekstremno desnu Nacionalnu frontu, a slični trendovi porasta popularnosti ekstremne desnice među policijskim snagama zabilježeni su i u Bugarskoj, Finskoj, Grčkoj i Njemačkoj.
Na kraju izvještaja navodi se nekoliko generalnih zaključaka. Prvi je taj da rasno motivirani prijestupi nisu ekscesi koji se događaju negdje na marginama društva i ne utječu na živote manjinskih skupina. Suprotno tome, rasijalizirane manjine često prilagođavaju svoju svakodnevnu rutinu kako bi smanjile opasnost od toga da budu napadnute. Nadalje, usprkos pomacima na bolje po pitanju izrađivanja smjernica i obučavanja policije s ciljem adekvatnijeg postupanja prilikom rasističkih zločina, i dalje je prisutna visoka razina „institucionalne indiferentnosti“ na rasističko nasilje, a ponekad i negiranje njegova postojanja. Treći izuzetno bitan zaključak je taj da su rasno motivirani zločini iz mržnje postupno normalizirani diljem Europske unije. Oni više ne izazivaju moralnu paniku, a žrtve, kao i institucije, počinju ih tretirati kao nešto neizbježno.
Iako ENAR-ov izvještaj, kako priznaju iz same organizacije, ne karakterizira ona razina „objektivnosti“ kakvu imaju službeni izvještaji europskih institucija, poput onoga Europske komisije o kojemu smo već pisali, on ima i svoje očigledne prednosti. Dok službeni dokumenti birokratskim žargonom izlistavaju kvantitativne podatke o mjerama poduzetim u borbi protiv rasizma, oni nam teško mogu dati dublji uvid u realno stanje stvari na terenu. Onkraj brojnih konferencija, radionica i rezolucija koje imaju funkciju prevencije rasističkog nasilja, to stanje kako proizlazi iz izvještaja ENAR-a izgleda prilično sumorno.
