Okrugli stol: U susret izborima – kako birati Predsjednicu i kakve joj ovlasti povjeriti?

0
21
Foto: Krešimir Zovak

Nakon što se predsjednički kandidat Miroslav Škoro na početku svoje kampanje založio za povećanje predsjedničkih ovlasti, podigla se velika bura u domaćoj javnosti. Jedni su smatrali da se radi o dobrodošloj inicijativi kojom će predsjednička funkcija umjesto ceremonijalne uloge zadobiti realnu težinu u političkom odlučivanju, dok su drugi u ovome vidjeli prikrivenu najavu autoritarnih ambicija po anketama jednoga od popularnijih kandidata za tu funkciju. Vjerojatno upravo iz tog razloga, GONG je odlučio obilježiti Međunarodni dan demokracije (15. rujna) organizacijom okruglog stola na temu „U susret izborima – kako birati Predsjednicu i kakve joj ovlasti povjeriti?“, okupivši nekoliko pravnih i politoloških stručnjaka koji se bave tom temom.

Profesor Davor Boban s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu dao je kratki historijat institucije predsjednika u postsocijalističkim zemljama te naveo različite primjere regulacije predsjedničkih ovlasti u zemljama Europske unije. Istaknuo je da same ingerencije koje predsjednicima daje zakon, nisu jedino važno pitanje u ovoj raspravi. Zato je naveo neke primjere zemalja u kojima predsjednici imaju relativno velike ovlasti, ali ih rijetko iskorištavaju. U Njemačkoj, primjerice, predsjednik ima pravo zakonodavnog veta, ali je od 1949. godine do danas to pravo iskorišteno samo osam puta i to isključivo u situacijama u kojima je postojala sumnja u kršenje procedure pri donošenju zakona. Sličan primjer predstavlja i Austrija u kojoj se relativno velike formalne ovlasti predsjednika rijetko manifestiraju korištenjem tih ovlasti u praksi. Naime, u ovim zemljama se važnost funkcije predsjednika ispoljava na drugačiji način. Predsjednici ne utječu izravno na donošenje političkih odluka, već koriste svoj moralni integritet kako bi pokrenuli rasprave o važnim društvenim pitanjima. Kako zaključuje profesor Boban, upravo je to smjer u kojemu bi se i u Hrvatskoj trebalo krenuti, neovisno o tome na koji način će formalne ingerencije predsjednika biti zakonski omeđene.

S istog fakulteta dolazi i profesor Goran Čular koji je kao glavni problem trenutne regulacije institucije predsjednika istaknuo napetost između načina izbora i realne uloge predsjednika u RH. Naime, biranje na neposrednim izborima funkciji predsjednika daje snažan legitimitet, dok relativno skučene ovlasti ne omogućuju predsjedniku da taj legitimitet pretoče u djelatnu političku snagu. Bez obzira na to, Čular ne smatra da je nužno raditi neke velike promijene, bilo da se radi o načinu izbora ili opsegu djelokruga predsjednika, već smatra da je potrebno osvijestiti specifičnost njegove ili njezine uloge. Naime, za razliku od premijera koji dobiva mandat da provede svoj izborni program, predsjednik bi trebao biti onaj koji radi na izmirivanju suprotnosti i poticanju konsenzusa o bitnim pitanjima među svim političkim akterima. Sukladno tome, trebao bi voditi računa ne samo o svojim biračima, već i o političkim gubitnicima, manjinama i sl. Što se tiče eventualnog mijenjanja načina na koji se predsjednik bira, Čular je istaknuo da ne vjeruje u mogućnost da se građanima ukine mogućnost izravnog biranja predsjednika, nakon što već trideset godina imaju to pravo.

Mato Palić s Pravnog fakulteta u Osijeku jedini se kategorički založio za očuvanje izravnog izbora predsjednika (nasuprot ideji biranja u Parlamentu) i to iz dva razloga: prvo zato što je izravni izbor uvijek bolji od posrednog, a drugo zbog brojnih „prebjega“ koji sjede u Parlamentu. Podsjetio je da u aktualnom sazivu Sabora sjedi dvoznamenkasti broj onih koji su promijenili svoju političku afilijaciju te na taj način praktički prevarili svoje birače, pa da bi bilo pogubno da se takvom parlamentu daju dodatne ovlasti, odnosno mogućnost izbora predsjednika. Iako je konstatirao da je funkcija predsjednika prema sadašnjim zakonima relativno jaka, ona je po njegovom mišljenju ipak preslaba s obzirom na snažan legitimitet kojeg predsjednici imaju na temelju sadašnjeg izbornog sustava. Kao mjeru kojom bi se moglo doskočiti tom problemu naveo je proširenje ovlasti predsjednika davanjem prava suspenzivnog veta, što je praksa koja postoji i u nizu drugih zemalja.

Berto Šalaj, još jedan profesor sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, okarakterizirao je hrvatski politički sustav kao „četvrtpredsjednički“ sustav. Kao fundamentalni problem istaknuo je određen paradoks. Naime, predsjednik koji ima veći izborni legitimitet od primjerice premijera, nema ovlasti u onim pitanjima koja su za većinu birača ključne. On ne odlučuje o zdravstvu, obrazovanju, mirovinama i sličnom, već o vanjskoj politici, obrambenoj politici, tajnim službama itd., odnosno o pitanjima koja su sekundarna za prosječnog birača. Kao izlaz iz te situacije vidi ukidanje izravnog izbora i smanjenje ovlasti predsjednika, odnosno njegovo faktično svođenje na ceremonijalnu ulogu. Ipak, istaknuo je kako ne vidi velike šanse da do promjena tog tipa dođe, s obzirom na to da je za njih potrebna ustavna većina u parlamentu, a nijedna od dviju najvećih stranaka nema interesa da pokrene takvu inicijativu od koje teško može imati ikakve političke koristi. S posljednjom konstatacijom složila se većina prisutnih, pa se tako čini da će se ishod užarenih polemika oko ovlasti predsjednika koje je izazvao Miroslav Škoro ipak moći sažeti riječima: tresla se brda, rodio se miš.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime