Klimatske promjene – još jedna izgubljena godina

0
100
Foto: Phralipen

Sve u svemu, ništa se nije promijenilo, izjavila je Greta Thunberg, najpoznatija svjetska ekološka aktivistica nakon što je doputovala u Madrid u kojem se ranije ovoga mjeseca održavala UN-ova Konferencija o klimi (COP 25). To je otprilike sažetak onoga što se na planu borbe protiv klimatskih promjena postiglo u 2019. godini, a što istovremeno ne predstavlja nikakav izuzetak već nastavak laganog klizanja svijeta prema klimatskoj katastrofi. Usprkos svim samitima, potpisanim konvencijama i obećanjima koja se daju već dugi niz godina, čak i minimalni ciljevi u borbi protiv klimatskih promjena iz godine u godinu čine se sve teže dostižnim. 

Razdoblje od 2014 do 2019 najtoplijih je pet  godina u povijesti od početka mjerenja, a količina ugljikova dioksida koja je ispuštena u atmosferu od 2015. do 2019. je 20 posto veća u odnosu na petogodišnje razdoblje prije toga. Globalna emisija štetnih plinova lani je dosegla rekordnu razinu. Ako se ovako nastavi, prema recentnim procjenama Svjetske meteorološke organizacije,  temperatura će do kraja stoljeća porasti za 3 do 5 Celzijevih stupnjeva, daleko iznad 1,5 stupnja što je cilj koji je postavio UN-ov Međuvladin panel o klimatskim promjenama (IPCC). 

I u slučaju Europske unije koju se često ističe kao glavni motor u borbi protiv klimatskih promjena, pojedini podaci su izuzetno poražavajući. Tako su zemlje EU-a u razdoblju od 2010. do 2017. povećale svoje subvencije fosilnih goriva za gotovo dva i pol puta. Iskorjenjivanje korištenja ugljena, nešto o čemu glavni tajnik UN-a Antonio Guterres govori kao o imperativu, i dalje je stvar o kojoj rijetke zemlje uopće razmišljaju.

Ovi podaci zvuče gotovo nevjerojatno ako znamo da je prošlo već više od tri desetljeća otkad su vlade i znanstvenici počeli govoriti o potrebi za radikalnim rezovima emisija stakleničkih plinova. Davne 1988. godine u Torontu je održana konferencija na kojoj su se državnici iz četrdesetak zemalja zajedno s tristotinjak znanstvenika usuglasili oko preporuke vladama da do 2005. godine smanje emisije za dvadeset posto. Iste je godine na poticaj UN-a stvoren Međuvladin panel o klimatskim promjenama (IPCC), a četiri godine kasnije u Rio de Janeiru usvojena je Okvirna konvencija Ujedinjenih naroda o promjeni klime (UNFCCC).

Otada smo mogli pratiti umnožavanje dramatičnih upozorenja znanstvenika, potpisivanja različitih međunarodnih sporazuma i pojavu brojnih novih dokaza o ozbiljnosti problema. Nasuprot svemu tome, kako sugeriraju gore navedene brojke, situacija iz godine u godinu postaje sve više beznadežna. Pitanje koje se nameće je zašto je to tako: ako su praktički svi na svijetu osim Donalda Trumpa i brazilskog predsjednika Jaira Bolsonara svjesni katastrofe u koju nas daljnje spaljivanje nafte i ugljena vodi, zašto sve relevantne brojke sugeriraju da i dalje srljamo u neminovnu propast?

Siromašni najteže pogođeni

Prvi dio odgovora na ova pitanja krije se u činjenici da posljedice klimatskih promjena ne pogađaju jednako sve dijelove svijeta. U globalu, možemo reći da su teže pogođene siromašnije zemlje globalnog juga, a isto u brojnim slučajevima vrijedi i za urođeničke populacije. Primjerice, gotovo 80 posto svih ljudi raseljenih zbog vremenskih nepogoda u proteklom desetljeću dolazi iz azijskih zemalja. Također, izrazito su ugrožene otočne države u Tihom oceanu i Karibima koje imaju izuzetno velik broj raseljenih stanovnika. Drugim riječima, najviše pate one zemlje koje imaju najmanje političke i ekonomske moći, pa sukladno tome i najmanje mogućnosti da utječu na kreiranje politika s ciljem obuzdavanja klimatskih promjena.

Foto: Phralipen

Bez djelovanja s ciljem zaustavljanja klimatskih promjena, ljudi će biti prisiljeni napustiti svoju zemlju i ostaviti iza sebe mnogo onoga što ih čini Aboridžinima. Klimatske promjene su jasna i neposredna prijetnja preživljavanju našeg naroda i njegove kulture, govori Josie Douglas, pripadnica zajednice Aboridžina u centralnoj Australiji. U Alice Springsu, gradu iz kojega dolazi, u prvoj polovici godine zabilježeno je čak 55 dana u kojima je živa na termometru prešla preko 40 stupnjeva. Ovo je samo jedan od brojnih primjera diljem svijeta gdje klimatske promjene prijete samom opstanku urođeničkih zajednica, često disproporcionalno pogođenih klimatskim promjenama. 

Osim uragana, poplava, suša i požara,mnoge zemlje u razvoju su pogođene i problemom ozbiljnog zagađenja zraka. Vlasti u New Delhiju su prošloga mjeseca izdale upozorenje građanima da na neodređeni rok izbjegavaju aktivnosti na otvorenom zraku. Indija je prema nedavno objavljenom izvještaju zemlja u kojoj najveći broj ljudi umire od bolesti povezanih sa zagađenjem zraka i vode. Većina najzagađenijih gradova na svijetu danas se nalazi upravo u toj zemlji, a sa sličnim problemom nose se i brojne druge azijske zemlje. 

U istom tjednu u kojem su stanovnici New Delhija primili dramatično upozorenje o razini zagađenja, Sjedinjene Američke Države su i formalno obavijestile UN da se povlače iz Pariškog klimatskog sporazuma. Kako se radi o jednom od tri najveća zagađivača na svijetu (uz Kinu i Europsku uniju), sporazum nakon ovakve odluke praktički ostaje mrtvo slovo na papiru.

Stoga, činjenica da oni s najmanjim političkim kapitalom u međunarodnim odnosima trpe najsnažnije posljedice aktualnog ekonomskog modela pogonjenog fosilnim gorivima – bilo u obliku zagađenja zraka ili elementarnih nepogoda – djelomično objašnjava dosadašnju jalovost međunarodnih napora u borbi protiv tih problema.

Rast, konkurencija i slobodna trgovina

Drugi i fundamentalniji dio odgovora na pitanje krije se u temeljnim karakteristikama našeg globalnog ekonomskog sustava – kapitalizma. Jedna od njih je ovisnost kapitalizma beskrajnom ekonomskom rastu. Rast je i dalje cilj kojemu su podređene državne politike. Izostanak rasta označava ekonomsku krizu, a posljedično i povećanje nezaposlenosti, siromaštva i svih drugih socijalnih problema. S obzirom na žestoki, konkurentski pritisak globalnog tržišta, mnoge države ne gledaju blagonaklono na ekološke restrikcije poslovanju. Primjerice, oni koji imaju velike zalihe ugljena i nafte, žele ga nastaviti trošiti s ciljem ekonomskog razvoja. To nalaže ekonomska logika koja se svodi na traženje najlakšeg puta do ostvarivanja ekonomskog rasta.

Poznata kanadska ekološka aktivistica i autorica niza knjiga o globalizaciji i klimatskim promjenama Naomi Klein smatra da su upravo ugovori o slobodnoj trgovini potpisivani u proteklim desetljećima paralelno s klimatskim protokolima bili najvažnija prepreka za ispunjenje ciljeva potonjih. Štoviše, klimatski protokoli su često eksplicitno navodili da ne žele dovesti u pitanje dogme slobodne trgovine pa se tako u Konvenciji potpisanoj u Riu 1992. navodi da mjere poduzete za borbu protiv klimatskih promjena ne bi trebale predstavljati prikrivene restrikcije međunarodne trgovine. Glavno opravdanje politika koje potiču slobodnu trgovinu – bilo ono empirijski potvrđeno ili ne – upravo je to da će slobodna trgovina pridonijeti jačanju rasta globalne ekonomije.

Nasuprot tome, perpetuiranje ekonomskog rasta se istovremeno pokazuje kao recept za klimatsku katastrofu. Korelacija između ekonomskog rasta i rasta emisija stakleničkih plinova je nedvojbena. Jedina godina u 21. stoljeću u kojoj smo svjedočili padu stope emisija ugljičnog dioksida bila je 2009., odnosno ona u kojoj se globalna ekonomija našla usred najteže ekonomske krize još od Velike depresije 1930-ih. 

Tako klimatske promjene dovode u pitanje srž političko-ekonomskog sustava koji je u proteklim desetljećima zadominirao čitavim svijetom. Obrazlažući američku odluku o napuštanju Pariškog sporazuma, američki državni tajnik Mike Pompeo izjavio je da obveze koje iz sporazuma proizlaze predstavljaju nepravedno ekonomsko opterećenje za SAD. Drugim riječima, najbogatija zemlja na svijetu nije spremna ni na kakva ograničenja svojih potencijala ekonomskog rasta s ciljem obuzdavanja klimatskih promjena. Pitanje je s kojim pravom onda možemo stavljati takve zahtjeve pred siromašnije zemlje koje su znatno kraći period povijesti uključenje u bjesomučno spaljivanje fosilnih goriva i koje su tako znatno manje odgovorne za nevolje koje su nas snašle?

Foto: Phralipen

Kako vidimo, međunarodna konkurencija baca klipove pod noge svakom obliku koordinirane klimatske politike kakav predstavljaju sporazumi poput onog pariškog. Umjesto vječnog rasta proizvodnje i potrošnje, potrebno nam je njihovo obuzdavanje. Umjesto poreznih olakšica za najbogatije koji omogućuju njihovu rasipničku potrošnju, potrebne su nam velike javne investicije financirane iz poreza – ne samo za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora, već i za financiranje javnih službi koje će sanirati već postojeće posljedice klimatskih promjena. 

Ako bi se i moglo tvrditi da su se prije nekoliko godina ovakve teze u pravilu susretale tek među radikalnijim ekološkim aktivistima, danas to više nipošto nije slučaj. UN-ov Međuvladin panel o klimatskim promjenama nipošto se ne može okarakterizirati kao sjedište političkih radikala. Svejedno, dramatičnost upozorenja koja odande dolaze sve je izraženija i upućuje na nužnost sistemske promjene. Primjerice, u izvještaju IPCC-a iz listopada prošle godine stoji da će ograničavanje globalnog zatopljenja na 1.5 stupanj Celzijev zahtijevati brze i dalekosežne promjene svih aspekata društva, bez presedana. Izvještaj koji je za Ujedinjene narode izradio finski istraživački institut još je eksplicitniji, pa se u njemu tvrdi da rješenje nipošto ne može biti u oslanjanju na tržišne mehanizme. Ekonomije koje se oslanjaju na snagu tržišta čak niti ne prepoznaju problem jer su pretjerano fokusirane na kratkoročne profite pa ne mogu uzeti u obzir dugoročnije probleme poput klimatskih promjena i uništenja okoliša.

Kako je u nedavnom intervjuu objasnila Naomi Klein, pred nama je period radikalnih promjena. Ako ne poduzmemo ništa, dogodit će se radikalne promjene fizičkog svijeta u kojem živimo, uz zastrašujuće političke i socijalne posljedice. Alternativa je u tome da iz korijena promijenimo našu ekonomiju i vrijednosti koje upravljaju našim društvima. Drugim riječima, želimo li očuvati elementarne uvjete za život na zemlji, potrebno je odbaciti ekonomski sustav koji ovisi o beskrajnom rastu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime