Nastavno na najavu prosvjeda u Međimurju i verbalni napad zastupnika Hrvoja Zekanovića na današnjoj konferenciji za medije zastupnika Kajtazija, na Facebooku je reagirao viši znanstveni suradnik na Institutu Ivo Pilar dr. sc. Danijel Vojak. Njegovu izjavu prenosimo u cijelosti:
“Dragi svi koji će ovo pročitati, kolege, prijatelji, obitelj i drugi. Nisam se prije uključivao u iznošenje mišljenje o trenutnim (aktualnim) političkim problemima, jer sam smatrao da je puno korisnije na drugi način, poput licem u lice, izražavati svoje stavove. No, ovaj put ću prekršiti to svoje pravilo. Radi se naime da je za sutra u Čakovcu organiziran skup građana koji je naslovljen ‘Stop teroru’. Ne želim ući u analizu samog skupa, no dovoljno je reći kako sami organizatori skupa su na samom plakatu koji poziva na skup napisali kako je prosvjed organiziran i zbog ‘kriminalnog ponašanja djela romske nacionalne manjine’.
Zatim se navodi, poprilično kontradiktorno i prilično politički neuvjerljivo, kako sam skup nije usmjeren protiv samih Roma kao pripadnika nacionalne manjine. I kako sada komentirati ovaj skup imajući u vidu da sam povjesničar koji se bavi više od 15 godina znanstvenim istraživanjem povijesti Roma u Hrvatskoj. Romi su na prostoru Hrvatske se doselili prije više od šest stoljeća i jedni su od pripadnika najstarijih i najbrojnijih manjinskih zajednica. Njihov suživot na hrvatskim područjima često je bio obilježen pojmom anticiganizma, koji ustvari u sebi ujedinjuje sve predrasude i stereotipe o Romima kao uvijek drugima, stranima, asocijalcima, kriminalcima, prosjacima, otimačima djece i sl.
Nažalost, znatan do tih predrasuda i danas, više od nekoliko stoljeća, prisutan je među stanovništvom koje žive u Republici Hrvatskoj. Upravo se na temelju takvih predrasuda objašnjavalo nevjerojatno nasilje nad njima u povijesti. Rome su proganjali kao divlje životinje i njihovo ubijanje se novčano nagrađivalo u Nizozemskoj i njemačkim državama, palilo ih se, vješalo na početku sela u europskim državama, a kako bi se upozoravalo druge Rome da tamo nisu poželjni. Zabranjivalo se da koriste svoja etnička imena, vlastitu kulturu, jezik; praksa otimanje djece iz romskih obitelji i njihovo stavljanje u dobrim kršćanskim obiteljima posebno je bila prisutna u XVIII. st. i to na našim područjima. Znate li da su Romi na području rumunjskih kneževina Vlaške i Moldovije bili robovi od XV. st. do sredine XIX. st.? Njih se prodavalo, kupovalo, trgovalo, a to su sve radili plemići, država i Crkva. Zatim se u XIX.st. sa razvojem rasnih teorija smatralo da oni nisu ‘dovoljno rasno čisti’ da budu pripadnici rasnih čistih društava za kojim se težilo u XX. st.
Zbog toga su brojne Romkinje i Romi bili sterilizirani, a kasnije ubijani u brojnim nacističkim logorima, kao i logorima njegovih saveznika, kao što je to bila ustaška Nezavisna Država Hrvatska. Je li vam poznato da je nad Romima u NDH počinjen genocid, tj. ustaške su vlasti gotovo uspjele u genocidnom istrebljenju romskog stanovništva, kojeg su smatrali parazitima na ‘novom i svježem rasnom tijelu hrvatske države’. I nakon Drugog svjetskog rata u Švicarskoj se sve do 1970-ih u nekim institucijama provodilo oduzimanje romske djece iz njihovih obitelji, u Rumunjskoj se nastavilo sa sterilizacijama Romkinja…Nasilje nad Romima nije prestalo, ono je samo promijenilo svoj oblik, uzelo nova sredstva i fokusirano djelovalo da se Romi u potpunosti asimiliraju u brojnim europskim državama. Anticiganističko nasilje nad Romima, koje je dovelo i do njihova nedavna ubijanja u Slovačkoj, Mađarskoj i drugim europskim državama samo govori o kakvom se neprijateljstvu prema Romima trenutno radi.
I gdje je tu Hrvatska? Svakako nije sve crno, Romi su tek u ovoj zajednici dobili status nacionalne manjine, a s time i niz prava, a između ostalog i na političko predstavljanje u vlasti, napose u Hrvatskom saboru. Tu svakako treba spomenuti aktivnosti zastupnika Kajtazija. Romske nevladine organizacije nikada nisu bile jače, niti organiziranije (npr. Kali Sara), nikada više pojedinaca iz same romske zajednice nisu bili toliko javno vidljivi (u strahu da nekoga ne zaboravim ne bih nikoga posebno izdvajao), no dovoljno je pogledati kako se provode brojni projekti koji idu na edukaciju Roma, isticanje njihove bogate kulture i jezika, povijest i dr. I sada se onda pitamo zašto prosvjed protiv Roma u Međimurju?
Stjecajem povijesnih okolnosti, posebno s migracijskim valovima emancipiranih Roma iz Rumunjske znatan broj Roma se naseljava u Međimurju, a njih se ubrzo nazivalo Koritarima, jer su bili poznati kao vrijedni izrađivači predmeta za kućanstvo, poput korita, žlica, vilica i sl. Njihov suživot sa lokalnim (međimurskim) stanovništvom nije se u bitnom razlikovao od drugih hrvatskih područjima. Da, bilo je slučajeva nasilja nad Romima koji su bili optuživani za razna kriminalna djela, a nerijetki su bili slučajevi da se svako kriminalno djelo s njima povezalo, bez da se za to imalo dokaza i sl.
I tu su predrasude i stereotipi bili prisutni. Romi u Međimurje su u manjoj mjeri stradali u Drugom svjetskom ratu u usporedbi s Romima u NDH, jer je Međimurje bilo za vrijeme ovog rata pod Mađarskom. U studenom 1944. započinje sustavni progon međimurskih Roma koji su zatim bili deportirani u mađarske i nacističke logore. Srećom, rat je završio za njih u proljeće 1945. tako da se znatan dio njih vratio svojim domovima.
Za vrijeme socijalističkog razdoblja nije se dogodile znatnije promjene u odnosu na Rome, već su oni i dalje ostali marginalni sloj društva, koji je živio u lošim stambenim uvjetima, nezaposlen i nedovoljno obrazovan. Takva situacija je dočekala međimurske Rome i u Republici Hrvatskoj, no ono što njih posebno karakterizira je društvena segregiranost njihovih naselja, a s njima povezanim i dalje nedovoljno uočljivim promjenama u njihovim životnim uvjetima, pitanju zapošljavanja, a posebno pitanju obrazovanja. Sve ove povijesne okolnosti, koje sam maksimalno sažeo i pojednostavio, pale su na leđa današnjih Roma i Neroma u Međimurju. Odmah je primjetno da i dalje postoji razlika, oni i mi, Romi i Neromi. I dalje su Romi prozivani, nerijetko i kao zajednica, za kriminalna djela. I dalje, znatan dio Roma je nezaposlen i nedovoljno obrazovan.
Moje je osobno mišljenje da je prosvjed koji je usmjeren prema Romima, budimo posve iskreni, potpuni promašaj. Pitam se što se njima želi postići? Okupljanje lokalnog stanovništva i preuzimanje vlasti u njihove ruke? Preseljavanje Roma na neko drugo mjesto, bez da ih se pita? Potaknuti ih da oni emigriraju, da se osjete nepoželjno? Ono što se zaboravlja, Romi više nisu politički objekt, već sve izraženiji subjekt koji zna izraziti svoje političke i druge stavove u ovom itekako ispolitiziranom hrvatskom društvu. Imajući u vidu sve navedeno, ne smatram se dovoljno sposobnim da ponudim jedno rješenje ove situacije. No, mogu predložiti da se rješenje traži u boljoj suradnji između romske i neromske lokalne zajednice i njihove pozvanosti sa državnim i lokalnim strukturama koje trebaju osigurati ‘sigurnost i red’.
Temeljito provođenje svakog zakona mora biti preduvjet svakom rješenju. I naravno, svatko tko se barem malo razumije u specifičnosti romske zajednice zna da je ulaganje u obrazovanje Roma ključ svega. Takvo ulaganje mora biti prioritet, jer tek uspješni i obrazovni Romi funkcionirati će ako dio društva, a pritom će, kao i pripadnici drugih manjinskih zajednica, čuvati svoj etnički i kulturni identitet… Zamislite samo javno okupljanje obrazovnih Roma s transparentom ‘Ponosim se što sam Rom i/ili Hrvat!’.”
