Svi želimo normalan život

0
44
Izvor: N1/Ivana Kopčić

Na nedavnom prosvjedu u Čakovcu, održanom pod nazivom ‘Želim normalan život’, organizatori su istaknuli romsku nacionalnu manjinu kao faktor narušavanja sigurnosti građana i nacionalne sigurnosti. Posljednjih se godina u medijima dosta pisalo o nemirima u Međimurju, sukobima unutar i između pojedinih sela i obližnjih romskih naselja. Tražilo se dodatne policijske snage na terenu, prosvjedovalo, ukazivalo na krađe i razne kriminalne radnje koje se odvijaju učestalo, a prstom se kao na isključive krivce upiralo na pripadnike romske manjine.

Situacija je, istaknuli su organizatori najrecentnijeg prosvjeda, jednostavno eskalirala, i građani i građanke Čakovca ne osjećaju se sigurno.  U najavi prosvjeda zatraženo je da se državne institucije, a naročito „represivni sustav počne konkretno i odgovorno baviti o sigurnosti svih građana i hrvatskoj nacionalnoj sigurnosti”, čemu je dodano „a ne da se pošteni ljudi osjećaju bespomoćno i prepušteni sami sebi – da moraju pravdu i zaštitu vlastitog doma i obitelji uzimati u svoje ruke”.

Organizatori su naveli kako neki prosvjed žele „zlonamjerno prikazati kao prosvjed protiv jedne nacionalne manjine” te tvrdili da „on to nikako nije, jer i među Romima ima časnih i poštenih ljudi koji ne žele kolektivnu stigmatizaciju zbog agresivnih ili politički zlonamjernih članova njihove zajednice”.

Kako su pisale Novosti,organizatori prosvjeda Tin Hrgović i Alen Pancer na svojim su Facebook profilima prosvjed ipak najavili manje „umivenim” jezikom, pa je tako Pancer istaknuo: „Ne želimo zbog politike biti više građani ‘drugog reda’ u svom Međimurju. Oni u ‘osinje gnijezdo’ neće i ne žele udariti jer se boje da ne izgube svoje foteljice. Ova problematika nije od jučer. Ako konačno ne kažemo dosta neće se ništa promijeniti. Može nam biti samo još gore. Romska manjina nije ugrožena – ugroženi smo mi! Vrijeme je da 01.06.19.u 11h dođete i date podršku za svoje Međimurje”.

Zbog prosvjeda je zastupnik romske manjine u Hrvatskom saboru Veljko Kajtaziorganizirao konferenciju za novinare koju je pak prekinuo saborski zastupnik HRAST-a Hrvoje Zekanović tvrdeći da prosvjed nije usmjeren protiv Roma. „Pitao je zašto se bunimo. Na plakatu je pisalo da i među Romima postoje dobri ljudi. Pa što smo mi, zašto nas se konstantno izdvaja? Da je pisalo na da se prosvjed organizira zbog pojedinaca koji rade nemir, mi bismo šutjeli”, poručila je predsjednica Saveza Roma Hrvatske Suzana Krčmar.

„Konstatacije da ‘i među Romima ima časnih i poštenih ljudi’  ili da je cilj prosvjeda ‘ukazati na katastrofalno, neodgovorno, opasno i kriminalno ponašanje mnogih u našem kraju, a pogotovo dijela romske manjine’ ipak ukazuju na to da ih više brine etnicitet njihovih sugrađana, nego osiguranje da institucije doista rade svoj posao”, komentirala je poziv na prosvjed Sara Lalić iz Centra za mirovne studije.

Zbog svega toga, SRRH KALI SARA odlučila je organizirati prosvjed kojim se upozorava na neprimjerenost i neistinitost takvih generalizacija – svojevrsni protuprosvjed, itekako potreban. Iako je SRRH KALI SARA prvo ponudila da se prosvjed održi na drugom mjestu, a onda i u drugom terminu, odnosno dan nakon, održavanje takvog prosvjeda nije im legalno omogućeno.

Iz CMS-a, Gong-a, Inicijative mladih za ljudska prava, Kuće ljudskih prava, MAZ-a i Prava na grad upozorili su da za takvo postupanje ne postoje nikakve pretpostavke predviđene Zakonom o javnom okupljanju te da je protivno Ustavu Republike Hrvatske i nizu normi koje uređuju pravo na javno okupljanje u međunarodnom i europskom pravu.

Upozorili su kako postupci Grada Čakovca upućuju na sumnju u diskriminaciju temeljem etničke pripadnosti, upitavši se – kako je moguće da se dozvoli prosvjed koji ima veliki potencijal poticanja na etničku nesnošljivost, a da se istovremeno ne dozvoli miran prosvjed nacionalnoj manjini?

Naposljetku je održan samo prosvjed ‘Želim normalan život’. Na samom prosvjedu pojedini su govornici spomenuli i potrebu suradnje s romskom zajednicom i šireg djelovanja, a ne samo fokusiranja na djelovanje policije i represivnog aparata, ali bilo je i drugih glasova – onih koji su dali potvrdu strahovanjima da će ovako ukoviren poziv na prosvjed rezultirati širenjem diskriminacije i dodatnim pozivima za isključenje i marginalizaciju Roma.

„Što mi možemo očekivati od te djece kad odrastu kad su djeca slika svojih roditelja?”, pitao se jedan prosvjednik i rekao da će “ta djeca kroz koju godinu postati zlostavljači”. Jedan od govornika zabrinut je, pak, dao za pravo da u ime cijelog grada kaže da ne žele preuzeti “zadaću da integriraju Rome iz cijele države” i dodao da ga zabrinjava “rast broja Roma”. Organizator prosvjeda Pancera ocijenio je kako je stanje u Međimurju “produkt nerada”, rekavši i kako “međimurski čovjek nije zaslužio da ga se gazi i maltretira. Prepošten čovjek živi u Međimurju i zato smo tu gdje jesmo. Međimursko strpljenje traje 20 godina”.

Iako se pokušalo prezentirati ovaj prosvjed tek kao provjed „za bolju zajednicu”, propušteno je reći mnogo toga što bi za „bolju zajednicu” bilo neizostavno izgovoriti i problematizirati.

Nitko nije pričao o tome kako su Romi u Međimurju desetljećima prostorno segregirani, a takva segregacija rađa druge tipove segregacije, o čemu smo već pisali. Segregacija ima dva temeljna modela, kroz prostornu segregaciju dodjeljuje se grupama različite društvene prostore i institucije, a kroz segregaciju uloga različite društvene uloge. Jedna segregacija utječe na drugu. Ako se prouči UNDP-ov Atlas romskih naselja Međimurske županije iz 2014. godine, uočljivo je da većina naselja, kada se uspoređuje pet funkcija naselja (stambena, obrazovna, rekreativna, opskrbna, zdravstvena), zadovoljava tek jednu funkciju – onu stambenu. Samo su dva naselja koja zadovoljavaju još neku funkciju izuzev stambene, s time da nijedno naselje ne zadovoljava sve funkcije. S time su povezani i poražavajući podaci o nezaposlenosti i manjku formalnog obrazovanja u naseljima, što ne iznenađuje – s obzirom na polazišnu segregacijsku točku.

Nitko nije pričao o tome kako su u proračunu Grada Čakovca sredstva za fontane i spomenike povećana sa 600.000,00 u 2018. godini na 800.000,00 u 2019. godini, a za Potporu programu manjinskih zajednica određeno je svega 25.000,00 kn.

Nitko nije pričao o tome kako 90% djece Roma i njihovih obitelji u Hrvatskoj živi u siromaštvu, prema podacima iz 2015. godine. Da se ikada u društvu ozbiljno počelo pričati i brinuti o njihovim strahovima i patnji, možda do ovakvih situacija nikada ne bi došlo.

Nitko nije pričao o tome kako upućivanje rješenja isključivo na policiju i represivni aparat ništa dugoročno neće riješiti, jer se policija ne može baviti uzrocima ovih problema – oni jednostavno nisu u djelokrugu policije. Naravno da policija treba reagirati u slučajevima nasilja, i to pravovremeno. Ali tu ne počinje niti završava ova priča.

Nitko nije pričao o rasizmu i sustavnoj diskriminaciji, o onome što je toliko dubinsko da je prihvaćeno kao „normalno” i „objektivno”. Tako se posve normalno može činiti da oni „drugi” jednostavno nisu dovoljno radišni, pošteni, dobri, učeni, mirni, zaslužni… Položaj tih drugih predstavlja se kao izbor, kao čista stvar (ne)želje i manjka truda, a samim time se isključiva odgovornost za lošu poziciju u društvu prebacuje na marginaliziranog pojedinca ili zajednicu. U suštini, te se pojedince ili čitave zajednice zapravo kažnjava zato što ne prihvaćaju “standard” kojem niti nemaju (jednaki) pristup.

Nitko nije pričao o odgovornosti čitavog društva, o potrebi da se reagira i prosvjeduje na svim razinama, kao ni o činjenici da nisu samo Romi ti koji čine kriminalne radnje. „Nema nikakve sumnje da daleko najviše kriminala u Republici Hrvatskoj počine etnički Hrvati, ali nikome ne pada na pamet zbog toga organizirati prosvjed protiv Hrvata i kvazidobrohotno poručivati da i ‘među Hrvatima ima dobrih ljudi’. Dapače, većini Hrvata u RH je nešto loše učinio neki drugi Hrvat, ali to iskustvo se ne koristi na način da se svakog pojedinog Hrvata tretirao kao potencijalnog kriminalca. Ako se isto čini prema Romima, to je nedvojbeno diskriminacija”, piše Gordan Duhaček.

Nitko nije pričao o tome koliko su same romske udruge su frustrirane jer godinama ne nailaze na odaziv da se pristupi sustavnim rješenjima, i nema želje za detektiranjem uzroka problema, već svjedočimo samo povremenom hvatanju za najnovije posljedice.

Nitko nije citirao najnovije izjave Pape, koji je nedavno u govoru pred članovima romske zajednice u Rumunjskoj zatražio oprost – “u ime Crkve od Gospodina i od vas tražim oprost za razdoblje u povijesti kada smo vas diskriminirali, zlostavljali ili pogrešno razumjeli”. „U srcu osjećam težinu, a to je težina diskriminacije, segregacije i maltretiranja kroz koje je prošla vaša zajednica. Povijest nam govori da tolika količina zla nije bila strana  ni kršćanima, ni katolicima”, rekao je Papa.

O čemu se onda uopće pričalo i u čemu je bit? U strahu i manipulaciji strahom. Svi mi želimo normalan život, ali do njega vodi jedna druga riječ na s – solidarnost.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime