Ovog tjedna dogodilo se nekoliko zanimljivih stvari, koje je vrijedno zajednički prokomentirati. Ustavni je sud odbacio zahtjeve inicijativa Narod odlučuje i Istina o Istanbulskoj. Odluke koje je potpisao predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović donesene su većinom glasova, uz izdvojeno mišljenje suca Miroslava Šumanovića. Ustavni sud je, iako u problematičnom sastavu kojem bi se dalo naći puno zamjerki, ovoga puta učinio dobru stvar.
Podsjetimo, građanska inicijativa Narod odlučuje podnijela je tužbu Ustavnom sudu jer smatraju da je odluka Vlade i Ministarstva uprave o provjeri potpisa za raspisivanje referenduma o promjeni izbornog sustava nezakonita.
Radi se o incijativi koja potencijalnim referendumom primarno pikirala na smanjivanje prava manjinskih zastupnika. Nasreću, na vrijeme je prepoznato da se prava manjinskih zastupnika ne bi trebala razlikovati od prava ostalih zastupnika i da bi takva promjena Ustava dovela do podjele na zastupnike prvog i drugog reda i ugrozila pitanje zastupanja najugroženijih skupina u društvu. Inicijativa Istina o Istanbulskoj predala je žalbu Ustavnom sudu predlažući da se poništi cijeli postupak provjere potpisa za raspisivanje referenduma i da novu provjeru obavi Državno izborno povjerenstvo (DIP) uz promatrače iz njihove inicijative.
Iz inicijative Istina o Istanbulskoj sada tvrde da će se žaliti Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, ali iluzorno je očekivati da će sud kojemu u nazivu stoje ljudska prava podržati Njihov udar na prava žena i LGBTQ prava. Inicijativi bi vjerojatno bilo učinkovitije da se više posvete raznim misama, šanse su trenutno veome male da njihove molitve usliši itko osim boga. A koliko na njega računaju pokazuje da se ipak primarno bore drugim sredstvima…
Ovaj se tjedan u medijima provuklo i istraživanje Hate Speech, Contentious Symbols and Politics of Memory Survey Research on Croatian Citizens Attitudes politologa Enesa Kulenovića i Nebojše Blanuše, objavljeno u posljednjem broju časopisu Politička misao. Provedeno je u dva vremenska intervala tijekom listopada 2016. godine i siječnja 2018. godine na reprezentativnim uzorcima od 1000 ispitanika. Htjeli su ispitati stavove građana i građanki Hrvatske o legalnoj zabrani izravnog govora mržnje i ponuditi različite modele reguliranja tog govora.
Istraživanje je pokazalo da velika većina hrvatskih građana smatra da bi nacističke i fašističke simbole trebalo zabraniti, ali veći dio njih ipak vjeruje da poklič ‘Za dom spremni’ ne sadrži negativne konotacije te da nije povezan s ustaškim režimom. 47 posto ispitanih protivi se uklanjanju spomenika Domovinskog rata koji sadrže slogan ‘Za dom spremni’, dok ih 40,5 posto smatra da bi trebali biti uklonjeni.
Skoro 87 posto ispitanih hrvatskih građana podržava zabranu izravnog govora mržnje koji zagovara nasilje i diskriminaciju određenih skupina te korištenje nacističkih simbola. Taj se broj u odnosu na 2016. godinu, kad ih je bilo 81,4 posto, povećao. Kad je riječ o antifašističkom sloganu ‘Smrt fašizmu, sloboda narodu’ – čak 47 posto ispitanih njih sklonije je njegovoj zabrani, dok se 41 posto tome protivi. Dobra je vijest da su ispitanici manje skloni uklanjanju imena ulica i spomenika koji se odnose na antifašističko naslijeđe, nego li onih koji se odnose na period NDH.
Autori ističu kako su desničarski pokreti i stranke na marginama političke scene te da ne postoji stvarna opasnost za demokratski poredak koji bi ugrozili ekstremna desnica ili ljevica. Smatraju da objašnjenje kako bi građani zabranili i fašističke i komunističke simbole, jer se boje dolaska fašističke ili komunističke diktature, nije realno. Obrazlažu kako zagovaranje zabrane kod građana može biti objašnjeno negativnim historijskim naslijeđem i transgeneracijskim traumama.
Ipak, Kulenović i Blanuša primjećuju rast političke retorike isključivanja i kod marginalnih i mainstream politika, a posebno protiv manjina. Stoga podsjećaju kako je potrebno zagovarati zabranu govora mržnje i konzistentniju primjenu zakonske regulacije koja se na to odnosi.
Iako nam se, dakle, čini da su desničarski pokreti na marginama (gdje uvelike i jesu), moramo uzeti u obzir da su s margina krenuli i neki od najvećih zločinačkih pothvata u povijesti. Moramo danas, također, prepoznati i kako su desničarski pokreti kooptirali modus operandi civilnog društva i koriste ‘sofisticiranije’ metode borbe, djeluju suptilnosistemski.
To da skoro 87 posto ispitanih hrvatskih građana podržava zabranu izravnog govora mržnje je lijepa vijest. Loše je to što bi se tako vrlo vjerojatno izjasnili i pripadnici inicijative koja planira u Strasbourgu tražiti nove puteve za utiranje diskriminacije u društvu. U ime oca i sina i ‘istine’.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
