Boho (bohemian, boemski) stil u modi već dvjestotinjak godina označava izričaj slobodnog duha, stil neograničen strogim pravilima, van uopćenih konvencija. Suštinski je povezan s mladim ljudima koji su se, sad već kroz stoljeća, pokušavali (makar izgledom) distancirati od dominantno materijalističke kulture.
Zamislite lepršavo, šareno, lagano, neopterećeno, poletno. Boho je nastao kao “egzotična alternativa” (modnom) statusu quo, živopisna kontrakultura, prvotno vezana uz umjetnike, pisce, intelektualce, kreativne i nekonvencionalne ljude općenito.
U konstrukciju i percepciju boemskog stila utkana je određena doza ravnodušnosti prema tradicionalnome, prema društvenoj represiji seksualnosti i slobode izbora, prema imperativu materijalnoga i ubrzanoga, ali i prema nekim drugim normama – takav se stil često površno povezivao i s, primjerice, manjkom higijene i raznim oblicima ‘primitivnoga’.
Pojam bohemizam pojavio se u Francuskoj početkom 19. stoljeća, kada su se umjetnici i umjetnice počeli okupljati u izdvojenim, siromašnim, primarno romskim četvrtima. Lišeni nekadašnjeg sustava pokroviteljstva i blagonaklonosti mecena, brojni umjetnici živjeli su u siromaštvu, bez ikakve značajne imovine, kao nomadi. Nosili su istrošenu odjeću, jeli slabo i nikako, pili. I tako su došli u doticaj sa svakodnevicom koju su živjeli Romi i Romkinje, na rubu društva.
Bohémien je zapravo bio zajednički naziv za romsku zajednicu u Francuskoj, za koje se pogrešno mislilo da su stigli u Francusku u 15. stoljeću preko Bohemije (zapadni dio moderne Češke). Izvorni ‘boemi’ tj. inspiracija za kasniji boemski stil, kako u modi, tako i šire kulturno, bili su dakle Romi i Romkinje koji su živjeli u Francuskoj, zanimljvi nomadi s živopisnom poviješću i kulturom te drugačijim pogledom na život i pristupom umjetnosti i modnom izražavanju.
Kasnije se termin ‘boemski’ upotrebljavao uglavnom za umjetnike, ljude koji žive nekonvencionalnim, obično kreativnim i ‘neurednim’ životima. Već sredinom 19. stoljeća, francuski boemi umjetnici i romantičari prihvatili su ‘orijentalne’ stilove odijevanja, šarene tkanine, zveckavi jeftini nakit, raznolike šešire, dugu lepršavu kosu – izgled koji je u potpunosti oponašao izričaj tadašnje romske zajednice.
Pisac Henri Murger tada piše priču Prizori iz života boema, o umjetnicima i intelektualacima u otrcanim kaputima i starim cipelama u siromašnoj pariškoj četvrti, koja je inspirirala Puccinnija za poznatu operu La bohème.
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća aspekti boemske mode odražavali su specifičan način života, bili su “kod” za čitanje karaktera i životnih ‘poslanja’. Kada je boho šik kao modni stil šire zaživio na ulicama diljem Europe, Sunday Times je zanimljivo primijetio kako je ironično da “moderne djevojke nose lepršave cvjetne suknje u nadi da će izgledati boemski, nomadski, živahno i neburžoazijski”, dok su “same ‘ciganske’ djevojke seksi i divne upravo zato što ih nije briga za modu”.
Kako su kasnije masovni mediji i šira modna industrija naveliko prihvatili boho stil, a kontrakultura uplivala u mainstream, teško je danas u njoj još naći alternativnog potencijala. Kada modni časopisi nude skupu dizajnersku odjeću boemskog stila, u kojoj bi se duhovno isprazni bogataši trebali osjećati ‘slobodnije’ i ‘odmaterijalizirano’, jasno je da stvar pomalo djeluje iscrpljeno i isprazno.
Zanimljivo je međutim obratiti pozornost na razvoj boho stila i filozofije, i primijetiti kako je paralelno s modnim i šire kulturnim slavljenjem i prihvaćanjem tog izričaja, pozicija Roma u društvu stagnirala, a nerijetko i – bila degradirana. Od ‘boemskog booma’ Romi nisu ekonomski prosperirali, a nije došlo ni do valoriziranja kreativnosti, originalnosti, raznolikosti i talentiranosti koja je proizišla iz romskih redova, kao ni do pružanja prilike Romima da sami stvaraju i prisvajaju svoje priče.
I dok je u umjetnosti postojalo kontinuirano inspiriranje Romima i fascinantna objektivizirajuća opčaranost izdaleka, u društvima diljem Europe, pa tako i u Francuskoj, nikada nije došlo do pravog prihvaćanja Roma. Boho je postao šik, dok se Rome šikaniralo.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
