U Hrvatsku sam iz Sjeverne Makedonije došao prije tri godine. U Zagrebu radim i studiram i mogu reći da sam se udomaćio. No nastojim održati kontakt s rodnim gradom Skopljem i svake godine u ljeto odlazim onamo na pet do deset dana. Ove godine sam putovao sredinom rujna. Iako ja nisam odrastao u općini Šuto Orizari, ili Šutki, redovito je obiđem jer su ondje odrasli moji roditelji i mnogi moji rođaci u njoj žive.
Šutka se promijenila. Mnogo se gradi. Izgradile su se dvije velike stambene zgrade za koje ljudi govore da imaju svoju pozitivnu i negativnu stranu. Svakako je pozitivno to što će se brojni Romi gastarbajteri koji su iz Šutke otišli raditi u inozemstvo, najviše u Njemačku, Belgiju i Francusku, imati gdje vratiti. Jer Šutka je gusto naseljena i takoreći nema više zemljišta na kojem bi se gradilo kao dosad. Umjesto u kućama, ljudi će sve više živjeti u stanovima. S druge strane, te se zgrade urbanistički ne uklapaju, strše između svih tih kuća. To je, recimo, jedna negativnost.
Šutka se mijenja i na druge načine. Otvorilo se mnogo restorana, kafića i trgovina. Trenutni načelnik općine, kojemu je ovo drugi mandat, učinio je dobrih stvari za Šutku. Uveo je reda, naprimjer, s parkirnim mjestima, uredio je tržnicu na koju dolaze ljudi iz cijele Sjeverne Makedonije. I kulturni sadržaj raste, održao se baš kad sam bio ondje glazbeni jam session. Što se tiče zaposlenosti, dio ljudi radi u Šutki, a dio u ostalim dijelovima Skoplja. Ono što me uvijek iznova ražalosti jest činjenica da mnogi i dalje žive ispod granice siromaštva: mislim da se radi o oko 15-20 posto ukupnog broja ljudi koji žive stvarno loše.
Razgovarao sam o ovim stvarima s istaknutim makedonskim političarom i bivšim načelnikom Šutke Neždetom Mustafom. On je kao veliki problem istaknuo veliku stopu iseljavanja zadnjih godina, najviše u Njemačku. Ljudi su nezadovoljni, ograničene su im mogućnosti. Ne mogu se jednostavno kretati jer Sjeverna Makedonija nije u Europskoj uniji. Kad bi Sjeverna Makedonija ušla u EU, to bi bilo dobro i za Šutku – vjerojatno bi se još više ljudi iselilo, ali mislim da bi se vratili i uložili svoj novac i energiju za njezin razvoj.
S Mustafom redovito razgovaram o razlikama između Hrvatske i Sjeverne Makedonije i o perspektivama koje za Rome u tim zemljama postoje. Uvijek dođemo do zaključka da su u Hrvatskoj životni uvjeti bolji za Rome, iako ni u Hrvatskoj nije sve kako bi trebalo biti. Razgovaramo o radu Veljka Kajtazija i Saveza Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA” koji su zadnjih 15-20 godina napravili mnogo za romsku zajednicu.
Mislim da je potrebna veća suradnja između Hrvatske i Sjeverne Makedonije, da više mladih iz Hrvatske ode u Sjevernu Makedoniju da vide kako Romi ondje žive. I obratno, naravno. Htio bih da mladi osvijeste koje su prednosti i nedostaci zemalja u kojima žive. Siguran sam da bi Romi iz Hrvatske na taj način postali svjesni koje im sve mogućnosti stoje na raspolaganju a kojih u Sjevernoj Makedoniji nema. Možda bi bili motiviraniji. Jer zaista je teško u Sjevernoj Makedoniji opstati kao Rom, mnogi moji rođaci i prijatelji u Sjevernoj Makedoniji ne vide izlaz, nisu se školovali na vrijeme i ne znaju kako da se integriraju. U Hrvatskoj Romi imaju više opcija, kao građani Europske unije mnogo jednostavnije mogu otići u Italiju, Njemačku, Austriju ili neku četvrtu zemlju.
Još jedna stvar o kojoj smo Mustafa i ja razgovarali bila je ideja da se Šutku uključi u turističke programe Skoplja. Kad sam prije desetak godina počeo učiti engleski, s prijateljem Martinom Grkovskim, turističkim vodičem, u sklopu turističkog obilaska Skoplja neformalno sam odlazio i u Šutku. Vodili smo Nijemce, Talijane, Španjolce, zaista smo mnogo stranaca proveli po općini. I danas znamo odvesti strance u Šutku kako bih im prezentirao kulturu svog naroda. Mustafi sam predložio da se takve turističke ture formaliziraju, to bi bila velika stvar jer bi, siguran sam, mnogi ljudi promijenili sliku o Romima – vidjeli bi da Romi imaju doktore, političare, inženjere.
Za kraj, na putu za Skoplje uvijek prođem kroz Niš, grad Šabana Bajramovića. Posjetio sam sada u rujnu njegov muzej, odličan je. U Nišu se organizira i jazz festival na svjetskoj razini posvećen njemu. Uz Niš me veže i jedna osobna priča. Kad sam počeo svirati gitaru u svojim ranim dvadesetima, svirao sam na ulici i u barovima. Moj prvi izlazak izvan Skoplja radi sviranja na ulici bio je u Nišu prije devet godina. Sada sam ponovno svirao i odlučio da će to biti zadnji put, umirovljujem se zbog drugih obaveza u životu. Svirat ću i dalje po barovima i slično, ali ne više na cesti. Potičem mlađe da se okušaju u tome jer se tako otvaraju i probijaju vlastite okvire.
