Engleska vizualna umjetnica svestranog žanrovskog opredjeljenja, Tracey Emin, jedna je od najpoznatijih britanskih suvremenih umjetnica. Njezina djela, koja sežu od filmova do velikih skulptura i u kojima kao glavnu temu uzima vlastiti život, u svojoj su ispovjednosti veoma provokativna. Kao što pokazuju njezini možda najpoznatiji radovi Svi s kojima sam ikada spavala 1963-1995 i Moj krevet, motivi kojima se bavi često su tijelo i seksualnost koje bez zadrške dovodi do razine sirovosti.
Životni put počela je u obalnom gradiću Margateu na jugoistoku Engleske u koji se nakon akademskog likovnog obrazovanja, profesure i izložbi diljem svijeta vratila i gdje danas živi i vodi umjetnički studio. U kasnijoj, pak, fazi života na vlastito je oduševljenje otkrila da po majci vuče podrijetlo od čuvene engleske romske obitelji.
Zašto nikada nisam postala plesačica
Tracey Emin rođena je 1963. godine u četvrti Croydon u Južnom Londonu. Njezin otac podrijetlom je bio turski Cipranin koji je u prvim godinama Traceyjeva života u Margateu bio vlasnik jednog hotela. S Traceyjinom se majkom, Engleskinjom romskog podrijetla, nikada nije vjenčao, čak štoviše, dio vremena provodio je s njom i zajedničkom djecom – Tracey ima brata blizanca – a dio sa svojom drugom obitelji. Kad je Tracey bilo sedam godina, hotel je propao, njezini su se roditelji posve razišli i ostatak djetinjstva provela je s majkom.
U popularnoj BBC-jevoj emisiji Who Do You Think You Are? [Što ti misliš tko si?], u kojoj poznate britanske ličnosti otkrivaju intrige u vezi svog podrijetla, godine 2011. gostovala je i Tracey Emin. S televizijskom ekipom ušla je u istraživanje majčinih istočnolondonskih korijena, pri čemu je otkrila da je njezin pradjed bio Henry ‘Harry’ Hodgkins, radnik u Plinovodu Beckton, tada jednom od najvećih plinskih postrojenja u Europi. Možda zanimljiviji od Henryja bio je njegov otac Joseph koji je prvi napustio klan Hodgkins i otišao raditi u London. Hodgkinsi su bili poznata romska obitelj jugoistočnog dijela Engleske koja je nomadski obilazila regiju i prodavala predmete, najčešće metle i posuđe, koje je putem izrađivala.
O ovim činjenicama iz vlastite povijesti Emin do BBC-jeve emisije nije ništa znala. Njihovo otkriće izazvalo je kod nje oduševljenje pa je tako, primjerice, rekla: Ja sam Romkinja, ja sam lijepa, prava Romkinja. Oni su bili kreativni ljudi koji su živjeli u šatorima, putovali, izrađivali metle. Sjajno, sjajno, sjajno. Međutim, romsko podrijetlo kao ni romske teme u njezinoj poetici nisu bili izravno prisutni, ali njezina ju pozicija na margini (koja ju je, mimo njene volje, dovela u centar umjetničkih zbivanja) te njezino bavljenje motivima vezanim uz niže društvene slojeve indirektno čine bliskom romskoj kulturi.
U dobi od trinaest godina u Margateu se Emin dogodilo nešto što će značajno obilježiti njezin cijeli kasniji život. Bila je, naime, silovana te je iste godine napustila školu. Razdoblje do svoje petnaeste godine kada se preselila u London Emin je kasnije, 1995. godine, obradila u kratkom filmu Zašto nikada nisam postala plesačica. U njemu pripovijeda kako je u Margateu bilo organizirano plesno natjecanje na kojemu je i sama sudjelovala s nadom da bi je pobjeda mogla vinuti u bolji, glamurozniji život negdje u Londonu. No, umjesto uspjeha, Emin je doživjela poniženje jer su momci iz publike, a onda i cijela publika, počeli vikati ‘kurva’ [‘slag’] referirajući se na njezinu promiskuitetnu ranotinejdžersku fazu. O svojim tadašnjim seksualnim iskustvima Emin je u filmu na ovaj način govorila: seks je bio nešto što se moglo naprosto napraviti i bio je besplatan. Seks je bio nešto jednostavno. Nije bilo važno što sam bila mlada, trinaest- ili četrnaestgodišnjakinja. Nije bilo važno što su oni bili muškarci… 19, 20, 25, 26 godina. Nikad mi nije palo na um da ih pitam u čemu je između nas privlačnost. Znala sam da je to naprosto bio seks.
John Molyneux, aktivist i pisac, autor odličnog teksta s početka 2000-ih o Tracey Emin, kazao je da je ona cijelog života i u svim fazama svog umjetničkog stvaranja imala ambivalentan odnos prema seksu, o čemu svjedoče, naprimjer, film Zašto nikada nisam postala plesačica i, s druge strane, jedno od njezinih najpoznatijih djela, instalacija Svi s kojima sam ikada spavala 1963-1995. Kada se bavi zlostavljanjem u djetinjstvu, poniženjem, napuštanjem, silovanjem i pobačajem, kaže Molyneux, Emin o njima govori onako kako se te stvari zaista događaju ženama (…), s ozbiljnom emocionalnom traumom i boli koje pritom nastaju. Kod nje nema romantizacije poniženosti. U vezi s time, iako je u njenom govoru o seksualnosti prisutna osuda seksizma, umjetnički rad Tracey Emin obično se ne uzima kao feministički, a razlog za to Molyneux nalazi u tome što je feminizam u umjetničkom svijetu dalek temama o kojima Emin govori: feminizam u svijetu umjetnosti, govori Molyneux, uglavnom je fenomen srednje klase koji se fokusira na probleme koji zaokupljaju žene iz srednje klase i žene određenih profesija: posebno način na koji su žene reprezentirane u medijima, književnosti, umjetnosti itd. Problemi s kojima se Emin hvata ukoštac – način na koji se tinejdžerice ‘oštro kritizira’ [‘slags off’] ili ‘seksualno iskorištava’ [‘breaks into’] – nisu prepoznati kao feministički zato što dolaze iz drugog svijeta.
Drugi svijet o kojem Molyneux govori ujedno je svijet najbrojnije Eminine publike – mladih djevojaka koje ne pripadaju insajderski i ekskluzivno umjetničkom svijetu. Time Emin demokratizira umjetnost jer govoreći otvoreno i izravno o seksualnosti omogućuje publici iz nižih, radničkih slojeva društva, prvenstveno, dakle, djevojkama, da prepoznaju iskustva koja su im bliska iz njihove svakodnevice. Pritom Emin ne moralizira i ne postavlja pred publiku zahtjev za specifičnom reakcijom; ona osobna iskustva prenosi u umjetničku formu s jednostavnom porukom ‘Ovo je ono što mi se dogodilo; ovako sam se osjećala i ovako sam se s time nosila’.
Umjetnost paralelna životu
Nakon bijega iz Margatea i odlaska u London u dobi od 15 godina, Emin neredovito pohađa srednju školu, a naposljetku i posve odustaje od nje. Posvećuje se ipak sve više umjetnosti i upisuje 1980. godine Koledž za dizajn Medway, danas dio Sveučilišta za kreativne umjetnosti u dvama gradovima jugoistočnih engleskih grofovija Kent i Surrey. Na tom se koledžu zadržala do 1982. godine upoznavši danas renomiranog slikara, pjesnika i glazbenika Billyja Childisha – s kojim je neko vrijeme bila u ljubavnoj vezi – i druživši se sa svestranom skupinom The Medway Poets. Nakon toga, od 1983. do 1986., studirala je i diplomirala grafiku na Umjetničkom koledžu Maidstone (danas također dijelu Sveučilišta za kreativne umjetnosti), a 1987. godine seli u London gdje na prestižnom Kraljevskom koledžu za umjetnost upisuje magistarski studij slikarstva i stječe diplomu 1989. godine.
U ranoj Emininoj fazi, primarni izvori umjetničke inspiracije, koji su se uz nju zadržali i u kasnijem dijelu života, bili su ekspresionistički velikani Egon Schiele i Edvard Munch. O svojim slikarskim počecima i o duboko usađenim ekspresionističkim elementima u svojoj umjetnosti Emin je govorila 2009. godine za The Guardian: Trebale su mi godine da razumijem magiju crtanja. Godinama sam pokušavala učiniti da stvari izgledaju kakve jesu – umjesto da budu ono što jesu. Crtanje je alkemijski jezik. Neke od svojih najdražih crteža napravila sam zatvorenih očiju – ili toliko pijana da se niti ne sjećam da sam ih napravila.
Volim bilježiti trenutak, događaj u sjećanju. Pamtim jedan događaj iz svog djetinjstva. Izvučem ga pred svoj um. Moje emocije tjeraju crtež iz moje ruke – to objašnjava zašto su toliki moji crteži ponovljene slike. To nije zato što crtam istu stvar, nego isti trenutak želi biti ponovno nacrtan. Ja sam čuvarica, kustosica slika koje žive u mome umu. Svaka je slika najprije ušla u moj um, putovala je mojim srcem, mojom krvlju – i onda stigla na kraj moje ruke. Sve je prošlo kroz mene.
Iako je završnom izložbom na studiju na Kraljevskom koledžu postigla određeni uspjeh, period koji je uslijedio bio je, kako je sama rekla, jedan od najtežih u njezinom životu. Bila je trudna s blizancima i izvršila je pobačaj koji se zakomplicirao, bila je bez novca i socijalno izolirana. Sve to dovelo je do ’emocionalnog suicida’ i toga da je uništila gotovo sve svoje radove koje je prethodno napravila. Šest godina kasnije pobačaju i svemu kroz što je prošla posvetila je film Kakav je osjećaj [How It Feels], a 2002. godine stvorila je djelo Posljednji od zlata [The Last of the Gold] s pokrivačem prošivenim savjetima „A do Z o abortusu“. Jedan od njih, primjerice, glasi „Mogla bi osjećati euforiju zbog olakšanja, no budi oprezna jer bi mogla uslijediti depresija“. Razlog za postavljanje takvog djela u galeriju bio je nedostatak informacija i savjeta vezanih uz abortus za djevojke i žene koje se nađu u situaciji izvršiti ga, što je bio slučaj i u njezinoj situaciji 1990. godine. Iskustvo pobačaja navelo ju je i da svoj pogled na umjetničko stvaranje drugačije postavi: Morala sam prestati raditi ono što sam radila. Obećala sam si da se neću ponovno početi baviti umjetnošću osim ako ju paralelno mogu opravdati na temelju vlastitog života.
Izlaganje intimnog prostora
Uspjevši se izvući iz krize, u Emininoj umjetničkoj karijeri sredinom 90-ih započinje veliki uzlet. Najprije je 1993. s kolegicom i prijateljicom Sarom Lucas u Londonu otvorila trgovinu u kojoj su prodavale vlastite radove i radove drugih umjetnika. Iste godine u galeriji suvremene umjetnosti White Show u Londonu postavila je prvu samostalnu izložbu pod naslovom Moja velika retrospektiva 1963-1993, kojom je htjela sugerirati da su se, unatoč tome što joj je karijera bila na početku, u njezinom životu već odvili neki značajni događaji. Iduće godine s galeristom i tadašnjim partnerom Carlom Freedmanom Emin se uputila na američku turneju od San Francisca do New Yorka na kojoj je, kako bi financirala putovanje, čitala iz Istraživanja duše, trideset stranica dugačkom autobiografskom pregledu vlastitog života do trinaeste godine i događaja koji joj je prekinuo djetinjstvo.
Prvi veći proboj u široj javnosti Emin je ostvarila instalacijom Svi s kojima sam ikada spavala 1963-1995. Radi se o šatoru čija je unutrašnjost prekrivena imenima 102 osobe s kojima je autorica dijelila krevet od vlastitog rođenja do vremena izrade djela – nalazila su se ondje imena članova obitelji, prijatelja, ljubavnika, čak i fetusa umrlih pri pobačaju. Na podu je kao memento stajala poruka „Sa samom sobom, uvijek sa samom sobom, nikad ne zaboravi“. Tim djelom, koje je na radikalan način otvorilo javnosti ulaz u privatnu sferu, Emin je, zajedno sa Sarom Lucas i Damienom Hirstom, postala glavna predstavnica pokreta Young British Artists (YBAs) koji je dominirao britanskom umjetnošću 90-ih. Kultnu instalaciju je, usprkos Emininom prvotnom protivljenju zbog njegove podrške Margaret Thatcher, kupio mogul i kolekcionar Charles Saatchi. Godine 1997. Saatchi ju je u sklopu izložbe Senzacija [Sensation] izložio u Kraljevskoj akademiji u Londonu, zatim i u Berlinu i New Yorku, no godine 2004. uslijed požara u Saatchijevom skladištu u Londonu instalacija se uništila.
Emininoj prisutnosti u široj javnosti svakako je doprinio njen nastup 1997. godine u emisiji Je li slikarstvo mrtvo? na britanskom Channel 4. Emisiju je, uvelike pod utjecajem alkohola i potvrdivši svoj status ‘zločeste djevojke’ britanske umjetnosti, napustila prije završetka prethodno se okomivši na sve prisutne umjetnike i umjetnice i na njihove umjetničke stilove s uvjerenjem da su elitistički udaljeni od života.
Godine 1999. Emin je održala prvu samostalnu izložbu u SAD-u, Svaki dio mene krvari, a iste je godine dosegla zenit svoje karijere instalacijom Moj krevet i popratnom nominacijom za Nagradu Turner, najprestižniju britansku nagradu u polju umjetnosti. Readymade instalacija Moj krevet predstavlja krevet premješten iz spavaće sobe sa svim zamrznutim elementima emocionalno rastresenog života koji se na njemu odvijao tijekom nekoliko prethodnih dana ili čak tjedana – krevet je neuredan, prljav, s ostacima i tragovima alkohola, cigareta, hrane i seksa. Iako je instalacija izazvala val najčešće negativnih reakcija i kod publike i kod kritike te iako su ti isti lakovjerno Moj krevet uzeli kao pravi krevet Tracey Emin, oni tankoćutniji, poput Johna Molyneuxa, podsjećaju na kontekst i smisao Emininog postavljanja instalacije. Moj krevet, govori Molyneux, jednako je svjesno konstruirano djelo kao i Van Goghova slika svoje sobe. Ono što ih čini takvima, bez obzira na vještinu i trud potrebne za njihovu izradu, jest kontekst iz kojeg dolaze i u kojemu se nalaze, odnosno muzejski prostor, prethodni rad umjetnika ili umjetnice, odnos umjetničke javnosti prema njima itd. Što se tiče smisla Mog kreveta, Molyneux govori najprije da spavaća soba i osobito sam krevet predstavljaju mjesto privatnosti, intimnosti i seksa, patnje i bolesti; nadalje, prema stereotipu, žene su kućanice i odgovorne za kućanske poslove pa bi slijedom toga, nastavlja Molyneux, neuredna kuća sramotila ženu, činila od nje ‘kurvu’ mnogo više nego što bi to vrijedilo u slučaju muškarca. Izlaganjem ‘vlastitog’, i to neurednog kreveta u javni muzejski prostor Emin, dakle, istovremeno poništava strogu podijeljenost na privatno i javno kao i zatvorenost žena u sferu privatnosti i svođenje na ulogu domaćice koja održava red u kući. Time je ‘njezin krevet’ sušta suprotnost nekom prosječnom, nevidljivom krevetu koji tek ovakvim umjetničkim činom dobiva svoju vidljivost. Moj krevet se danas nalazi u Muzeju suvremene umjetnosti u Londonu kojem ga je 2012. godine skupa s dvjestotinjak drugih djela donirao već spomenuti bogati kolekcionar i ljubitelj YBA umjetnosti Charles Saatchi.
Vraćanje Margateu
Tracey Emin se u desetljeću nakon Mog kreveta posvetila istraživanju različitih vrsta umjetničkih medija. Važnu ulogu pritom je imao povratak Margateu, mjestu njezinog djetinjstva. Vidljivo je to u čestom korištenju neonskih svjetala i ostalih materijala koji podsjećaju na turističke i zabavne sadržaje tog obalnog gradića. Svoj život 2005. je godine prikazala u knjizi Čudozemlje [Strangeland], spoju ispovijesti i memoara koji prikazuje put njenog postajanja, kako kaže, sjebanom, ludom, anoreksičnom, bez djece i ovisnom o alkoholu lijepom ženom. Usprkos takvom doživljaju same sebe, vanjska visoka vrednovanja njezinog djela nisu prestala: godine 2007. predstavljala je Veliku Britaniju na 52. Venecijanskom bijenalu, a 2011. je postala profesoricom crtanja na Kraljevskoj akademiji za umjetnosti u Londonu, uz Fionu Rae tek druga žena koja je to uspjela u više od 200 godina dugoj povijesti te institucije. I pored toga, godine 2013. od britanske je države za svoj rad dobila priznanje Zapovjednica najizvrsnijeg reda Britanskog Carstva (tzv. CBE).
Nakon obilaska svih dijelova svijeta postavljanjem svojih izložbi i držanjem predavanja, Emin se Margateu odlučila vratiti ne samo u svojoj umjetnosti nego i fizički. Ondje je, preboljevši tešku bolest, 2023. godine otvorila umjetničku školu i studio TKE Studios kojime mladim, prije svega lokalnim umjetnicima i umjetnicama želi pružiti šansu i prostor kojeg ona sama kao mlada djevojka skromnog podrijetla nije imala. Danas boravi na relaciji Margate-London-jug Francuske, sa sporadičnim suradnjama s umjetničkim institucijama u drugim dijelovima svijeta kao što je Munchov muzej u Oslu pored kojeg stoji njezina velika skulptura naziva Majka.
