Posao učitelja/ce ne prestaje s oglašavanjem školskog zvona i zatvaranjem vrata učionice nakon nastave, već su za svoje učenike oni/e i mentori, savjetnici, a često i uzori i prijatelji. Naše sugovornice, Ivana Filipović iz Osnovne škole Šećerana, Maja Okreša iz Osnovne škole Vladimira Nazora Pribislavec, Božena Dokša i Natalija Jezerinac iz Osnovne škole dr. Ivana Novaka Macinec, svoju profesiju doživljavaju kao životni poziv pa uz sve radosne trenutke provedene uz dječje osmjehe i igru, izazovniju stranu tog poziva doživljavaju kao njegov sastavni dio. Bez obzira na to što danas njihove škole, u vrlo visokom postotku, uglavnom polaze djeca romske nacionalnosti, one su i dalje interkulturalne ustanove, mjesta na kojima se promiče poštovanje prema svakoj vrsti različitosti, uključujući kulturu, tradiciju i vjeru.
Ivana Filipović učiteljica je u Osnovnoj školi Šećerana. Govori nam kako svoje učenike uči […] važnosti uvažavanja i suradnje jer na području Osječko-baranjske županije romska populacija je brojna, pa ćete tako uvijek u razredu biti jedno ili dvoje romskih učenika. Školu pohađaju učenici hrvatske, mađarske, srpske i romske nacionalnosti, što školu čini lokalnom multikulturnom obrazovnom institucijom koja svoje učenike od najranije dobi mora osvijestiti o važnosti tolerancije. Osim nacionalnih različitosti, u školi imamo i učenike različitih vjerskih uvjerenja, stoga se trudim podučiti ih koliko je važno međusobno poštovanje bez obzira na razlike među njima. Jednakost u postupanju mora biti kredo svakog dobrog učitelja, smatra Filipović, a da je senzibilizacija djece od najranije dobi put u pravedniju budućnost svjedoči svojim primjerom. I sama je odrastala u okolini u kojoj se još kao dijete susretala s romskom djecom, a nejednakost koju je već kao djevojčica uočavala, duboko se utisnula u nju te kasnije odredila njen profesionalni put. Rođena sam 1986. godine i sjećam se da je romsko dijete uvijek bilo po strani, izolirano. Toga kod nas više nema. Kada sam upisivala učiteljski fakultet, znala sam da ću jednog dana raditi s njima, prisjetila se Filipović. Još kao studentica, od svog kolege romskog podrijetla učila je pokoju riječ na bajaškom jeziku, znajući da će joj u budućnosti trebati. Već je tada bila svjesna da je progovoriti na romskom jeziku ključno za stvaranje odnosa međusobnog razumijevanja i povjerenja između učitelja i učenika. Danas ističe, […] jednako grlim svako dijete, neovisno o njihovim razlikama, a to doživljavam kao svoju ljudsku i profesionalnu obvezu.
Odrastanje s romskom djecom pamti i Božena Dokša, danas ravnateljica Osnovne škole dr. Ivana Novaka Macinec koju pohađa devedeset posto romskih učenika. Naša škola je ‘romska’ škola i meni je pravo zadovoljstvo voditi je. Vjerujem da je tome tako jer sam odmalena okružena Romima s kojima sam kao djevojčica išla u školu, govori Dokša. Odrasla je u Trnovcu na koje se oslanja najveće romsko naselje u Međimurju, Parag. Suživot sa zajednicom za nju je bio dio svakodnevice, a kontakt i interakcije uslovile su njezin kasniji rad u ulozi pedagoga. Ovdje je suživot s Romima normaliziran jer nas od drugačije skupine naroda dijeli samo 200 metara zračne udaljenosti. Romi su i nekada bili u mojoj obiteljskoj kući i za našim obiteljskim stolom, priča Dokša. Rano je prepoznala važnost uspostave suradnje učitelja s roditeljima, poglavito s majkama učenika, koje imaju ključnu ulogu u ranoj životnoj dobi svoje djece. Povjerenje je, govori ona, element koji predviđa u kojoj ćemo mjeri poboljšati kasniji uspjeh naših učenika te dodaje: Što profesionalno, što privatno, i sama se družim s mladim majkama Romkinjama s kojima rado popijem kavicu i razgovaram o životu i njihovim problemima. To je način na koji možeš doprijeti do čovjeka. U društvu u kojem romsku zajednicu tište predrasude i stereotipi većinskog stanovništva te u kojem je kontakt dviju naroda obilježen animozitetom i međusobnim nepovjerenjem, najviše trpe djeca. Upravo je to razlog učestalih posjeta učitelja naselju. Želimo im se tako približiti i dati do znanja da u nama imaju prijatelje i suradnike, što će zasigurno donijeti pozitivne rezultate, rekla je Dokša.
Maja Okreša godinama radi u osnovnoj školi u Pribislavcu, a već za svojih studentskih dana znala je da će raditi i s romskom djecom, što doživljava kao izazov, ali i nadahnuće. Po završetku fakulteta, radila je u brojnim međimurskim školama, a nakon dvanaest godina rada dobila je stalno zaposlenje u razredu kojeg većinski polaze djeca romske nacionalnosti. Socijalnu osjetljivost i međusobno uvažavanje ne razvija samo među svojim učenicima, već i kod svoje vlastite djece. Moja djeca pohađaju školu gdje radim. Sin polazi šesti razred u kojem su njegovi kolege uglavnom romske nacionalnosti, ali oni među sobom ne stvaraju razlike, što mi je kao majci izuzetno važno. To je smjer u kojem sam odgajala svoju djecu, u skladu s mojim osobnim stavom koji me vode i kroz karijeru, istaknula je.
Od rada s romskom djecom unatoč svim poteškoćama s kojima se susretala nije odustala ni Natalija Jezerinac, profesorica hrvatskoga jezika u školi u Macincu. Otkad je došla u školu, govori, nije tražila drugi posao, no prvih je dana rada doživjela svojevrsni “šok”. U Macinec sam došla iz škole u kojoj se aktivno govori hrvatski jezik. Na prvom sam satu učenicima rekla da se jezik kroz stoljeća mijenjao, a oni su me gledali i pitali: ‘Što je to stoljeće?’ Nešto kasnije, kada su za zadaću dobili opisati unutarnji prostor škole, jedan od učenika je napisao: ‘Imamo čak i vodu’. U tom su mi se trenutku otvorile oči i osvijestila sam gdje se nalazim te u kakvim uvjetima još uvijek žive neki naši učenici. Odlučila sam ostati i učiniti sve da doprinesem kvalitetnijem životu i obrazovanju te djece. Dok većina učitelja teži tome da njihovi učenici postižu odlične rezultate na natjecanjima, smotrama i drugim školskim takmičenjima, Jezerinac teži svoje učenike naučiti hrvatski jezik. Za nju je to, najveći uspjeh. Prilagodim gradivo, mnogo radimo, a vježbamo i izražavanje koje je veliki problem čak i u osmom razredu. Njima je doista teško napisati sastavak, a poštovati pravopisnu normu gotovo nemoguće. Znam da se mnoge škole diče svojim uspjesima na natjecanjima, no mene to ne veseli. Mnogo sam zadovoljnija kada imam dijete koje mi uspije nešto ispričati ili napisati, makar pet vlastitih rečenica na hrvatskom jeziku. Onda kada dijete u šestom razredu počne pisati pisanim slovima, to mi znači više nego kada bih bila mentorica učenika na državnom natjecanju. Meni je ovo neprocjenjivo i zato sam i dalje ovdje, rekla je za kraj.
Ove učiteljice primjer su kulturno osjetljivih učitelja, odnosno stručnjaka koji u svom radu u okviru kulturno relevantne pedagogije rade ne samo na postignućima učenika, već pomažu učenicima da prihvate i afirmiraju svoj kulturni identitet dok razvijaju kritičke perspektive prema nejednakostima u društvu. Ključna komponenta ovog modela pedagogije je stvaranje okruženja u kojem učenici potvrđuju i cijene svoje kulturno podrijetlo, a istovremeno razvijaju poznavanje najmanje jedne druge kulture kako bi prepoznali probleme stvarnog svijeta koji rezultiraju društvenom nejednakošću prema marginaliziranim skupinama. Ono zahtjeva da sam učitelj ne osjeća kulturnu odbojnost prema drugim skupinama, no često u praksi kažu sugovornice, to i nije slučaj. Primjerice, među njihovim kolegicama i kolegama ima i onih koji su nastojali izbjeći rad u mješovitoj nacionalnoj sredini. Nasuprot tome, djeca naših sugovornica i sama polaze interkulturalnu školu, danas školu s učenicima pretežito romske nacionalnosti.
