Nakon završene Prirodoslovne škole Vladimira Preloga u Zagrebu, smjer kemijski tehničar, Danijela Halilović je razmišljajući o nastavku visokoškolskog obrazovanja najprije izabrala Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu, ali umjesto da upiše nastavnički smjer fizika i kemija za koji je prošla sve uvjete nešto se u njoj prelomilo i izabrala je zdravstvenu profesiju. Pomaganje ljudima, biti ovdje za one kojima sam potrebna je ono što me ispunjava, razmišljala je sama sa sobom i zatim upisala Zdravstveno veleučilište u Zagrebu. Studij je završila 2020. godine, a ove godine planira upisati magistarski studij.
Iako si diplomirala 2020. godine još uvijek čekaš priliku da odradiš pripravništvo, zašto je potrebno toliko dugo čekati?
Svake godine sa Zdravstvenog velučilišta u Zagrebu izađe oko 200 diplomiranih studenata koji čekaju pripravništvo, a onda postoji i fakultet u Osijeku, Rijeci i Splitu te oni koji su završili privatni fakultet Libertas međunarodno sveučilište. Treba uzeti u obzir da pripravništvo čekaju i oni studenti koji su diplomirali godinu pa čak i nekoliko godina ranije. Dakle, ima nas previše, a kvota za pripravnike ima premalo jer u kvote ulaze, primjerice fizioterapeuti, medicinsko-laboratorijski dijagnostičari, sanitarni inženjeri i radiolozi. Zaista treba godinama čekati i biti uporan, iako mnogi odustanu jer su u međuvremenu prisiljeni potražiti posao u nekoj drugoj struci kako bi mogli zaraditi za život. I ja sam u međuvremenu radila druge poslove izvan moje struke, ali još uvijek nisam odustala. Ove godine planiram upisati magistarski studij jer bih htjela specijalizirati mišićno-koštanu fizioterapiju. Još od malena, od trenutka kad je moja sestra imala operaciju koljena, zanima me postupak rehabilitacije jer nakon što kirurzi odrade svoj posao potrebno je tijelo ponovno dovesti u funkciju. Od različitih polja u medicini meni su nekako najdraže ortopedija i sportska medicina pa sam u međuvremenu upisala i tečaj za manualnu terapiju koji ima dosta poveznica s onim što planiram specijalizirati.
Koliko ti podrška i razumijevanje obitelji pomaže da ne odustaneš od struke?
Iznimno sam zahvalna svojim roditeljima što imaju toliko razumijevanja i što su me oduvijek podržavali u tome da se školujem. Moja majka nije završila školu, ima samo jedan razred osnovne škole, ali je za mene uvijek htjela bolje i dala je sve od sebe da me školuje. To mi je ujedno i dodatna motivacija da i ja ne odustanem nakon svega što su mi pružili i omogućili.
Često dolaziš u Središnju knjižnicu Roma u Republici Hrvatskoj, je li i čitanje jedan od tvojih interesa?
U srednjoj školi smo imali čitateljski književni klub koji se odnosio na rad u knjižnici u sklopu kojeg su nas učili kako popravljati knjige koje bi se oštetile ili odvojile od korica te smo barem jednom mjesečno imali i susrete na kojima smo čitali i razgovarali o književnim djelima. Za zadatak smo dobili neku knjigu koju smo svi morali pročitati i onda bismo o toj knjizi razgovarali, o tematici, o likovima, razvila se uvijek neka rasprava, a obično su i teme bile birane tako da su nam kao srednjoškolcima bile bliske. Uvijek sam bila u knjižnici i znala sam točno gdje koja knjiga stoji i gdje pronaći, primjerice talijansku književnost ili ruske klasike. Moja ljubav prema čitanju i knjigama rodila se u srednjoj školi. I danas stalno nešto čitam, a trenutno sam se prebacila na online knjige. S knjigom je kao da cijeli život imaš mentora od kojeg možeš nešto naučiti.
Koja ti je knjiga ostala u sjećanju?
To je svakako prva knjiga u koju sam se “zaljubila”, čitala sam je u srednjoj školi, a zove se Ahilejeva pjesma, autorice Madeline Miller. U to vrijeme me zanimala Grčka i starogrčka kultura pa me knjiga fascinirala i do danas mi je ostala u sjećanju.
Jesi li čitala knjigu nekog romskog autora ?
Nisam, ali bih voljela. Inspirirala me emisija na Radiju Kali Sara o romskoj pjesnikinji Bronislawi Wajs Papuszi i njenom životu tako da je zbirka njezinih pjesama nešto što bih prvo voljela pročitati.
Govoriš li romski jezik? Bi li mogla čitati na romskom jeziku?
Romski jezik razumijem, ali ga ne govorim. Baš sam pričala s roditeljima o tome kako je generacijski došlo do toga da se znanje materinjeg jezika pomalo gubilo i u našoj obitelji. Moji su baka i djed međusobno pričali na romskom, ali ne i sa svojom djecom. Moji su roditelji tako poznavali ovaj jezik, ali ga nisu aktivno koristili, a nisu ni s nama pričali na romskom. Tako smo došle sestra i ja, treća generacija, koje obje razumijemo romski, ali ga ne govorimo. Pomalo je zastrašujuće kad shvatiš da su dovoljne samo dvije generacije da se jezik izgubi iz upotrebe stoga ga treba zaista njegovati kako bi Romi sačuvali svoju djedovinu, važan dio svog identiteta u spomen na sve generacije koje su, usprkos svim povijesnim okolnostima, ovaj jezik očuvale do današnjih dana.
