U ovom tekstu donosimo razgovor s delegacijom s Kosova koja je Savez Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA” posjetila početkom kolovoza ove godine povodom obilježavanja Međunarodnog dana sjećanja na romske žrtve genocida u Drugom svjetskom ratu / Samudaripena. Razgovarali smo sa Zoranom Kitićem, službenikom Općine Kosovo Polje koji kao koordinator za prava zajednica i integraciju radi u Uredu za zajednice i povratak, Suhatom Ademijem, bivšim savjetnikom za manjine u uredima obnašatelja izvršnih funkcija a danas potpredsjednikom Ureda za zajednice i povratak, te s Fehmijem Gašijem, predstavnikom romske zajednice na Kosovu. Gosti su ujedno bili predstavnici triju manjinskih skupina koje žive na Kosovu – Zoran Kitić srpske, Suhat Ademi egipćanske, a Fehmi Gaši romske.
Mogli bismo započeti s vašim iskustvom tijekom boravka ovdje u Savezu i impresijama nakon obilježavanja Samudaripena.
Zoran Kitić: Prvi kontakt s “KALI SAROM” ostvario je Ridvan Gaši, Fehmijev sin, koji na Kosovu radi na televiziji. Bio je ovdje nekoliko puta i upoznao je gospodina Veljka Kajtazija. Prvi put kad smo došli prije nekoliko mjeseci prvenstveno smo se željeli upoznati s radom “KALI SARE”.
Fehmi Gaši: Kao predsjednik romske organizacije na Kosovu, ja moram zahvaliti gospodinu Kajtaziju i “KALI SARI” na pozivu da vas posjetimo i da sudjelujemo na komemoraciji povodom obilježavanja 2. kolovoza kada su mnogi Romi stradali. Posebno smo se osjećali. Pogotovo kad smo vidjeli koliko je Roma bilo ubijeno. Bilo je jako emotivno. Mnogo nam je značio i sastanak na kojem smo tijekom ovog posjeta sudjelovali. Osjetilo se zajedništvo među delegacijama iako smo došli iz svih krajeva Europe.
Koja je, za one koji možda ne znaju, etnička razlika između Roma, Aškalija i Egipćana? Kod vas se Aškalije smatraju zasebnom etničkom skupinom, dok se u Hrvatskoj gledaju kao dio romske manjinske zajednice. Usto, u Hrvatskoj čak i među upućenijom javnošću vlada mišljenje da su Romi, Egipćani i Aškalije zapravo Romi.
Suhat Ademi: Između Aškalija i Egipćana etnički nema nikakve razlike, oni su isti narod. Prije rata na Kosovu, obje su se skupine nazivale istim imenom – Egipćani. Poslije rata, kad su se Albanci vratili na Kosovo, veći dio se deklarirao kao Aškalije kako bi izbjegli neugodnosti s kosovskom vlašću budući da su Egipćani prije rata bili uz srpsku vlast. Danas, primjerice, ima situacija gdje su u istoj obitelji otac i jedan sin Egipćani, a majka i drugi sin Aškalije.
Povijesno gledano, nema izvora u kojima bi nas se spominjalo kao Aškalije, dok kao Egipćana ima. Jedan povjesničar iz Makedonije ima knjigu u kojoj piše kada smo i kako došli na ove prostore. U Prištini postoji džamija koju je, prema predaji, za 24 sata izgradila vojska iz Egipta. Prema jednom drugom povjesničaru, na Kosovu su pronađeni kameni spomenici iz 2. ili 3. stoljeća nove ere na kojima se navodi da su Egipćani tada bili ondje prisutni. Postoji još mjesta koja govore o Egipćanima. Za Aškalije, s druge strane, nema takvih vjerodostojnih povijesnih izvora.
Zoran Kitić: Što se tiče razlike između Aškalija i Egipćana, stvar je samo u deklariranju, dok se u vezi razlike između Roma, Aškalija i Egipćana može reći da je porijeklo Roma iz Indije, a ovih iz Egipta. Aškalije i Egipćani za sebe kažu da uopće nisu Romi. Ovo što kažete da za sve tri zajednice misle da su Romi, to i dalje vrijedi i kod nas kod većinskih zajednica. To je, rekao bih, velikim dijelom zbog neznanja.
Fehmi Gaši: Razlika je i u jeziku, naravno. Romi su sačuvali svoj romski jezik, a Egipćani i Aškalije su se asimilirali i govore albanskim.
Kakva je u području obrazovanja, zapošljavanja i ostalih socijalnih pitanja situacija s romskom zajednicom u vašoj Općini Kosovo Polje i kakva je generalno na Kosovu? Poznato je da su mnogi Romi zbog rata 1999. napustili Kosovo.
Zoran Kitić: S obzirom da radim kao koordinator za prava zajednica i integraciju u Uredu za zajednice i povratak, mogu dati usporedbu s razdobljem prije rata 1999. i danas. Što se tiče raseljenih nakon 1999. godine, to se odnosi na one koji su otišli u Makedoniju, Crnu Goru i Srbiju. Od 2012. godine provodimo i proces repatrijacije osoba iz inozemstva. Mnogo je Roma vraćeno i kao raseljenih iz regije i kao repatriranih iz inozemstva. Potonji su uglavnom ljudi koji su zatražili azil u inozemstvu, u Njemačkoj, Francuskoj, Norveškoj, Švedskoj i drugim zemljama. Stanje prije 1999. godine i danas veoma se razlikuje.
Fehmi Gaši: Samo jedan primjer, ranije je bilo teško kao Rom ili Aškalija naći posao. Sada je bolje. Ili ako se uzme obrazovanje, mnogo više djece pohađa srednju školu i kasnije upisuje fakultete. U školi, da dam još jedan primjer, djeca imaju po jedan sat tjedno romskog jezika. Doduše, u našoj Općini Kosovo Polje, djeca školu pohađaju u dva sustava – jedan je, moglo bi se tako reći, albanski ili kosovski, gdje većinu čini albanska djeca, a drugi, najčešće u manjim sredinama gdje većinu čine Srbi, srpski. U albanskom sustavu ne uče romski jezik, dok u srpskom uče.
Zoran Kitić: Ranije učenja romskog jezika nije bilo ni u srpskom sustavu. Sâmo obrazovanje je prije i malo poslije rata bilo na niskom nivou kod Roma, Aškalija i Egipćana. Sad je potpuno drugačija situacija. Dobar broj ljudi završava i fakultete. Postoje stipendije za manjinske zajednice koje daju Općina, Ministarstvo i druge institucije. No budžeti namijenjeni stipendiranju nisu specificirani za svaku od manjinskih zajednica. I to često nisu stipendije za svaki mjesec u školskoj ili akademskoj godini, nego jednokratna naknada za uspješne studente.
Fehmi Gaši: Još jedna stvar. Kod nas se na nacionalnoj televiziji svaki dan emitira program na romskom jeziku.
Zoran Kitić: Da. Postoje dvije nacionalne frekvencije. Na prvom programu nacionalne televizije, RTK 1, sadržaj je isključivo na albanskom jeziku, a na RTK 2 miješano na srpskom, romskom i drugim jezicima manjinskih zajednica.
Suhat Ademi: Egipćani na nacionalnoj televiziji imaju sat vremena dnevnih novosti na svom jeziku. Romi imaju više.
Zoran Kitić: Postoji razlog za to. Aškalijama i Egipćanima je materinji jezik albanski, a Romima je romski. No Romi također pričaju srpski i albanski.
Suhat Ademi: Ja bih skrenuo na jednu drugu temu. Mogu reći da je kod vas u Hrvatskoj uloga saborskog zastupnika, osobito saborskog zastupnika romske nacionalne manjine, prepoznatljiva po učinkovitosti. Vidi se da se radi. Potrebna je za to politička volja. I treba biti iskren i reći da manjinske zajednice svoje interese ostvaruju, kako kod nas tako i kod vas, kad stanu uz većinsku stranku ili stranku iz većinske zajednice. Kao kompenzacija, jer većinska stranka teško u parlamentu sama donosi odluke. Kod nas postoji funkcija savjetnika za zajednice u uredu predsjednika. Tu sam funkciju i sam obnašao dvije godine. Nažalost, ta funkcija nema neku težinu. Više je savjetodavna. Još jedan je problem to što na funkcijama koje se bave manjinama kod nas nisu zaposleni pripadnici manjina. Pitali smo i najviše političke instance zašto je tako, ali nismo dobili odgovor.
Zoran Kitić: U našem parlamentu zagarantirano je dvadeset mjesta za manjinske zajednice – deset za Srbe, a ostalih deset za Rome, Aškalije, Egipćane, Bošnjake i druge zajednice. Ali to je nedovoljno.
Suhat Ademi: Značajan problem je i jedan termin koji se koristi u diskursu o manjinama. Radi se o terminu ‘RAE’ koji objedinjuje Rome, Aškalije i Egipćane. Mi kao Egipćani smo protiv njega jer želimo da se svaku zajednicu tretira zasebno i da se kreiraju zasebne politike, a ne za sve tri zajednice odjednom. Kad na sastanku netko iskoristi skraćenicu ‘RAE’, mi odmah reagiramo jer ne želimo da nas se tretira kao jednu, nego kao tri zajednice, dakle formalno kao zajednice Roma, Aškalija i Egipćana. Za tzv. ‘RAE’ zajednice rezervirana su četiri mjesta u parlamentu. Kod izbora, tko od predstavnika neke od tih zajednica dobije najviše glasova, dobije dva mjesta. Trebalo bi biti da za svaku zajednicu bude jednak broj zastupničkih mjesta. Trenutno su u parlamentu dva romska zastupnika te po jedan aškalijski i egipćanski. No problem je što su i ta dva romska zastupnika na međusobno suprotnim političkim listama, kosovskoj i srpskoj, tako da ne postoji jedinstvena politika prema romskoj zajednici.
Htio bih na još nešto svratiti pozornost. Kod nas, kao i kod vas, postoje nacionalne strategije i akcijski planovi. Mi kao Egipćani smo na vlastitu inicijativu izašli iz aktualne strategije jer ne želimo da nas svode pod termin ‘RAE’ i jer mislimo da se ne radi kako treba. Možemo uzeti ovako: zamislite da se politiku prema srpskoj, bošnjačkoj i turskoj manjini, koje također žive na Kosovu, kreira pod jednim i skupnim nazivom ‘SBT’. Može li se za tri različite zajednice kreirati jedinstvena politika koja bi bila dovoljno osjetljiva za različite potrebe koje zajednice imaju? Primjer možda jest neadekvatan jer su razlike između Srba, Turaka i Bošnjaka veće, ali i između romske, aškalijske i egipćanske zajednice postoje dovoljne razlike da ih se tretira kao zasebne manjinske skupine.
Zoran Kitić: Razlog za takvu objedinjenu neadekvatnu politiku prema Romima, Aškalijama i Egipćanima je taj što su na početku, tijekom 90-ih, većinske zajednice Egipćane i Aškalije promatrale kao Rome.
Prema zadnjem popisu stanovništva, koliko Roma živi na Kosovu?
Zoran Kitić: Zadnji popis je bio nedavno, prije nekoliko mjeseci, tako da se rezultati još ne znaju.
Suhat Ademi: Prema popisu iz 2011., na Kosovu živi oko 16,000 Aškalija i oko 11,000 Egipćana. Točan broj Roma ne znamo, vjerojatno ima mnogo onih koji se tako ne deklariraju, ali broj je svakako bio veći prije rata. Broj je tada bio velik i zato što su se brojni Egipćani i Aškalije deklarirali kao Romi.
Kako stojite s romskim organizacijama i udrugama?
Zoran Kitić: Ako govorimo za Općinu Kosovo Polje, međunarodne organizacije su zaštitu romske, aškalijske i egipćanske zajednice podigli na viši nivo, posebno u periodu nakon 1999. godine dok su bili administratori Općine. To je trajalo do 2008. kad je proglašena nezavisnost Kosova i kad su se administratori povukli.
Suhat Ademi: Kod nevladinih organizacija postoji jedna značajna razlika. Jedno je kad Romi, Egipćani ili Aškalije rade sami za sebe, a drugo kada pripadnici drugih, najčešće većinskih zajednica rade za njih. Dogodi se da Općina otvori natječaj za projekt vezan uz Rome, Aškalije i Egipćane, a na njega se javi, recimo, albanska nevladina organizacija i dobije ga. U Općini Kosovo Polje je 900 romskih, aškalijskih i egipćanskih kućanstava i mi međusobno poznajemo vlastite potrebe. Netko izvan zajednice ili sa slabim kontaktom s njom te potrebe ne poznaje. Naprimjer, projekte vezane uz maloljetničke brakove redovito dobivaju udruge koje nisu povezane s nama. To me na neki način vrijeđa jer ne samo što naše udruge ne dobivaju projekte nego i maloljetnički brakovi više nisu toliko prisutni i ne nalaze se među središnjim izazovima s kojima se suočavamo. Na tu temu oni stalno uzimaju projekte. A nije da nema naših osposobljenih ljudi koji bi mogli dobivati i voditi projekte.
Zoran Kitić: Jedno od rješenja moglo bi biti da se prilikom natječaja daje prednost manjinskim organizacijama ukoliko svi ispunjavaju iste kriterije.
Što biste rekli, kakav je standard života kod svih triju manjina – Roma, Aškalija i Egipćana?
Zoran Kitić: Generalno gledano, po stupnju obrazovanosti, Aškalije i Egipćani stoje bolje od Roma, ali u našoj Općini, ili barem u našem naselju od 900 kućanstava, stojimo isto.
Koji su najveći izazovi za Rome na Kosovu danas? Na čemu bi se trebalo najviše raditi?
Fehmi Gaši: Na obrazovanju i zapošljavanju.
Zoran Kitić: Istina, ali na Kosovu je generalno takva kriza da poslova nedostaje i za opću populaciju.
Suhat Ademi: Na razini Općine, nema primjerice posebnog budžeta za manjine.
Zoran Kitić: Ured u kojem ja radim ima zaseban budžet za manjine, ali to su vrlo mala sredstva. Postoji još jedna zanimljiva stvar. Zbog ratnih sukoba krajem 90-ih, mnogi su se raselili i kad bi se vratili, naseljevali bi se u mjestima i gradovima gdje su prije rata živjeli u manjem broju. To vrijedi primjerice za našu Općinu. U njoj su dosegli 12 posto od ukupnog broja stanovništva, što im onda omogućava da kao maninjske skupine ostvare određena prava.
