U okviru Dana romske kulture u ožujku i travnju, koji su otvoreni izložbom “Rromengo drom – Tisuću godina migracija Roma”, a u sklopu kojih su održana i tematska predavanja profesor Daniel Rafaelić održao je jedno na temu pojavnosti Roma u popularnoj kulturi.
Daniel Rafaelić s publikom je podijelio i svoja razmišljanja o značaju i svjetskoj popularnosti filmova o Romima. Kazao je da mu se zaključak razmišljanja sam nametnuo – “Radi se o čistoj, snažnoj emociji koju oni prenose publici.” Na samom završetku spomenuo je mistične priče o Romima iz kasnog srednjeg vijeka i rane renesanse prema kojima oni dolaze iz Egipta, a koje su značajno doprinijele zamiljivosti romske tematike u kinomatografiji. Dodao je kako se takvo vjerovanje spominje i u uvodu Shakespeareove drame “Antonije i Kleopatra”. Takve su priče o podrijetlu prenijele, pisanom i usmenom tradicijom, motive i arhetipe i naše civilizacije. Upravo smo o tim temama porazgovarali s ravnateljem Hrvatskog audiovizualnog centra, profesorom Danielom Rafaelićem.
Slušajući Vas kako predajete stekli smo dojam da ste sretni s onim što radite, je li to zaista tako?
Jesam, sretan sam jer sam uspio spojiti povijest i ljubav prema filmu. Dok sam još studirao povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu često sam razmišljao kako bi bih to dvoje volio spojiti te pisati i predavati o tome, ali to mi se iz studentske perspektive činilo nemogućim. Kasnije sam shvatio da je sve moguće te sam počeo graditi svoju karijeru spojivši povijest s filmom. Naučio sam da je za bilo kakav napredak ključno voljeti ono što radiš.
U Vašim intervjuima za neke druge medije naišli smo na niz manje poznatih, ali zanimljivih informacija, primjerice o dnevniku Josepha Goebbelsa. Možete li to malo prokomentirati?
Ono što sam pročitao u Goebbelsovim dnevnicima i za mene je bilo otkriće. Naime, istraživao sam deset godina prije nego što sam dovršio svoju knjigu “Kinematografija u NDH”. Između ostalog, dok sam u Berlinu prekopavao po njemačkom arhivu pokušavajući pronaći informacije o kinematografiji u jednoj totalitarnoj državi koja ima rasne zakone te koja je vrlo jasno propisala kako kultura treba izgledati, stalno sam nailazio na njegovo ime. Goebbles, njemački ministar propagande i narodnog prosvjećivanja, u svojim je dnevnicima mnogo pisao o filmu, a ti su dnevnici tiskani i objavljeni ranih 2000-ih u sklopu velikog njemačko-ruskog projekta. Tijekom čitanja nailazio sam na likove političara iz Nezavisne Države Hrvatske. Vrlo kratko Goebbles se osvrnuo na kinematografiju NDH kritizirajući ležernost u pristupu i nedostatak obrazovno-propagandne komponente, ali je vrlo detaljno opisao političku situaciju. Svako malo osuđivao je ustaške zločine smatrajući da su u ustaškim redovima samo kriminalci. Iskazivao je netrpeljivost prema Anti Paveliću, dok je s druge strane izražavao poštovanje prema Mili Budaku, vinovniku rasnih zakona u NDH. Ostao sam potpuno zatečen s ovakvim podacima jer je gotovo nadrealno da jedan visoko pozicioniran član njemačke nacističke stranke tako govori o ustašama. Nikada prije to nisam čuo, o tome nismo učili u školama i to mi je samo pokazalo koliko se bogatstvo nalazi u arhivima. Ista stvar je i s filmovima, što više tražite više vam se otkriva. Tako sam došao i do filma Franje Ledića s kojim sam započeo današnje predavanje. Uopće je pravo čudo da taj film postoji jer je sva Ledićeva arhiva uništena za vrijeme NDH. Ledić je bježeći iz Zagreba uspio sa sobom ponijeti nešto snimljenog materijala koji je kasnije prodao jugoslavenskoj Kinoteci. Nedostatak takvog materijala bio bi veliki gubitak općenito, a i u kontekstu današnjeg predavanja.
Iskustvo rada s arhivskom građom i saznanja do kojih sam došao pokazali su mi da živimo u, da tako kažem, propagandno trusnim područjima i kako sam pogrešno mislio da je to stvar prošlosti. Kod nas, ali i u svijetu, može se vidjeti fašizam na horizontu i to mi se ne sviđa. Kao povjesničar, itekako dobro mogu prepoznati prve znakove, a već ih ima u priličnoj mjeri.
Vidite li onda, u tom kontekstu, hrvatsko društvo kao tolerantno?
Ne, nikako. Nama nedostaje međusobne tolerancije. U našem društvo mržnja je gotovo kao arhetip, neprijatelje koje u jednom trenutku imamo ili ih sami stvorimo mrzimo do kraja života. Humanističke znanosti učile su nas da mora postojati empatija, ali mi smo postali divlje društvo bez empatije i to je ono najstrašnije. Građansko društvo stvoreno na takvim temeljima pokazuje veliku neotpornost, a fašističke ideje kao da su se provukle kroz društvene brane bez da smo to uopće primijetili. Iako se ponekad čini da je kasno, moramo se boriti za slobodu govora i izražavanja jer nam ništa drugo ne preostaje. Mi koji smo studirali humanističke znanosti i koji se njima bavimo trebali smo otvarati društvo, jer to je u neku ruku naše poslanje. Trebali smo često rigidno društvo učiniti malo fleksibilnijim, ali čini mi se da smo kolektivno podbacili. Odgovor na pitanje zašto dat će nam neke nove generacije koje će o našem društvu govoriti s vremenskim odmakom kada će se sve to bolje vidjeti.
Tijekom predavanja gledali smo ulomke iz filmova s romskom tematikom, a koje su radili ne-Romi. Imate li kakva saznanja o tome postoje li filmovi koje su o sebi radili sami Romi?
Nisam detaljnije istraživao, ali sjećam se da je “Journal of Film Preservation” negdje početkom 2000-ih godina objavio članak upravo o tome, ali u ovom trenutku, nažalost, ne mogu Vam reći ništa više. Uglavnom, takvi filmovi postoje. U interaktivnom razgovoru s publikom nakon predavanja kolega dr. sc. Ljatif Demir, prof. romskog jezika i književnosti, spomenuo je Charlieja Chaplina koji je bio Rom, tako da je već to djelomičan odgovor na Vaše pitanje.
Kakva je, po Vašem mišljenju, hrvatska filmska industrija?
Imam problema s ovom riječju industrija jer mislim da mi tek trebamo postati industrija. Za to je potrebno imati dovoljno novaca, a što mi nikada nemamo i teško da ćemo ga ikad imati dovoljno jer smo mala zemlja koja ima gotovo nepostojeće tržište. Industrija mora imati kontinuiranu proizvodnju sa stalnim priljevom financija, a tek onda to može dugoročno uroditi plodovima. Kod nas su stalno neki potresi financijskog tipa, političkog, društvenog i drugih tipova, a takav je sustav teško stabilizirati. Drugo, da bismo bili industrija moramo puno ulagati u prezentaciju, kako ovdje tako i vani. Da bi se, pak, prezentirali u drugim državama opet treba mnogo novaca, a tada vas u zemlji nazivaju rastrošnim. Tako to postaje zatvoreni krug. Nama prvenstveno fali tržište. Da ga imamo mi uopće ne bismo imali problema. Jedino prividno tržište su strani festivali na kojima kontinuirano sudjelujemo te ne predstavljamo neku egzotiku. Postat ćemo industrija kada na takvim festivalima osvojimo više velikih nagrada, a koje smo nekada i osvajali, te kada dobimo Oscara, kojeg smo također već osvojili. Trebamo podsjetiti svijet da postojimo i osvojiti nove nagrade jer se na starima već nakupilo prašine.
Koprodukciju sa zemljama bivše Jugoslavije te Europske unije možda bih mogao okarakterizirati kao industriju. U tom smislu još su zanimljivije strane produkcije koje dolaze u Hrvatsku, posebno u Dalmaciju, poput holivudske produkcije “Game of Thronesa”. U takvoj suradnji naši su ljudi u direktnom doticaju s vrhunskim profesionalcima od kojih mogu mnogo naučiti. Za industriju je potrebna kohezija koju mi nemamo. Mogli bismo biti velika filmska industrija, a za početak trebamo smanjiti podmetanja i gledanje na drugog samo kao na konkurenciju.
Što biste istaknuli kao našu najveću prednost pri stvaranju filmova?
Najveća prednost su naše autohtone teme. Bilo je dosta prigovora da u posljednje vrijeme dizajniramo filmove za selektore stranih festivala jer mislimo da će se prikazivati ako se njima svide. Nedostaje iskrenosti. Ja bih volio da radimo seriju filmova za publiku. Bez obzira što kažu da iskrenost i novac ne idu zajedno, vjerujem da bi takvi filmovi prolazili i vani.
Film “Glembajevi” Antuna Vrdoljaka jedan je od deset najboljih hrvatskih filmova ikad snimljenih, iako nije bio međunarodno popularan. Ipak, on je jedan od stupova hrvatske kulture, kao što je i sam autor teksta Miroslav Krleža, autor glazbe Arsen Dedić i svi drugi koji su na tom filmu radili.
Nama već dugo nedostaje film koji bi bio glavna tema u društu, koji bi obilježio čitavu generaciju, ne onu Herodotovog tipa od tridesetak godina, već mnogo veću. Nekada smo stvarali filmove koje su gledala djeca u školama te ih je gledala srednja i starija generacija. Takvi filmovi, nažalost, danas se više ne snimaju. Ne možemo se natjecati s Hollywoodom, to smo davno naučili. Ipak, možemo imati filmove s emocijom, a to je naša prednost. Takvi filmovi utječu na publiku i čovjeka zauvijek promijene.
