Nedavno je u izdanju SRRH “KALI SARA” objavljena knjiga ‘Romanipe, iz sjene na svjetlo’, koja donosi deset narativno-novinarskih priča o Romima i Romkinjama iz Hrvatske i regije. Urednice knjige Maja Grubišić i Selma Pezerović (ujedno i urednice i novinarke Phralipena), do ideje za knjigu su došle upravo novinarskim radom i prepoznavanjem priča koje su zaslužile biti proširene i objavljene u ukoričenom formatu.
Kako su rekle u predgovoru knjige, u svojem višegodišnjem radu na promicanju romske povijesti i kulture, oduvijek su ih najviše inspirirale žive priče ljudi koji usprkos teškim situacijama ustraju u tome da svoj život, ali i život drugih učine sigurnijim, kvalitetnijim i sretnijim. Takvih je i deset priča, odnosno desetero ljudi iza priča, u knjizi ‘Romanipe’, koja je zasad jedinstvena publicistička pojava na ovim prostorima.
‘Romanipe’, tema i naslov izdanja, označava sveukupni romski identitet i duh, a umjetnost života i opstanak njegov su važan dio, kao i svijest o pripadanju romskoj zajednici. unatoč brojnim razlikama unutar nje.
Orhan Galjuš, novinar porijeklom s Kosova, koji danas živi u Nizozemskoj, u svojoj priči tako piše o romskom jeziku u kojem se sidrio gdje god da je bio na svijetu. Galjuš promišlja i o pobjedi romskog duha koju vidi u činjenici da, iako su kroz povijest bili proganjani, sami nisu postali progonitelji, i nisu prisvojili nasilje kao svoj put.
Elvis Kralj, koji radi kao pomagač u nastavi za romsku djecu i prevoditelj bajki i priča na bajaški jezik, ispisao je intimnu ispovijest o svome djetinjstvu, potrazi za identitetom i želji za pripadanjem. Kralj upečatljivo piše o osjećaju krivnje i odgovornosti koji ga ja kao dijete posve obuzimao, i koji je dugo smatrao samo svojim, ne pokušavši ga rastaviti na društvene faktore.
Priča novinarke i prevoditeljice Mirdite Saliu koja živi i radi u Makedoniji bazira se na sjećanjima na rad s profesorom Šaipom Jusufom, prevoditeljem i autorom prve romske gramatike koji je sudjelovao u jugoslavenskom i međunarodnom romskom pokretu te bio jedan od organizatora i sudionika prvog Svjetskog kongresa Roma.
Uvečer bi me zvao, govorio što je pronašao, i ja bih odlazila k njemu. Tada smo već živjeli blizu, oboje u istom naselju, kao komšije. ‘Idemo kod čike Šaipa’, govorila sam uzimajući sina u naručje, piše Saliu. Njena je priča divan podsjetnik na važnost dijeljenja znanja, međusobne podrške i inspiriranja bez patroniziranja, uvijek imajući na umu zajedničko dobro i kolektivni rast.
Prevoditeljica i novinarka Hedina Tahirović Sijerčić, piše o tuđini u kojoj pokušava pronaći smisao. A ta riječ izbjeglica! Koliko puta ću još u narednim godinama čuti tu riječ. Na bosanskom, na romskom, na njemačkom, na engleskom. Muhadzir, Našado, Flüchtling, Refugee. Jednom riječju – tuđina, piše Tahirović Sijerčić. Osim u tuđinu, njena se priča grana i u svojinu, u uspomene na dom, u nostalgiju, ali i (samo)očuvanje kroz prepoznavanje vlastitog znanja i onih koji su joj pomogli da ga širi. Jedan od tih svakako je njen otac, za kojeg piše da nije dozvoljavao da mijesi pite i kruh, nego ju je uvijek ohrabrivao da uči.
Operna pjevačica Nataše Tasić Knežević, sopranistkinja i solistica Opere Srpskog narodnog kazališta, u svojoj se priči prisjeća jedne hladne zimske večeri u klubu Narodnog kazališta u Beogradu. Razgovarala je tada s kolegom Predragom Gostom, koji ju je upitao zašto ne pokuša s karijerom u Novom Sadu, na što mu je ona odgovorila da joj je muka od rasista. Ni pet ni šest, Gosta je u tom trenutku nazvao direktora Opere srpskog narodnog kazališta u Novom Sadu i pitao ga je li rasist. Ideš za Novi Sad, poslušat će kako pjevaš. Rekao je da nije rasist, bila je poruka nakon razgovora. Ostalo je, kako se kaže, povijest.
Tu je i priča Vedrane Šajn, inicijatorice i voditeljice jedinog internetskog radija posvećenog nacionalnim manjinama, a u koji je Šajn uložila sav svoj miraz, a kao najveću podršku u radu istaknula je svoju majku.
Književnik Alija Krasnići u svojoj priči uvodi u svijet svojih književnih početaka, u buđenje želje za pisanjem. Krasnići, između ostalog, piše kako je novinar Rade Nešić, njegov prijatelj iz literarne grupe, lektorirao njegove radove na srpskom kako bi i pripadnici drugih naroda razumjeli njegove stihove koji su ispunjavali listove sve debljih i debljih bilježnica. 1984. godine Krasnići je primljen u Udruženje književnika Kosova i Metohije kao jedini Rom. Počeo sam pisati i nikad nisam prestao, kaže Krasnići.
Moja priča počinje kada pređem most preko Vardara u Skoplju. Živjeli smo u jednoj romskoj mahali, poznatoj pod imenom Topana, u vrijeme dobre Jugoslavije.Tako o svojoj mahali piše glumac i pjesnik Neđo Osman. Ta je mahala mirisala po kruhu, u njoj se kućice izgledale kao lego kockice, a nakon velikog potresa u kojem je nestala, za Rome se u Skoplju stvarala nova mahala, Šutka. Osman čitateljstvu otkriva i kako je u osnovnoj školi prvi puta saznao da je Cigan. Glumački put pomogao mu je da se s tim saznanjem nosi, da ga analizira i sebi i svijetu, i mijenja za sebe i za svijet.
U knjigu su uključene i priča Velja Kajtazija o procesu nastajanja Romsko-hrvatskog i hrvatsko-romskog rječnika, kao i priča o mislima i emocijama Edisa Galushija prilikom njegova izvođenja autorske monodrame na romskom jeziku Panta Rei. Urednice su s pravom istaknule da ovih deset priča otvara katarzični prostor za promišljanje o izgradnji društva koje ćemo svi više voljeti, društva koje će biti bolje za sve.
Jedan od puteva prema takvom društvu, a koji je vidljiv iz ove knjige, onaj je međusobnog podržavanja, kolektivnog rada i inspiracije. U svim su pričama autori i autorice prepoznali nekoga tko im je dao vjetar u leđa, rekao lijepu riječ, podigao slušalicu i postavio pitanje koje treba postaviti, prošetao s njima mahalom, pregledao tekstove i dao savjet. Bili to majka ili otac, profesor ili prijateljica, susjed ili kolega na poslu. Najveća je vrijednost ove knjiga u tome što pokazuje koliko daleko možemo ići i koliko nježno i snažno život možemo stvarati kad smo jedni drugima ljudi.
