Tijekom ovogodišnjeg obilježavanja Međunarodnog dana sjećanja na romske žrtve genocida u Drugom svjetskom ratu ili Samudaripena, u Romskome memorijalnom centru Uštica predstavljen je novi element ovog memorijalnog kompleksa. Uz Aleju romskih žrtava, Zid boli i Park pravednice s kipom Hajrije Imeri-Mihaljić u vanjskome dijelu te galerijski postav unutar samog Centra koji prikazuje arhivsku, dokumentarnu i povijesnu građu vezanu uz genocid nad Romima, od ove se godine javnost s najtragičnijom epizodom povijesti Roma može upoznati i preko murala Elegija romskog naroda. Njegova je autorica poznata likovna umjetnica Marija Šoln, specijalizirana baš za ovu umjetničku formu i autorica murala u Beogradu posvećenog pionirki romske poezije Gini Ranjičić.
S autoricom smo povodom predstavljanja Elegije romskog naroda porazgovarali o simboličkom i umjetničkom značenju murala te o kontekstu njegova nastanka.
Kako ste reagirali kada vas je voditelj Romskog memorijalnog centra Uštica Danijel Velić kontaktirao s prijedlogom o izradi murala?
Bili su mi čast i zadovoljstvo kada sam dobila poziv da napravim mural na jednome takvome mjestu i za jedan takav povod, iako ni povod ni mjesto nisu lijepi, ali su od velikog značaja. Teme poput stradanja jednog naroda uvijek su nezgodne za rad, izazivaju mnoštvo različitih emocija i zahtijevaju veoma veliku obazrivost kada je u pitanju likovno izražavanje. Kako će se neki efekt postići? Kako će se neke stvari shvatiti?
Jeste li već radili na ovakvoj lokaciji ili na temi kao što je ova?
Ovakve teške teme nisu mi strane ili daleke. Izdvojit ću jedan svoj rad koji sam radila za Udruženje roditelja nestalih beba Beograda. Radi se o muralu koji je trebao prikazati praksu otprije pedesetak godina kada su iz rodilišta otimalinovorođenčad. Zid je u središtu Beograda, u dječjem parku, nezgodnih je dimenzija i pitala sam se kako prikazati situaciju kada ti netko otme tek rođeno dijete. U tom ti se momentu cijeli život okrene naopačke i tu sam jednostavnu spoznaju iskoristila za mural: majka, prikazana gotovo u formi sirene, okrenuta je naglavačke, kao da se nalazi u vodi, poseže za ključem, a ispod je prazna ljuska razbijenog jajeta. Naslikani ključ bio je umjetničko rješenje povezano s rješavanjem prvog slučaja pronalaska otetog djeteta prije petnaestak godina. Kada slikamo takve teške i strašne teme, iznađemo načine da ih olakšamo bilo kroz kolorit bilo kroz odnose ili pokrete.
Mural je jedna od vaših umjetničkih specijalnosti. Koje su specifičnosti te vrste vizualnog izražavanja?
Za mural je bitno to da je izmješten iz galerijskog prostora. On se obraća onima koji su odustali od posjećivanja galerija ili u njih nikada nisu ni išli. Ljudi se zadrže pred muralima, nerijetko zbunjeni, a kada ocijene da ih mogu protumačiti, budu ponosni na sebe smatrajući, s razlogom, da se razumiju u umjetnost. Murali generalno koketiraju s općim obrazovanjem široke publike, a zadatak nas autora jest da joj na žličicu malo po malo dajemo razumijevanje djela. Murali nisu namijenjeni galerijama, nego tzv. prosječnim ljudima, i zbog toga ne možemo raditi agresivna i nerazumljiva djela.
Kako je mural Elegija romskog naroda koncipiran? Što on predstavlja?
Kod murala Elegija romskog naroda u Uštici, inicijalnu ideju imao je gospodin Veljko Kajtazi: kotač na sredini trebao je podijeliti mural na dva dijela koja predstavljaju sušte suprotnosti. Na desnoj strani tako je prikazan život Roma prije Drugog svjetskog rata, jedna žanr-scena s Romima u njihovoj svakodnevnici, u njihovim zanimanjima, na mjestima koja su posjećivali, u jednome sutonu koji polako simbolizira ono što se događa s lijeve strane kotača. Na lijevoj strani nastojala sam izbjeći personaliziranje bilo koje žrtve, u smislu da joj nisam htjela dati lik ili izraz lica, jer jasno je što samo mjesto na kojemu se mural nalazi predstavlja. Stilski je to riješeno kroz siluete u koloni koje idu prema vagonima u kojima su kasnije sprovođeni na svoja konačna odredišta.
Pozadinski kolorit iz plavog neba dijagonalno prelazi u večer i na rijeku, čime dobijemo žuto-narančaste prijelaze gdje te boje mogu biti lijepe sve dok ne počnu simbolizirati apokalipsu. U tom dramatičnom tonu ta boja onda stoji iznad figura koje odlaze na vječan počinak.
U vašem radu dimenzija simboličnosti zauzima važno mjesto. Kako ju spojiti s pristupačnošću murala kao forme, primjerice baš u slučaju murala u Uštici?
Načelno, ja sam u umjetnosti više u simbolizmu. Ovaj mural, kao što je inače slučaj u ovakvim projektima, bio je kombinacija ili kompromis između Saveza Roma „KALI SARA“ kao naručitelja i mene kao umjetnice. Mi umjetnici ne možemo uvijek dokraja sprovesti svoje ideje u djelo, ali to je do neke mjere razumljivo. Danas, uostalom, živimo u vremenu koje se bori s apstrakcijom i simbolizmom i inzistira na tome da budemo doslovni. Kada, s jedne strane, imamo očekivanja publike, a, s druge, umjetnika koji publiku pokušava educirati na drugačiji način, dobijemo nešto poput ovog murala – kompromis koji čuva i simbolizam i doslovnost.
Kako ste se pripremali za rad i jeste li imali posebne izazove prilikom slikanja?
Umjetnik nikada ne može biti posve načisto kako adekvatno izraziti takvu temu. U Uštici prethodno nikada nisam bila; bila sam u Jasenovcu kao dijete s roditeljima. Ideje i inspiraciju velikim sam dijelom tražila u pisanim radovima. Bilo je sitnih izmjena u odnosu na originalnu skicu, ponajviše kao rezultat novih informacija koje sam dobila kada sam došla u Ušticu.
Smatrala sam da jedino utisak težine i apokalipse sa strane može izazvati snažan efekt. Nisam htjela stvoriti stripsku ilustraciju nečega što se dogodilo. Tražila sam likovno rješenje u kojem bi se, prilikom dolaska prema zidu, najprije nazirali apokaliptični oblaci koji se spuštaju u jamu, a da onda odatle pogled odlazi prema središnjem dijelu i kotaču te prema desnom dijelu koje izaziva nježnost prikazom onoga kako su Romi živjeli prije apokalipse. Uvijek se javlja pitanje hoće li se djelo čitati slijeva nadesno ili obratno, ali očna točka jest ona koja određuje što će se na muralu prvo uočiti. Ona je ključna, nema veze s kompozicijom, nego se sama nameće i od nje kreće čitanje. U ovom slučaju ona je strah, nelagoda ili ljutnja koja prelazi u tugu zbog spoznaje o tome kako su Romi živjeli prije užasa kojeg su prije 80-ak godina pretrpjeli.
