U lipnju ove godine Memorijalni centar Srebrenica – Potočari objavio je publikaciju pod nazivom Izvještaj o stradanju Roma na području Podrinja u periodu 1992. – 1995. godina. Izvještaj je izrađen u sklopu projekta “Izgradnja mira: Podrška marginaliziranim (ROMA) zajednicama u BiH” koji provodi Memorijalni centar Srebrenica u saradnji sa udruženjem Kali Sara – Romski informativni centar i Balkanskom istraživačkom mrežom Bosne i Hercegovine (BIRN BiH), a uz podršku Vlade Ujedinjenog Kraljevstva.
Izvještaj donosi povijesni pregled o Romima na području Bosne i Hercegovine prije 1990-ih godina i zločinima silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja nad Romkinjama i Romima, rezultate istraživanja o stradanju Roma na području Podrinja u periodu 1992–1995. godine te ističe značaj istraživanja i procesuiranja zločina protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom. Skretanje pažnje na iskustvo Roma i Romkinja ključno je za utvrđivanje potpune istine o ratu u BiH. Ovo nije nova tema, već pokazatelj da dosadašnji napori nisu bili dovoljni. Ovaj izvještaj se fokusira na događaje u 21 lokalnoj zajednici tokom perioda od 1992. do 1995. godine. Dokumentuje zločine kao što su mučenje, silovanje, ubistva, masovna ubistva i prisilna raseljavanja – koji su bili dio obrasca etničkog čišćenja, što je na najstrašniji način obilježilo rat u BiH. Ni u jednoj presudi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, koji se bavio počinjenim ratnim zločinima, ne spominju se Romi i Romkinje kao žrtve. Bez priznanja, preživjeli Romi i Romkinje i njihove porodice isključuju se iz procesa tranzicijske pravde, reparacija i drugih mehanizama kroz koje su zajednice nastradale u ratu pokušale započeti proces oporavka, navodi James Hamilton Harding, zamjenik ambasadora Britanska ambasada Sarajevo u uvodnom dijelu publikacije.
U srpnju 1995. godine u Srebrenici je počinjen genocid nad bošnjačkim stanovništvom – najteži zločin počinjen u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Ova činjenica je pravno utvrđena kroz više presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), uključujući slučajeve Krstić (IT-98-33), Popović (IT-05-88) i Tolimir (IT-05-88/2), kao i presudama Suda Bosne i Hercegovine. U tim presudama, sud je zaključio da su jedinice Vojske Republike Srpske s namjerom uništenja zaštićene grupe Bošnjaka izvršile masovna ubistva, prisilne deportacije i druge oblike zločina koji kumulativno predstavljaju genocid. Ove presude, međutim, previđaju – tako da to ostaje u sferi društvene i pravne nevidljivosti – činjenicu da su Romi također bili među žrtvama ovih stravičnih zločina na području Podrinja. Ovaj izvještaj, prvi takve vrste, precizno dokumentuje da su Romi preživjeli ubijanje, mučenje, silovanje, protupravno zatvaranje, istjerivanje iz domova i deportacije. Njihove zajednice – poput onih u Srebrenici, Zvorniku – Skočiću i Skelanima, Bratuncu, Foči – doživjele su uništenje koje po obimu i intenzitetu nije bilo izuzetak, već dio istog obrasca etničkog čišćenja.
Autori prepoznaju i specifičan položaj Romkinja unutar te strukture nasilja, koje su bile dvostruke žrtve – kao žene i kao pripadnice marginalizovane etničke zajednice. Iako su istraživanja potvrdila postojanje masovnih silovanja nad ženama u ratu, iskustva Romkinja su gotovo u potpunosti izbrisana iz historijskih i političkih narativa. Silovanja djevojčica i žena Romkinja nisu manje brutalna niti rjeđa od onih nad ženama drugih etničkih grupa, ali su mnogo rjeđe priznata, dokumentovana ili procesuirana.
Izvještaj ne nudi samo pregled počinjenih zločina i obrazaca nasilja, već i postavlja temelj za konkretne mjere javnog priznanja – kroz spomen-obilježja, obrazovne sadržaje, muzejske postavke, dane sjećanja i zajedničke komemoracije, ali se ne zaustavlja na simboličkom nivou. U skladu s principima tranzicione pravde, ukazuje i na potrebu za širim društvenim odgovorom – koji uključuje i druge oblike podrške za Rome koji su preživjeli ratna stradanja. Istraživanje je pokazalo da su potrebe ovih preživjelih višestruko zanemarene: nisu prepoznati kao civilne žrtve rata u zakonodavnom smislu, rijetko imaju pristup reparacijama, marginalizovani su u socio-ekonomskom i zdravstvenom smislu, a psihosocijalna podrška gotovo da i ne postoji. Njihova iskustva nisu prepoznata ni u istraživačkoj literaturi, ni u obrazovnim materijalima, ni u javnom govoru.
Cijeli Izvještaj dostupan je ovdje.
