Rumunjska je napravila povijesni korak imenovanjem Petrea Florina Manolea ministrom rada i socijalne skrbi. Ovaj čin nije samo osobni uspjeh političara i aktivista koji je cijeli život posvetio borbi za ravnopravnost – to je snažna poruka cijelom rumunjskom društvu, ali i Europi, da se vrijeme isključivosti mora privesti kraju.
Petre Florin Manole postao je prvi pripadnik romske zajednice koji je preuzeo ministarsku dužnost u modernoj povijesti Rumunjske. Kao član Socijaldemokratske stranke i bivši parlamentarac, Manole je poznat po dugogodišnjoj borbi za ljudska prava, jednak pristup obrazovanju, pravosuđu i tržištu rada za sve građane, osobito za Rome – zajednicu koja se desetljećima suočava s duboko ukorijenjenom diskriminacijom. Njegovo imenovanje dolazi u trenutku kada Rumunjska, kao članica Europske unije, pokušava uskladiti svoje politike s europskim standardima jednakosti i društvene uključivosti. Premijer Marcel Ciolacu, čija je vlada naglašeno proeuropska, imenovanjem Manolea šalje jasnu poruku: društvena pravda nije moguća bez uključivanja onih koji su sustavno bili isključeni, a romske organizacije u Rumunjskoj pozdravile su imenovanje kao dugo očekivano priznanje i korak prema političkoj vidljivosti zajednice koja čini približno 10 posto ukupnog stanovništva, no gotovo je nevidljiva u političkom životu.
Od aktivista do ministra
Manole se već kao student uključio u borbu za ljudska prava, a u parlamentu je bio jedan od malobrojnih zastupnika koji je dosljedno upozoravao na probleme sustavne diskriminacije Roma, siromaštva, segregacije u školama i nedostatka zdravstvene skrbi. Kao ministar najavio je konkretne mjere koje bi trebale poboljšati zapošljivost ranjivih skupina, uključiti Rome u kreiranje politika i reformirati socijalne službe kako bi bile dostupne svima, bez obzira na etničku pripadnost. Iako je Manoleovo imenovanje simbolički važno, aktivisti upozoravaju da ono mora biti popraćeno konkretnim političkim i financijskim potezima kako bi se promjene osjetile u svakodnevnom životu Roma, no njegova dosadašnja javna retorika i djelovanje ukazuju na to da ovo ne doživljava kao osobni trijumf, nego kao trenutak kolektivne odgovornosti. Ulaskom Roma u najviše razine vlasti otvara se prostor za novu političku praksu – praksu koja teži uključivosti i nastoji osigurati da nitko ne bude izostavljen iz procesa odlučivanja.
