Matea Horvat studentica je povijesti i kroatistike u Rijeci. Porazgovarali smo o njezinom iskustvu studiranja i o željama za budućnost, o odnosu prema rodnoj Orehovici, o različitim aktivnostima kojima se bavila te, naposljetku, o prevođenju na bajaški i izazovima s kojima se tijekom prevođenja suočava.
Kako si se opredijelila za studij povijesti i hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci?
Kroatistika mi je bila prvi izbor, a drugi nije bila povijest, nego anglistika. Povijest sam slučajno odabrala i postala mi je, zapravo, draža od kroatistike. Hrvatski mi je jezik, nešto manje i književnost, bio prilično zanimljiv i u osnovnoj i u srednjoj školi. Već sam tada zamišljala da ću se time baviti u budućnosti, da ću biti profesorica hrvatskog. No, onda sam se na fakultetu zaljubila u povijest. Jedan kolegij, Uvod u znanost o povijesti, i profesorica Mila Orlić imali su značajnu ulogu za moje približavanje tom području. Na kolegiju sam se upoznala s time što je historiografija ili koji načini istraživanja povijesti postoje. Onda su tu bili i drugi kolegiji na prvoj godini, o povijesti antičke Grčke i Rima. Tada sam otkrila čime se želim baviti u budućnosti – ne više poučavanjem, nego istraživanjem. Nakon diplomskog studija povijesti kojeg bih htjela upisati u Zagrebu, planiram upisati i doktorski studij. Dok čitam povijesne knjige, kojih sam s vremenom dosta nakupila, svaki put saznam nešto novo i povezujem događaje. Trenutno pohađam kolegije iz suvremene povijesti, o Hrvatskoj i Europi u 19., 20. i 21. stoljeću, i mnoge stvari o kojima učim bile su mi nepoznate; i ne samo to, nepoznate su i u široj javnosti. I kad ih razumiješ, shvatiš kako svijet funkcionira. To ti onda omogućuje, ako ovo ne zvuči pretenciozno, da dijelom predvidiš što će se dalje događati. Mogu reći da me istraživanje 20. stoljeća najviše zanima, pogotovo zbog svjetskih i drugih, manjih ratova i zbog velikih promjena, pozitivnih ili negativnih, koje su se događale.
Što se tiče studija hrvatskog jezika i književnosti, uglavnom se dogodi da studenti i studentice na studij dođu s većom ljubavi prema književnosti nego prema jeziku, i to traje neko vrijeme, ali onda se susretnu s kolegijima koji su jako zahtjevni i iziskuju da se pročita velik broj knjiga, a nemamo mnogo vremena na raspolaganju. To pomalo sruši motivaciju. Tako je bilo i kod mene. No, usprkos tome, na studiju se mora učiti.
Kaniš li pisati, ili si možda već pisala, istraživačke radove iz povijesti?
Kanim, da. Trenutno pišem seminarski rad, za kojeg se nadam da će prerasti u nešto veće, o Romima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Literatura mi se bazira najviše na radovima Danijela Vojaka. Iduće godine pisat ću završni rad, najvjerojatnije na temu Roma u Međimurju za vrijeme NDH.
Jesi li dosad tijekom studija imala neke kolegije koji su ti bili posebno izazovni?
Na kroatistici je to bio kolegij iz dijalektologije. Staroslavenski je većini težak, ali ja nisam imala s njim problema. Na Dijalektologiji se moraju poznavati sva narječja, dijalekti i poddijalekti, mjesta gdje se oni govore, mora se označavati naglaske itd. Na studiju povijesti možda sam najviše problema imala s kolegijima iz antičke Grčke i Rima na prvoj godini, ali to ne toliko zbog samih kolegija koliko zbog toga što sam bila brucošica, u novom gradu i, mogu reći, novom svijetu i trebalo mi je vremena da se snađem.
Koliko ti je u obrazovanju bilo zahtjevno doći do ove točke gdje se danas nalaziš?
Trudila sam se koliko i drugi. Cijeli život sam u obrazovnim institucijama u kojima sam ili jedina Romkinja ili jedna od malobrojnih. Ponekad sam se više trudila jer sam htjela bolje ocjene od drugih. Nije bilo posebne razlike. Međutim, prva sam u obitelji koja pohađa fakultet i koja je završila gimnaziju. Zbog toga mi je vjerojatno bilo nešto teže.
Kakva su ti iskustva na Filozofskom fakultetu u Rijeci? Jesi li zadovoljna uvjetima i kvalitetom? I sviđa li ti se Rijeka?
Fakultet mi je odličan i volim Rijeku kao grad jer je za studente jako dobra, s popustima na brojne stvari važne za studentski život. I imam dobru ekipu za druženje. Ne znam kako će mi biti kad se preselim u Zagreb na diplomski studij, jer on je veći. Ali neću morati prolaziti baš sve ispočetka.
Ti si tijekom osnovnog i srednjeg obrazovanja pomagala svojim vršnjacima s nastavnim zadacima. Kako je to izgledalo?
Imali smo u osnovnoj školi program “Vršnjačka pomoć”, gdje sam prijateljima iz svog razreda i iz drugih razreda pomagala oko zadaća. U srednjoj školi, u Gimnaziji Josipa Slavenskog u Čakovcu, pomagala sam drugim Romima iz Orehovice i drugih naselja sa seminarima i davala sam im instrukcije iz matematike i hrvatskog. Sada na studiju zaposlila sam se u jednoj organizaciji koja se bavi podukama: tu dajem poduke iz hrvatskog.
Bi li se jednog dana htjela vratiti u Orehovicu da ondje živiš i radiš? I kako ti je bilo odrastati u Orehovici?
Kad jako puno učiš kao dijete, nekako je normalno, nažalost, da te drugi ponekad ismijavaju i govore ti da si štreberica. No, imali su, s druge strane, neku vrstu poštovanja prema meni jer sam im pomagala oko zadaća ili u pripremi za ispite. Sad je to poštovanje još poraslo. Baš sam nedavno doživjela jednu zgodu gdje se prijatelj iz djetinjstva začudio da ja, kao netko tko ide na fakultet, još uvijek želi s njime imati kontakt. Meni je to bilo smiješno, jer ne smatram da bi me ovakav, recimo, uspjeh trebao otuđiti. Ne znam bih li se vratila u Orehovicu. Htjela bih se profesionalno baviti poviješću pa ne znam koliko bi mi nastavnički rad to omogućio.
Radila si i na radiju kao voditeljica. Kako ti je bilo?
Prijavila sam se prije nekoliko godina na projekt “Inkluzivni kotač”. Prošli smo radionice za voditelja, nakon čega sam odlučila da ću na radiju pričati o povijesti Roma u Hrvatskoj. Upoznala sam mnogo odličnih ljudi koje sam intervjuirala i bilo je sve skupa veoma zanimljivo, ali mislim da se ne vidim u budućnosti u medijima. Više preferiram samotnički istraživački rad.
Na Phralipenu surađuješ kao prevoditeljica na bajaški. Je li to prevođenje zahtjevno?
Teško je zato što u bajaškom nema nekih riječi koje postoje u hrvatskom, tako da je jedino što mogu napraviti dodavanje bajaškog sufiksa na hrvatsku riječ. I mnogo riječi iz bajaškog jako brzo nestaje, pa se i zbog toga dodaje bajaški sufiks na hrvatsku riječ. Vjerojatno bi se trebalo razgovarati sa starijim ljudima kod kojih je bajaški dijalekt još uvijek očuvan, kako bismo jednog dana napravili sustavan rječnik. Usto, jezik odražava svijet u kojem njegovi govornici žive, zbog čega za neke pojmove ili pojave u bajaškom uopće ne postoje izrazi. Naš se jezik nije zapisivao, a ako se i dalje ne bude zapisivao, vrlo brzo će nestati. U mnogim kućanstvima govori se hrvatski. To je dobro za integraciju, ali loše je za jezik. Ja sam u roditeljskoj kući gotovo cijelo vrijeme razgovarala na bajaškome.
Prošle si godine sudjelovala na tribini “Stradanje Roma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj” posvećenoj uspoređivanju Samudaripena u NDH i drugim zemljama Europe. U svom si izlaganju govorila o Samudaripenu u Rumunjskoj. Kako sada gledaš na tu tribinu i svoje izlaganje?
Ovo je prilika da se još jednom zahvalim i SRRH „KALI SARA“ i povjesničaru Danijelu Vojaku što su mi omogućili sudjelovanje na tribini. To mi je bilo veoma vrijedno iskustvo, pogotovo jer mi je bilo prvo takvo izlaganje i nadam se da će ih biti još. Osim Savezu i gospodinu Vojaku, za ovo gdje se sada nalazim, uključujući i tribinu, zahvalila bih svojim nastavnicima i nastavnicama iz osnovne i srednje škole i sa fakulteta te naročito svojim roditeljima. Spomenula bih posebno uloge mog tate i mog strica koji su mi, dok sam bila mlađa, neformalnim obrazovanjem otvorili neke puteve i pokazali mi moć znanja.
