Tijekom europske povijesti mnoge su manjinske skupine bile žrtve brutalnih progona, no malo je zajednica koje su doživjele toliko sustavnog nasilja i isključenosti kao Romi. Iako su poznati po bogatoj kulturi, jeziku i nomadskom načinu života, stoljećima su proživljavali marginalizaciju, prisilu i brutalne represije. Jedan od najsurovijih oblika tog progona bio je tzv. lov na Rome, praksa u kojoj su Romi mogli biti ubijani ili zarobljavani bez ikakvih zakonskih posljedica.
Zakonski progon u 16. i 17. stoljeću
Prvi sustavni progon Roma započinje u 16. stoljeću, kada su mnoge europske zemlje usvojile zakone koji su kriminalizirali njihov način života. U Engleskoj je 1530. godine donesen Act for the Punishment of Vagabonds, koji je Romima oduzimao pravo na slobodno kretanje i život prema vlastitim tradicijama, svrstavajući ih među beskorisne skitnice. Romi su tada mogli biti uhićeni, deportirani, prisiljeni na ropstvo ili pogubljeni.
Slične su represivne mjere postojale diljem Europe. U današnjoj je Njemačkoj, tijekom 16. stoljeća i vladavine cara Karla V., donesen zakon koji je legalizirao pogubljenje Roma odbiju li napustiti nomadski način života. S ciljem eliminacije romske prisutnosti u društvu prisiljavao je Rome na asimilaciju ili suočavanje s brutalnim kaznama. Tijekom istog razdoblja Romi su proganjani i u Španjolskoj: pod utjecajem Inkvizicije i konstantnog pokušaja homogenizacije stanovništva, španjolske su im vlasti nametale zakone koji su prisiljavali na prelazak na katoličanstvo; oni koji nisu udovoljili bili su podvrgnuti teškim kaznama, uključujući pogubljenja. U mnogim slučajevima Romi su nestajali iz društva jer su – u stalnoj potrazi za sigurnošću – bježali prema nepoznatim i udaljenim područjima.
U Francuskoj i Portugalu Romi su protjerivani iz gradova te u nekim slučajevima suočeni s gubitkom slobode i života kada bi bili uhvaćeni. Mnoge europske zemlje osnivale su i posebne lovne čete, kojima je, uz novčane nagrade kao poticaj, zadatak bio progon i likvidacija Roma.
Društvena stigma i institucionalna isključenost
Temelj takvih zakonskih mjera bile su duboko ukorijenjene predrasude – Romi su percipirani kao prijetnja, ‘oni drukčiji’ koji ne pristaju na dominantne društvene norme. Njihova mobilnost, etnička i kulturna razlika, ali i samoodrživost često su izazivali strah i neprijateljstvo. S vremenom su se stvorili stereotipi koji su ih prikazivali kao kriminalce, varalice ili neradnike – stigme koje su se prenosile generacijama.
Iako su krajem 17. stoljeća formalno ukinuti zakoni koji su dopuštali otvoreni lov, diskriminacija nije nestala. Preživjela je pod novim oblicima: Romi su nastavili živjeti na margini društva, bez pristupa obrazovanju, zaposlenju i osnovnim pravima. Povijesni progon nije obuhvaćao samo fizičko nasilje – on je utkan u strukture koje su ih stoljećima držale u začaranom krugu siromaštva i društvene izolacije.
Suvremeni oblici progona
Bez obzira na činjenicu da danas više nisu na snazi zakoni koji dopuštaju njihovo ubojstvo, Romi se ipak suočavaju s metaforičkim lovom – nevidljivim, ali jednako razornim oblikom društvene isključenosti. I dalje su među najdiskriminiranijim skupinama u Europi. Često nailaze na prepreke u pristupu obrazovanju, zdravstvenoj skrbi, zapošljavanju i stanovanju. Negativni stereotipi o njima još su prisutni, osobito u medijima i političkom diskursu, gdje se Romi često prikazuju kroz prizmu kriminala i ‘problema’.
U brojnim su zemljama napadi na Rome – fizički, verbalni ili institucionalni – i dalje česti. Ekstremističke skupine ih teroriziraju, njihova naselja bivaju spaljena, a policijske i pravosudne institucije u brojnim slučajevima zatvaraju oči. Romski aktivisti suočavaju se s prijetnjama, dok cijele zajednice žive u uvjetima koji nisu dostojni ljudskoga života.
Diskriminacija se ogleda i u svakodnevnim aspektima života: romska djeca često su segregirana u školama, izložena nasilju i zanemarivanju. Na tržištu rada Rome odbijaju već pri spomenu prezimena. U stambenoj politici često su prisiljeni živjeti u improviziranim naseljima bez osnovne infrastrukture, što dodatno potkrepljuje stereotipe o neurednosti i neprilagođenosti.
‘Lov’ koji traje
‘Lov’ na Rome nije samo povijesni fenomen. On danas poprima sofisticiranije, ali jednako okrutne oblike. I dalje se vodi – ne puškama i nagradama, nego zakonima koji ne štite, sustavima koji isključuju i društvom koje šuti. Romi danas ne bježe kroz šume od lovaca, ali bježe od nepravednih sustava, stigmatizacije i nasilja. Metaforički, lov traje i dalje – samo su metode postale suptilnije; no posljedice su jednako razorne.
Pravo pitanje nije kada će prestati progon Roma, nego hoćemo li imati hrabrosti kao društvo priznati njegovu suvremenu prisutnost. Jer – sve dok predrasude oblikuju politiku, sve dok ravnopravnost ovisi o etničkoj pripadnosti – povijest se ponavlja. A šutnja većine nastavlja biti najopasnije oružje.
